U znaku Truffauta i braće Dardenne

Redovita kinodistribucija nekog latvijskog filma, djela kinematografije države u kojoj je rođen Sergej Ejzenštejn i čija je sedma umjetnost unatoč zapaženim ostvarenjima, primjerice Aleksandrasa Leimaisa, Gunārsa Piesisa i međunarodno afirmirana dokumentarista Jurisa Podnieksa i za upućenije domaće filmofile prilična nepoznanica, hvalevrijedan je događaj koji već sam po sebi zaslužuje pozornost. A kad je riječ o tako vrsnu ostvarenju kakva je na prošlogodišnjem Berlinaleu nagrađena drama Mama, volim te (Mammu, es Tevi milu) scenarista i redatelja Janisa Nordsa, ovogodišnji latvijski kandidat za Oscar nagrađen i na festivalu u Los Angelesu te na dvama međunarodnim festivalima filmova za djecu i mlade, zadovoljstvo biva još veće. Premda Nordsov drugi dugometražni projekt formalno jest film za djecu i mlade, djelo redatelja koji je debitirao 2008. također primarno mlađoj publici namijenjenom akcijskom krimi-dramom Amater (Amatieris) sigurnošću izvedbe, sugestivnošću režije, slojevitošću, uspjelo kreiranim ozračjem egzistencijalne tjeskobe i nesigurnosti te odličnim glumačkim interpretacijama opravdano cilja na starije i zrelije gledatelje, štoviše ponajprije na njih.

Latvijski film priča je o nekoliko dana u životu dječaka koji živi sa samohranom majkom

U priči o nekoliko dana u životu dvanaestogodišnjeg Raimondsa (fantastični Kristofers Konovalovs), uvijek na stanovit način uznemirenoa i donekle prestrašena dječaka koji kao da je neprekidno spreman na bijeg čim čuje neki zvuk, od školskog zvona do otvaranja vrata stana u kojem živi sa samohranom majkom (odlična Vita Varpina), ili pak onog od čijeg će vlasnika silom prilika i vođen pozitivnim namjerama ukrasti nešto novca, od sama je početka lako prepoznati utjecaj glasovitoga remek-djela 400 udaraca Françoisa Truffauta kao i zasad pretposljednjeg filma braće Dardenne Dječak na biciklu. Slično protagonistima tih filmova, i Raimonds je pomalo buntovan, neposlušan i pojednostavnjeno rečeno neprilagođen klinac u čijem se ponašanju i djelovanju zacijelo ogledaju odrastanje uz brižnu majku, liječnicu u centru za pripremu trudnica i parova koja nema fiksno radno vrijeme jer uvijek mora biti na raspolaganju klijenti(ca)ma, a možda i spoznaja da majka započinje vezu s novim muškarcem, što će mu ona priznati u posljednjoj trećini filma. Iako kad nije u školi, u kojoj kao možda darovit saksofonist svira u orkestru, većinu vremena provodi ili sam ili u društvu najboljega prijatelja i vršnjaka Peterisa, čini se ozbiljnije problematičnog klinca s kojim mu majka brani družiti se, te iako će kad mu prostitutka spletom okolnosti ukrade saksofon postati sitni lopov, Raimonds svakako nije ni Antoine Doinel iz Truffautova filma, ni Cyril Catoul, protagonist drame braće Dardenne. Premda uživa u vremenu i prostorima slobode, osobito u vožnjama romobila ulicama Rige te u trenucima dok s Peterisom boravi u luksuznom stanu koji čisti dječakova majka, a iz kojeg će mu biti ukraden saksofon i iz kojeg će on ukrasti novac za otkup instrumenta iz zalagaonice, Raimonds niti nakon što ga majka pljusne, a što će potaknuti njegovu brzopletu odluku o odlasku od kuće, nije netko tko mašta o bijegu i slobodi. On ima svu slobodu koja mu treba, te slobode je možda i previše, a spomenuta blaga neprilagođenost ogleda se isključivo u sitnim nepodopštinama koje izvodi arogantnoj školskoj kolegici, zbog čega često dobiva ukore koje majci mora nositi na potpis (što krivotvori) te biva poslan na razgovore s ravnateljicom, što redovito izbjegava.

Raimondsov odnos s majkom donekle nalikuje onom Antoinea Doinela, iako njegova majka nije nimalo distancirana, dapače je brižna i požrtvovna koliko god joj okolnosti omogućavaju, a mikrosvijet maloga protagonista prikazan je također bez imalo patetike, bilježenjem događaja bez osuđivanja dječakovih postupaka i s razumijevanjem njihovih razloga, čak i kad uslijede krađa novca i za Peterisa potencijalno vrlo opasno Raimondsovo laganje na policiji. Prizori noćnih ulica Rige kojima dječak slijedi prostitutku koja mu je ukrala saksofon vrlo su dojmljivi, a naglašena i efektna atmosferičnost obilježje je čitavog filma, podjednako u nenametljivim suspensom obojenim sekvencama u kojima se Raimonds pred majkom skriva u stanu i razbija telefonsku utičnicu da ih ne mogu dobiti službe iz njegove škole, kao i u moralistički intoniranoj završnici u kojoj majci usred vatrometa odluči priznati krivnju za krađu i laganje na policiji. I on i majka dobro znaju da su, nakon moguće propasti njezine nove veze zbog sinova čina, čvrsto i ključno usmjereni jedno na drugo i da su jedno drugom najčvršći životni oslonac.