Velebit očima pjesnika

,,… proteže se, u dužinu otprilike 145 km, od Vratnika nad Senjom na sjeverozapadu do okuke Zrmanje na jugoistoku. Od obalnog pojasa do kopnenog podnožja u Lici u prosjeku je širok 14 km, ali od mjesta do mjesta širina varira, od najviše 30 km u sjevernom do najmanje 10 km u njegovu južnom dijelu. Na površini približno 2270 km² razasut je splet bezbrojnih krševitih grebena i vrtača, kukova, gorskih hrptova, dolina i pretplaninskih vrhova, od kojih njih 130 u prosjeku premašuje nadmorsku visinu 1370 m. (…) Za vedra vremena Velebit se iz zraka, s visine 8000 m, vidi cijeli. Doima se kao glomazan, malo razveden, ali naboran greben koji se u luku izbočio u more.” Ulomak je to iz zaljubljenicima u Velebit dobro poznate knjige Velebit i njegov biljni svijet akademika Sergeja Forenbachera. Uz fotografije, detaljne opise krajolika i biljaka, mnoštvo je višestruko provjerenih informacija o raznolikosti i bogatstvu tog nikad dovoljno izmjerena, nikad dostatno prebrojana i mikroskopskom lećom proučena predmeta znanstvenih i stručnih promišljanja i traganja. Želimo li saznati kakvu materijalno mjerljivu činjenicu o Velebitu, sigurno ćemo je naći u toj i brojnim drugim stručnim knjigama, člancima i raspravama.

Izd. Ogranak Matice hrvatske u Gospiću, 2014.

Međutim, od davnina do naših dana, Velebit je još jedno nepresušno vrelo – vrelo osjećaja i nadahnuća koja se ne mogu prenijeti u brojke niti mjeriti zakonima fizike, biologije, geologije i drugih ,,egzaktnih znanosti”. Svakomu tko se zatekao u tom kraju, kao slučajan prolaznik, povremeni namjernik ili pak stanovnik nekog podvelebitskog, privelebitskog ili – danas pretežito raseljena – velebitskog naselja, ta mitska planina značila je poticaj da se osjete strujanja koja samo umjetničko oko i uho mogu trajno zabilježiti. Naravno da je od kapljica koje su se uporno i neprekidno nakupljale stoljećima nastao bogat slap umjetničkog izraza s Velebitom kao, ako ne zvijezdom (jer na njemu zvijezde spavaju), onda planinom-vodiljom, stalnim i nezaobilaznim ciljem putnika i skitnica, tragača i lutalaca, kako stvarnim, zemljopisnim, jednako tako i duhovnim putovima, proplancima, usjecima, brdima i kukovima, a probrani dio tog umjetničkog putovanja zabilježen je u djelu Velebit u hrvatskom pjesništvu koje je ove godine objavio Ogranak Matice hrvatske u Gospiću, a čiji izbor potpisuju poznavatelji hrvatske književne baštine te zaljubljenici u Velebit Ana Lemić i Stjepan Sučić.

Na nešto manje od tristo stranica kronološkim se redom nižu stihovi pjesnika i pjesnikinja, među kojima zatravljenost i inspiraciju Velebitom podjednako dijele autori koji su velebitskim kršem, zelenilom ili bijelom zimskom kapom bili nadahnuti prije više od četiri stoljeća do onih koje na nekoj od velebitskih staza možemo sresti i danas. Prolazeći zbirkom, putujemo od Petra Zoranića, Jurja Barakovića, Ivana Tomka Mrnavića, Petra Zrinskog i Andrije Kačića Miošića preko Stanka Vraza, Dimitrija Demetra, Stjepana Ilijaševića, Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, Ante Starčevića i Silvija Strahimira Kranjčevića, zatim Vladimira Nazora, Antuna Bonifačića, Viktora Vide, Pere Budaka, Vesne Parun, Zlatka Tomičića, Antuna Šoljana do Ante Stamaća, Božice Jelušić, Tomislava Marijana Bilosnića, Drage Štambuka, Žane Vlainić i Branka Babira. Upravo nabrojena autorska imena, samo su nasumičan izbor od njih ukupno stotinu, dok je broj tekstova i veći: 161 tekst, kojemu treba pribrojiti još dvanaest pjesama usmenoknjiževnoga podrijetla u odjeljku Velebit se nadvio nad morem. Posebna pozornost posvećena je velebitskoj ,,pjesmi nad pjesmama” – Vili Velebita, donesenoj u nekoliko inačica s notnim zapisom objavljenim u Hrvatskoj pjesmarici 1893.

Kako naslov zbirke i najavljuje, riječ je o stihovnim formama, uz iznimku triju proznih tekstova: ulomka iz Zoranićevih Planina (Pritvor Velebića i gdo biše), Nazorova teksta Kako je postao ,,Medvjed Brundo” te Djedova Viktora Vide. Stariji tekstovi nerijetko su izdvojeni iz većih, uglavnom epskih, cjelina, a kako se primičemo suvremenim tekstovima, preteže lirika. Nekoliko pjesama dijaloški je oblikovano, primjerice Zadnji kastavski kapetan Mate Baštijana (objavljena u Viencu 1895) te Nazorova antologijska pjesma Brat i seka, razgovor između Velebita i Učke, koja je donesena u dvjema inačicama (prvoj, objavljenoj u Mladom Hrvatu 1910, te drugoj, objavljenoj u Istrankama 1945).

I kao što Velebit izrasta i iz Jadrana i iz Like, i pjesme iz njih jednako izrastaju. I kao što se njime skiću i odlučni junaci i plahe lirske duše, ili su to dva lica jedne duše, svejedno, tako se i u pjesmama lome teški epski mačevi i slijevaju sućutne i bolne lirske suze. Susreću se noć i dan, mjesec i svitanje, sunce i zvijezde, pjeva se u radosti i u tuzi, u slobodi i u sužanjstvu, kada se, neki još pamte, sloboda najviše i voli. A Velebit, jednako uspravan, jednako nepokoriv, jednako nepregledan i nepredvidljiv, odjekuje od Zoranića do stihova naših suvremenika; kao da u isto vrijeme kaže: zavest ću te i oslobodit ću te, izložit ću te i sakrit ću te, zalutat ću te i pronaći ću te. A zar to, na kraju krajeva, nije ono isto što se događa kad se otisnemo u svijet umjetničkoag bunila – zalutamo da bismo se iznova pronašli, u novom svijetu oslobođenu starih slojeva, s dušom nanovo rođenom, ili barem okrijepljenom. I koliko je strašan i koliko blagoslovljen taj put. A Velebit je takav – moćan i strašan, blag i utješan; ponekad sve u istom danu, gotovo u istom trenutku. Baš kao i u književnosti. Ili barem dobroj književnosti.