Vizije i revizije

Braco Dimitrijević, bosanski umjetnik, zagrebački student i konceptualni umjetnik međuanorodnog uspjeha i njegova supruga Nena Dimitrijević, neovisna kustosica i likovna kritičarka, s diplomom inženjerke kemije, specifičan su i nadasve osebujan kritičarsko-umjetnički par, koji je djelovao na hrvatskoj, konkretno zagrebačkoj likovnoj sceni u osvit konceptualne umjetnosti. U nekoj životnoj dobi umjetnici počinju priređivati monografije, sumira se njihovo djelovanje retrospektivnim izložbama, ekskluzivnim monografijama ili pak kritičarsko-svjedočanskim knjigama, svojevrsnom posvetom radu, djelovanju i verifikaciji rada. Slijedom te ustaljene prakse svih kreativaca dogodila se zacijelo i ova knjiga. Koliko je ovaj zbroj tekstova moj obračun s njima svaki će čitatelj zaključiti sam, no ono što možemo ustvrditi jest da, osim uvida u međunarodna zbivanja relevantna za partnersko-kreativni dvojac i njihov osobni razvoj na međunarodnoj sceni, u izdanju Durieuxa, nakon Želimira Koščevića, Davora Matičevića, Željka Kipkea, hrvatska javnost dobiva još jedan osvrt na našu likovnu scenu 60-ih i 70-ih godina.

Brojem stranica te popisom naslova i imenima koja se navode impresivno izdanje sume tekstova, osobnih osvrta, eseja, razgovora, riječima urednika Branka Franceschija, važno je i po tome što je razmjerno međunarodnim uspjesima koje su pojedinačno Nena i Braco Dimitrijević postigli na međunarodnoj umjetničkoj sceni. Objedinjenim tekstovima, urednik ističe, hrvatska javnost ima priliku biti upoznata i dobiti uvid u cjelovitost njihova opusa – umjetničkog i kritičarskog – i ovim izdanjem treba osvijestiti prinos koji se može dobiti u smislu sagledavanja scene 70-ih godina, i u Hrvatskoj i inozemstvu. Nakon što su u knjizi prozvani kreatorima umjetničke konceptualne scene u Zagrebu, na hrvatskoj je stručnoj javnosti da prosudi knjigu sa svrhom stvaranja službenog pregleda umjetničke likovne scene 60-ih i 70-ih godina.

Izložba Brace Dimitrijevića u Muzeju Mimara u suradnji s MSU-om, Zagreb, 2001.

Osobno intonirane povijesti

Nakon tako intonirana predgovora knjige slijede dva poglavlja. Prvo se odnosi na djelovanje Nene Dimitrijević, u smislu zbroja kritičkih tekstova, autoriziranih intervjua i osvrta na izložbe u Zagrebu i inozemstvu, složenih kronološkim slijedom. Prvi je tekst, dosad nikad objavljen, osobno svjedočanstvo zagrebačkih godina, pod naslovom Izravni svjedok. U njemu Nena Dimitrijević podastire nekoliko teza sa svrhom revizije i verifikacije razdoblja konceptualne umjetnosti u zagrebačkom krugu.

Najduži i najosobniji tekst u knjizi presjek je života i djela Brace Dimitrijevića, pod naslovom Dimenzija Dimitrijević, s kronologijom njegova djelovanja, koja uistinu može poslužiti kao iscrpna umjetnikova biografija. Zbroj tekstova Nene Dimitrijvić završava simbolično tekstom Skrivanje iza željezne zavjese, izdane u pariškom Art Pressu, kao polemički esej o današnjim interpretacijama suvremene umjetnosti u posljednjih pedeset godina, u povodu izložbe Les Promesses du passe (Obećanja prošlosti). Na kraju tog teksta Nena Dimitrijević sumira svoju moralnu potrebu da kao protagonistica i svjedokinja umjetnosti na avangardnoj sceni bivše Jugoslavije upozori umjetničku javnost na „lavinu manipulativnih priča o istočnoeuropskoj umjetnosti koja cvjeta na osobnim frustracijama ljudi koji u to vrijeme nisu imali bilo ideja bilo hrabrosti, a danas se prigodno prerušavaju u disidente“. Sa sigurnošću vlastitog udjela u zagrebačkim zbivanjima taksativno nabraja, kao aktere tih i takvih događaja – sve članove Gorgone, izuzev Julija Knifera, Branku Stipančić, Irwine. Nena Dimitrijević međunarodnoj javnosti iznosi kronološku interpretaciju umjetničkog nasljeđa na kojem je nastala prva generacija jugoslavenskih konceptualnih umjetnika – nalazeći je u EXAT-u 51 i smotri Novih tendencija, a duhovnu i političku pozadinu veže uz pobunjeničke međunarodne pokrete studenata 1968. Navodi da su u drugoj polovici 60-ih slovenska grupa OHO i Braco Dimitrijević obilježili novo razdoblje umjetnosti u Jugoslaviji. Ističe i rad svojeg supruga iz 1971, kada je izložio tri velika portreta nepoznatih osoba na glavnom trgu u Zagrebu – napominje – na vrhuncu kulta ličnosti Tita, navodeći upravo taj čin kao ključni i prijelomni koji ga stavlja u ulogu pionira strategije umetanja alternativnih poruka u ideološki sustav urbanog jezika.

