Tradicija i aktualnost

Kraljevska opera Covent Garden u Londonu na razmeđi dviju sezona postojano drži mjesto jedne od vodećih svjetskih opernih kuća. Ima repertoar od tridesetak naslova svake sezone, uz napomenu da se u novoj sezoni iz prošle ponavljaju samo tri naslova: Traviata, La Bohème i Don Giovanni, što znači da ta operna kuća u dvije sezone izvodi šezdeset različitih naslova! Najviše se izvode djela Puccinija, Verdija, Wagnera i Mozarta, uz ponešto francuskog repertoara. Za 150. godišnjicu Richarda Straussa na programu su bile Elektra, Žena bez sjene i Arijadna na Naxosu. Od malih poslastica ističu se Massenetova Manon i Puccinijeva Manon Lescaut prošle sezone, kojima će se uskoro pridružiti MacMillanov balet Manon.

Prizor iz Donizettijeve opere Maria Stuarda
Snimio Bill Cooper

Kraljevsku operu već dvanaest godina, kao glazbeni ravnatelj, vodi dirigent Antonio Pappano, a ugovor mu je produljen do kraja 2017. Dosad je dirigirao više od 400 predstava, a u novoj sezoni očekuju ga četiri premijere, dvije obnove i jedan simfonijski koncert. Ostatak repertoara čine djela 20. stoljeća i suvremene opere koje se izvode na malim pozornicama studijâ Lindbury i Clore. Zanimljivo je kako će u novoj sezoni Kraljevska opera prvi put postaviti Szymanowskijeva Kralja Rogera, ali i Monteverdijeva Orfeja na sceni Roundhousea. Česte su suradnje i koprodukcije s drugim europskim kazalištima te narudžbe novih djela. Uz 80. rođendan britanskoga skladatelja Harrisona Birtwistlea izvest će se dvije njegove opere, nastale u koprodukciji s festivalom u Aldeburghu: Ozdravljenje, koje se temelji na epizodi iz Ovidijevih Metamorfoza, i opera Hodnik koja se bavi kobnim trenutkom kada je Orfej pogledao Euridiku na njezinu putu iz podzemlja i tako je zauvijek izgubio, beskonačno ponavljajući njezino ime u pjesmi. Redovita je suradnja s Velškom nacionalnom operom, koja je na pozornici Covent Gardena nedavno izvela Schönbergove Mojsija i Arona, a u srpnju iduće godine predstavit će operu Petar Pan britanskoga skladatelja Richarda Ayresa. Nastala je po narudžbi Štutgartske državne opere i Komične opere u Berlinu, u koprodukciji s Velškom nacionalnom operom, i praizvedena potkraj 2013. u Stuttgartu. Za rujan 2015. planirano je gostovanje u Japanu s Macbethom i Don Giovannijem. U prošloj sezoni hrvatska mezzosopranistica Renata Pokupić sudjelovala je u produkcijama Figarova pira i Fausta, u ulogama Cherubina i Siebela.

Posljednje zvijezde
na opernom nebu

Kraljevska opera dijeli najveća pjevačka imena današnjice s Metropolitanom, Bečkom državnom operom, Scalom i drugim kućama toga ranga. Dok su se u drugoj polovici 20. stoljeća pjevačke karijere i slava potvrđivale te širile gramofonskim pločama, danas se to ostvaruje izravnim videoprijenosima u kinodvoranama i na gradskim trgovima te izravnim radijskim prijenosima. Podsjećamo kako to redovito čini Treći program Hrvatskog radija u ciklusu Opera na Trećem subotom. Iz Kraljevske opere u novoj sezoni mogu se čuti Idomeneo u studenome, Tristan i Izolda u siječnju, Ukleti Holandez i Čarobna frula u ožujku, Uspon i pad grada Mahagonyja u travnju, Kralj Roger u svibnju i La Bohème u lipnju.

