Treba imati ljubav za glazbu

Rasprava o glazbenim emisijama na III. programu Hrvatskog radija, ove godine u svibnju, sadržajno me povezala s današnjim sugovornikom, dugogodišnjim glazbenim urednikom III. zagrebačkog radijskog programa. S čovjekom od kojeg sam mnogo naučio i koji mi je znanjem i kriterijima imponirao, s osobom s kojom bih itekako mogao dotaknuti niz zanimljivosti za ove novine. Znajući za njegovu radinost, unatoč proslavljenu 90. rođendanu, usudio sam ga se pozvati na razgovor za Vijenac. Veselilo me što je prihvatio poziv. No ispriječile su se nevolje. Taman kad smo planirali susret, Branko Polić je završio u bolnici. Naravno sve je to utjecalo i na opseg razgovora, manji od planirana, a usmjeren na glazbeni dio sugovornikova rada.

Mogu li vas prozvati doajenom radijskih muzičkih urednika, iako ste već dugo u mirovini?

Premda vas smatram dugogodišnjim iskrenim prijateljem, slobodno me danas, nakon što sam premašio devedesetu, nazovite doajenom.

Počeo bih naš razgovor baš pojmom muzički urednik. Danas kada mnogo toga postaje sve nejasnije, što je muzički urednik i tko to može biti?

Na pitanje tko to može biti, koje obrazovanje i koje sposobnosti mora imati osoba za taj posao, taj široki pojam teško je ograničiti. Danas se muzičkim urednikom smatra prevelik broj ljudi s mikrofonom u ruci.

Koja znanja i koje sposobnosti treba imati osoba za taj posao?

Ponajprije treba imati ljubav za glazbu u njezinu najširem rasponu. Mislim da tu mogućnost čovjeku pruža slušanje radija danomice. Prigodom čestih posjeta svojima nezaboravnima djedu i baki često bih znao pohrliti u njihovu spavaonicu uključiti radio.

Najpoznatiji zagrebački muzički urednici baš su (bili) ljudi velika znanja, ali ne i s muzičkom diplomom? Polazim od vas kao od pravog primjera.

Uz dozu sarkazma, neobično mi je drago što mogu prvi put izraziti zadovoljstvo svojim neposjedovanjem muzičkih diploma.

Mi koji vas poznajemo znali smo neslužbeno reći da ste živa enciklopedija. Kad nešto ne bismo znali, pitali bismo vas.

Premda se smatram skromnim – kao takva me spominje Latica Ivanišević – priznajem da mi pojam muzičke enciklopedije ponešto laska. Muzika je preširok pojam da bi jedan čovjek podjednako savršeno zastupao sva područja.

Uz veliko znanje i dobru memoriju, unatoč godinama, imate i poseban dar zapažanja i pamćenja pojedinosti koje se čine nebitne, a itekako su važne.

Posrećilo se da mi je već u djetinjstvu dopala u ruke Zlatna knjiga muzike, u kojoj sam otkrio mnoge pojedinosti i čak ih i danas pamtim. Filatelija mi je zarana otkrila zemljopisne pojmove, a za povijesne činjenice poslužio je Larousse, izdanje iz 1934.

Način na koji pamtite činjenice vjerojatno vam pomaže i kod memoriranje anegdota, premda za njih ipak treba imati pisani trag?

Profesor Žmegač potvrdio je jednom moju neuobičajenu, „monstruoznu“ memoriju koja, priznajem, pomalo iščezava i blijedi. Danas me već i citiraju u vezi s glazbenim anegdotama.

Nakon umirovljenja odlučili ste svoje uspomene, zapisane i objavljene u knjigama, ponuditi javnosti i tako pridonijeli obogaćivanju tzv. obične male povijesti.

Možda sam indiskretan što nisam svoja sjećanja zadržao za sebe, no neka bude. Scripta manent.

U neposrednim telefonskim kontaktima za vrijeme pripremanja ovog razgovora, zapazio sam da ste gotovo uvijek slušali radio, pretpostavljam III. program. Mnogo slušate radio?

Nije nikakvo čudo što sam prihvatio slušanje radija, naročito III. programa, pa se mogu i pohvaliti da sam bio njegov prvi glazbeni urednik 1964.

Pratite ponajviše Treći?

Da, meni najbolje odgovara.

Dosta pasioniranih i stalnih slušatelja radija žale se da je radio u novije vrijeme zapostavljen u odnosu na televiziju. Slažete li se?

Slažem se, imaju potpuno pravo.

Iako ste dugogodišnji radijski, stvaralac, dobar dio vremena proveli ste na
II. programu u emisiji Klasikom po
drugom!

Klasikom po drugom ko iz topa je ispalio pokojni dragi Duško Radić kao radni naslov, a ja sam u tim emisijama nastupao nedjeljom noću, od 1997. do 2004.

Bila je to prilika da se na II. programu, koji je uglavnom zabavan, čuje i ozbiljna, klasična glazba?

Pravo je čudo da je u to doba bilo slušalaca, od kojih su se neki i osobno javljali iz raznih krajeva Hrvatske.

Malo je onih koji znaju da ste bili i prvi urednik poslije i emisije rock-glazbe Po vašem izboru?

Emisiju Po vašem izboru inicirao je tadašnji urednik EPP-programa Slavko Goldstein 1957. Ja sam samo programski razradio termin.

Jeste li u radijskom glazbenouredničkom poslu bili skloniji opernoj ili simfonijskoj glazbi?

Svakako sam skloniji opernoj glazbi. Uvrstio sam poznate i manje znane operete koje su u podnevnim terminima bile rado slušane. Uostalom, Bosiljka Perić Kempf proglasila me stručnjakom za operetu.

Jeste li skloniji tradicionalnoj klasičnoj glazbi i kakav je vaš odnos prema novoj, suvremenoj glazbi?

Već po svojim godinama mogu me smatrati tradicionalistom, ali sklon sam i vrijednoj suvremenoj glazbi, pogotovo domaćih izvorišta, ali skladbe nekih pojedinaca (pa i pojedinki) odveć su mi odbojne da bih ih slušao.

Je li danas moguće biti svestrano aktivan glazbeni urednik?

Nažalost ne. Trenutne zdravstvene okolnosti sprečavaju me u tome, no moram priznati da sam od prvoga Muzičkog biennala radosno prihvaćao nove muzičke težnje.

Porazgovarali smo ipak samo o vašem radu s glazbom, dok nismo uspjeli nimalo popričati o vašim knjigama.

Nisam uvjeren da sam mnogo čitan, ali, koliko god mi je drago da sam uspio oblikovati svoja gledišta, svojih 1000 muzičkih anegdota smatram novošću u tom žanru. Možda će netko od mladih to i potvrditi.