U SPOMEN ZVONIMIRU TORJANCU (1930–2014)

Tek nekoliko dana prije 84. rođendana u Zagrebu je preminuo veteran hrvatskoga glumišta Zvonimir Torjanac. Nije nimalo teško ustvrditi da je neusporediva Torjančeva uloga u domaćem kulturnome okružju, a više od šest desetljeća stvaralaštva u kazalištu, filmu i na televiziji te podjednako društveni rad u vrednovanju glumaca svjedočanstvo su talenta, marljiva rada i promišljena stava.

Torjanac će ostati zapamćen po nizu uspješnih kazališnih i televizijskih uloga

Zvonimir Torjanac rođen je 14. rujna 1930. u Donjem Miholjcu, gdje je završio osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje. Razdoblje je to u kojem se percipira i njegova nadarenost za glumu jer se uključio u amatersko kazalište. Ta se nadarenost profilirala s dolaskom u Zagreb i upisom na Studij za glumu i režiju 1949. nakon čijeg je završetka postao članom varaždinskoga Kazališta August Cesarec. U deset sezona djelovanja u tome kazalištu glumio je u predstavama kao što su Hamlet, Svoga tela gospodar ili pak Gospoda Glembajevi te razvijao i usavršavao glumački izričaj. Zatim je od 1963. puna dva desetljeća bio dijelom Zagrebačkoga kazališta mladih te još jedno i Hrvatskoga narodnoga kazališta, gdje je u razdoblju od 1984. do 1986. bio i na čelu Drame. Službeno umirovljenje 1993. nije značilo i glumačku deaktivaciju. Dapače, ostvario je još niz uloga, uglavnom na televiziji i filmu. Predsjedavao je i Hrvatskim društvom dramskih umjetnika i pomogao ustanovljenju Festivala glumaca u Vinkovcima, a ne treba zaboraviti ni njegovo čelno mjesto u Hrvatskim umjetničkim snagama.

Širokom gledateljstvu Zvonimir je Torjanac najpoznatiji po nizu uloga u filmu, televizijskim dramama ili serijalima. U televizijskome rasponu od Dilema (1965) do Odmori se, zaslužio si (2013) i filmskome od Hadžićeva Protesta do Mirkovićevih Noćnih brodova (2012) taj je hrvatski glumac nanizao dojmljiv opus pamtljivih tumačenja uglavnom sporednih likova. Kuda idu divlje svinje (1971), Prosjaci i sinovi (1972) te Gruntovčani i Kapelski kresovi (oba 1975) prijelomni su hrvatski televizijski serijali, djela čija se kvaliteta i značenje očituju i poslije. Podjednaku su važnost u žanru filma i serijala za djecu dosegnuli Jelenko (1981) te Ne daj se, Floki (1986), a da Zvonimir Torjanac ni u poznim godinama nije glumački zahrđao, pokazalo je i sudjelovanje u popularnim serijalima kakvi su primjerice Zabranjena ljubav ili Stipe u gostima.

U filmu se Zvonimir Torjanac bez ikakvih poteškoća snalazio u svakovrsnim ulogama, dosljedno tumačeći likove u širokome žanrovskome rasponu. Označnica je tzv. karakternoga glumca izrazito primjenjiva na toga hrvatskoga glumca. Iako nije zauzimao vodeća mjesta u glumačkome postavu, njegova je izvedba uvijek bila prepoznatljiva te dugo pamtljiva. Već površan pogled na opus zorno potvrđuje da su i kolege glumci i redatelji rado surađivali s Torjancem. Kolegama je često pomagao suzbiti tremu, a rad na setu uz njega je postajao zadovoljstvo. Nije čudno da su neki redatelji stoga više puta surađivali s Torjancem. Primjerice, Zoran Tadić u četiri je navrata vrsno iskoristio Torjančevo glumačko nadahnuće. Liberanovi, Ne daj se, Floki, Osuđeni i Čovjek koji je volio sprovode zapamćeni su zacijelo i zbog izvede Zvonimira Torjanca. Sličan je slučaj i s redateljima poput Dejana Šorka ili Branka Schmidta.

Uloge toga hrvatskoga glumca dio su ostvarenja kojih kvaliteta nadživljava vrijeme nastanka. Premda se Zvonimir Torjanac nije nalazio u samu žarištu glumačke popularnosti, njegova mu je osobnost i izvedba uz nenametljivu karizmu priskrbila status iznova potvrđivan dugotrajnom izvrsnošću. Glumački opus koji ostaje iza Zvonimira Torjanca blistava je stavka hrvatske kulture i vrijedan doseg koji se ne može izbrisati.