Tko će spasiti pobjednika?

Kada sam dvadeset godina nakon početka Domovinskoga rata željela napraviti  pregled ratne teme u drami i ponudila izdavaču Antologiju ratne drame, istraživanje je pokazalo nekoliko zanimljivih stvari. Prvo, korpus je golem: objavljenih je, nagrađenih i/ili profesionalno izvedenih drama (kazalište, radio) s ratnom temom ili jednim likom izravno vezanim uz rat (prognanik, izbjeglica) od 1991. do 2011. više od stotinu (trenutačno je na popisu 111). Drugo, korpus ratne i poratne drame toliko je različit da se nikako nije mogla napraviti samo jedna knjiga pa je, zahvaljujući razumijevanju urednika Božidara Petrača, nastao niz antologija hrvatskoga pisma vezana uz Domovinski rat.

Prvo je izašla Antologija hrvatske ratne drame 1991–1995. (Zagreb, 2011), pa Antologija hrvatske ratne komedije 1991–1997. (Vinkovci, 2013)  i sada je u tisku  Antologija poratne drame 1996–2011. kod nakladnika Alfa. Projekt bi trebala završiti Antologija poratne hrvatske komedije.

Prizor iz predstave Deus ex machina Vlatka Perkovića

Ratni korpus, dakle drame nastale za trajanja rata (1991–1995), sadrži 34 drame (u prosjeku pet godišnje jer sam brojala i tri najave  rata iz 1990). Ono što odmah upada u oči jest  pozitivna energija, toplina i afirmacija temeljnih ljudskih vrijednosti koju te drame nose u sebi. Napisano je mnoštvo drama sa sretnim krajem (Nino Škrabe, Dvije sestre, o sukobljenim sestrama koje su se udale za političke protivnike, mjuzikl Lade Martinac i Snježane Sinovčić Živim o životu u skloništu i čekanju ratnika, Doviđenja u Nuštru Gorana Tribusona o potrazi za djedom kroz ratnu Slavoniju…). Trećina korpusa klasične su  komedije u kojima na kraju sve dođe na svoje (Miro Gavran, Deložacija, o nasilnom useljavanju u srpske stanove, Zvonimir Zoričić, Tatarski biftek, o muškarcima koji idu na frontu da pobjegnu od žena ili Lydia Scheuermann Hodak, Žurim, dolazi mi moja maserka, o osječkim profiterima koji mijenjaju stranu kako vjetar puše i zarađuju na braniteljima).  Pritom je i u dramama i u komedijama riječ o ozbiljnim problemima naše tadašnje  stvarnosti,  dok drame u sebi nose rješenje, toplinu i pozitivnu emociju.

Čak kad je junak pogibao na kraju (u izvrsnoj duhovitoj priči Sv. Roko na brdu Milana Grgića, gdje svećenik ne želi pobjeći iz svoje crkve pred četnicima koji nadiru;  Farsi od gvere Matka Sršena o gosparu kapetanu  i lokalnom pijancu koji  ne žele otići sa svoje klupe unatoč četničkim granatama ili Srijemskom putu  Miroslava Mađera, gdje je junak protjeran iz svoje kuće u Srijemu, a umire mu i žena) ostale bi živjeti  neke pozitivne emocije (ljubav prema Bogu u prvoj, pobjeda nad vlastitim slabostima i ljubav prema ženi u drugoj ili domoljublje u trećoj). U svakoj toj drami suosjećanje s junakom,  proživljavanje emocija, donosi pročišćenje, katarzu, koja daje snagu za život. I možda je upravo zato ratna drama takva.

Pisana usred potpuno poludjela svijeta, svjedoči da postoje dobri ljudi unatoč zlu koje vlada, pozitivne emocije i sretni krajevi unatoč ludilu oko nas, da su problemi rješivi i da se ljudi mogu popraviti. Te su drame pisane iz uvjerenja da svijet ipak ima neki viši smisao, ma kako se to u ratu činilo nevjerojatnim. Naravno da je to bilo estetski „zaostalo“ jer se u umjetnosti u 20. stoljeću „nosi“ kritika društva, a ne njegova afirmacija. No očigledno je to bio odgovor pisaca koji su imali iskustva s ratom na jednu ljudsku potrebu. Unatoč kasnijim komentarima da smo u ratu pisali budnice i davorije, ili nacionalistički kič mržnje – toga u  dramama nije bilo. Iako se jasno govorilo tko koga napada, nigdje nije bilo mržnje, bilo je povremene pobune pojedinoga junaka pod teretom muke, ali ne i mržnje. „Politički nekorektni“ kabaret bio je podrugivanje neprijatelju ili onima koji odlučuju o nama, a tako se humorom umanjivao strah od terora koji su upravo ti likovi širili u životu  (Senker–Mujičić, Bratorazvodna parnica, Ivan Kušan, Tko je Sveti Stefan?, Ljubomir Kerekeš, Povratak ratnika), ali ni tamo nije bilo mržnje. 