Pjevačke zvijezde današnjice često su izvrgnute teroru redatelja koji pod svaku cijenu žele biti u prvom planu. Zato je njihov sjaj manji, a trag kraći nego prije. Stoga ne čudi što jedna od rijetkih zvijezda staroga kova, Placido Domingo, i dalje privlači pozornost, sada kao bariton. U Londonu će, nakon Simona Boccanegre, tumačiti povijesni lik mletačkoga dužda Francesca Foscarija u Verdijevoj operi Dva Foscarija i Germonta u Traviati. Za to vrijeme, pravi baritoni Simon Keenlyside i Bryn Terfel pjevaju Rigoletta i Ukletoga Holandeza. Tenor Jonas Kaufmann prvi će put zapjevati Andrea Cheniera, dok će se tenori Joseph Calleja i Piotr Beczala te sopranistica Ana Netrebko na kraju iduće sezoni okupiti u izvedbama Puccinijeve La Bohème.

Riječ je o iznimnoj produkciji Kraljevske opere, čija je 40. obljetnica stalnog izvođenja proslavljena, pod ravnanjem dirigenta Corneliusa Meistera, početkom srpnja. Režija Johna Copleyja i stilska oprema Julije Trevelyan Oman u zefirelijevskom su stilu, potpuno staromodni, kako bi rekli današnji operni modernisti. Pa ipak, ta je produkcija i dalje živa i rasprodana. Razgaljuje publiku sentimentalnošću, snježnim ugođajem trećeg čina i malim, decentnim duhovitostima – proizašlim iz pomna čitanja Puccinijeve partiture – glasovno blistavih, razigranih i odlično uigranih boema. Bili su to Charles Castronovo kao Rodolfo, Markus Werba kao Marcello, Jongmin Park kao Colline i Daniel Grice kao Schaunard. Predivnim tembrom violončela u glasu osvajala je albanska sopranistica Ermonela Jaho kao Mimi, nježna i umilna u piano pjevanju i dočaravanju tihoga gašenja te nesretne junakinje. U drugoj podjeli sudjelovali su Angela Gheorghiu kao Mimi, Vittorio Grigolo kao Rodolfo i Irina Lungu kao Musetta. Spominjem to kako bih podsjetio da su Jaho i Lungu prije šest-sedam godina gostovale u Zagrebačkoj operi, u Traviati.

Maria Stuarda
i nezavisnost Škotske

Na kraju prošle sezone premijerno je izvedena Donizettijeva Maria Stuarda. Belkantistička opera, prema Schillerovoj drami, o sukobu dviju vladarica iz britanske povijesti, engleske kraljice Elizabete I. i škotske Marije Stuart, koje su u operi postale ne samo političke već i ljubavne suparnice te se susrele, što je povijesno neutemeljeno, tematski je idealna upravo za pozornicu Covent Gardena. Redatelji Moshe Leiser i Patrice Caurier uprizorili su je, uz pomoć scenografa Christiana Fenouillata i kostimografa Agostina Calvalce, kao primjer političkih igara i spletki na najvišoj razini. Ništa se nije promijenilo od 16. stoljeća do danas u borbi za moć. Zato su kraljice u povijesnim kostimima, a dvorjani predstavljaju današnju političku i korporativno-poslovnu elitu. Snažne karaktere dviju kraljica, dviju žena, Donizetti je ocrtao bravuroznim vokalnim dionicama obiju. Posebno su dojmljivi velika Elizabetina arija u prvom činu i suzdržana, elegična Marijina arija o oblacima u drugom; njihovi dueti s Leicesterom; sekstet u drugom činu, dramatičan susret dviju kraljica i veliki Marijini prizori sa zborom u trećem činu, ispovijed i oproštaj, u kojima ona ne prestaje pjevati.

Naslovna uloga doista je naporna pa protagonistica mora itekako promišljeno rasporediti snage, tim više što u trećem činu ima sve više pjevanja u pianu. Američka mezzosopranistica Joyce DiDonato ispraćena je ovacijama londonske publike, što najbolje govori o njezinu pjevačkom umijeću. Talijanska sopranistica Carmen Giannattasio dobro je iznijela Elizabetine dramatske trenutke s koloraturama iako je njezin glas više lirskoga karaktera. Vrlo dobri bili su tenor Ismael Jordi kao Leicester i bas Matthew Rose kao Talbot. Uzornom glazbenom izvedbom zbora i orkestra dirigirao je Bertrand de Billy. Ima li uvrštenje u repertoar Marije Stuarde, u kojoj je engleska kraljica smaknula škotsku, možda neko kodirano značenje prije predstojećeg referenduma o neovisnosti Škotske?