Posveta vlastitom životu

Drugi dio knjige posvećen je djelu Brace Dimitrijevića. Jednakom metodom kronologije nanizani su vlastiti tekstovi i osobno pisani predgovori izložbi, razgovori koje su s njim vodili Želimir Koščević; zatim kustos zbirki 19. i 20. stoljeća slikarstava i skulpture u državnom muzeju Hessisches Landesmuseum Darmstadt u Kasselu – Klaus-D. Pohle te Jean –Hubert Martin i Hans-Ulrich Obrist; zatim dnevnički zapisi i aksiomatski iskazi vlastitoga djela i umjetničke filozofije.

Izd. Durieux, Zagreb, 2014.

Iz tih tekstova proizlazi da je Braco Dimitrijević stopostotni konceptualni umjetnik, vjeran svojoj umjetničkoj filozofiji, od samih početaka stvaranja konceptualnih djela u međunarodnim okvirima. Braco Dimitrijević od samih je početaka umjetničkog djelovanja u nekoliko velikih ciklusa bio vjeran ideji univerzalizma u umjetnosti, ideji formuliranoj u umjetnikovu radu kao akumulacija iskustva, a ne formaliziran izraz nekim umjetničkim stilskim izričajem. Velikim ciklusima radova: Slučajni prolaznik i Triptychos Post Historicus, instalacijama koje učinkom i načinim percepcije nisu promijenjene od 1976. kad su nastale prve s radovima Kandinskog, Mondriana i Moneta, Dimitrijević je potvrdio da ne vjeruje u „razvoj ili formalnu evoluciju umjetnosti“ (iz razgovora s K.-D. Pohleom). Intervjuima objedinjenima u knjizi dobiva se cjeloviti uvid u sukus Dimitrijevićeva umjetničkog djelovanja i promišljanja. Nakon prvog, možemo reći paradigmatskog rada, koji se i knjigom potvrđuje kao prvi umjetnikov konceptualni paradigmatski rad, Zastava svijeta iz 1963, Braco Dimitrijević u Zagrebu je započeo ciklus Slučajni prolaznik.

U jednom od svojih iskaza Dimitrijević je napisao: Ja nisam proizvođač predmeta, ja sam tvorac vizije. Iz njegovih iskaza/statementa, iz autorskih predgovora izložbama i interpretacije umjetničke filozofije jasno je da je riječ o izrazito samosvjesnu individualcu, slobodna i nesputana duha. Dimitrijević sebe ne smatra samo umjetnikom koji stvara trendove nego i filozofom koji se izražava slikama.

Ova knjiga čita se kao revizija i posveta životu i djelu Nene i Brace Dimitrijevića, ona je potvrda jednog životnog nagnuća i umjetničke filozofije. Rezimirano riječima Brace Dimitrijevića – povijest je sintetička vizija svijeta bez strogih klasifikacija i podjela, ovo je vrijeme suživota različitih vrijednosti, prostor višekutnoga gledanja i mnogostrukosti istine. I u takvoj posthistorijskoj interpretaciji vremena Braco i Nena Dimitrijević skrenuli su percepciju na sebe, na slučajnost trenutka, na interpretiranje relativnosti koja je stvorila umjetnički opus Brace Dimitrijevića te potvrdili da je sve u stalnoj mijeni, osim slučaja, s kojim je umjetnik započeo i na kojem je temeljio prve radove.

Želeći stvoriti umjetničko djelo koje bi na neki način analiziralo ljudsko ponašanje, Braco Dimitrijević izdanjem ove knjige sumirao je svoje umjetničko ponašanje, iznijevši podatke o življenju i djelovanju u razdoblju od gotovo pedeset godina.