Od izbjeglica do ratnika 

Poratni korpus, 1996–2011, obuhvaća čak 77 djela (također u prosjeku pet godišnje),  što znači da je većina hrvatske suvremene drame tematski označena ratom. Od tog broja 22 su komedije, a 55 drame u užem smislu riječi, iz čega sam  izdvojila 12 drama za antologiju. Zajedničko im je da su sve drame dobre i da su reprezentativne  za temu: po jedna o žrtvama rata (Lydia Scheuermann Hodak,  Slike Marijine, monodrama o baki izbjegloj iz okupiranoga sela koja mora odlučiti što s unučicom koja je posljedica četničkog silovanja) i  pozadini u ratu (Pavao Pavličić, Olga i Lina, o dvjema zavađenim sestrama zbog ideoloških razilaženja).

Teme o poratnim žrtvama i izbjeglicama dominiraju u četiri drame: Amir Bukvić, Djeca sa CNN-a (o vukovarskoj djevojčici i dječaku iz Srebrenice koji se kao odrasli susreću u Zagrebu, gdje je on smetlar, a ona zabavlja po hotelima),  Vlatko Perković,  Deus ex machina (gdje primitivci – okrutna i samoživa majka, mazohistička sestra i glup pohlepni zet – uništavaju sina profesora, inače ranjenoga branitelja, njegovu trudnu ženu i njezinu sestru, izbjeglu iz Sarajeva),  Tena Štivičić, Fragile! (o opskurnom baru Bugarina u Londonu, u kojem završe svi koji su došli u taj grad u potrazi za srećom,  Zagrepčanka u potrazi za glazbenom karijerom, Beograđanin za karijerom komičara,  socijalna radnica iz Australije koja bi htjela biti umjetnica, izbjeglica iz Bosne koja dolazi tražiti  švedskog ratnog  novinara  koji je izgubio emocije prateći zlo),  Slobodan Šnajder,  Ines & Denise (o Njemici koja tražeći  grob poginuloga sina pripadnika Wehrmachta u Bosni dolazi u kuću žene kojoj je sin poginuo u partizanima).

Čak šest je o ratniku u poraću: uz spomenutu dramu Deus ex machina, tri su o „prolupalim“ ratnicima: Telmah Hrvoja Barbira Barbe (o branitelju pjesniku koji dolazi psihijatru, krivcu za uništavanje ne samo njegove pjesničke karijere nego i života), Žaba Dubravka Mihanovića  (o branitelju koji u badnjoj noći želi svog brata i prijatelja natjerati da se opamete i ne izgube život prije negoli svoj oduzme) i Jura, samo jučerašnja vijest Igora Hamera (o branitelju, kvartovskom zagrebačkom dečku,  koji priča svoju tragičnu priču). Dvije su alegorijske, nadahnute našim ratom, govore o drugim ratovima i izdanim ratnicima, u Africi gdje djecu ratnike ne žele primiti natrag u selo jer ih smatraju opsjednutima (Ko me to pokriva? Lade Martinac Kralj) ili o korumpiranom dvoru kojim Merlin i Lancelot  zlorabe i unište čistoga Parsifala  (Gordana Ostović,  Parsifal). Na kraju je uvrštena i jedna kronika događanja (Miroslav Međimorec, Vukovarski nokturno), u kojoj se sve te teme prelamaju jer joj radnja ide od rujna 1991. do rujna 2009, od skloništa u Zagrebu, preko pada Vukovara, političkih razgovara koji su krojili sudbinu naše zemlje do kraja u kojem sin poginuloga vukovarskog borca napadne banku i uzme taoce, a jedini mu je zahtjev da dobije kamere ne bi li napokon rekao Hrvatskoj istinu o životu koji nam se događa. 

Tuga i razočaranje

Iako nema apolitične drame u ratnom korpusu, to se izrazito vidi u izboru teme, likova, postavljanju motivacije i/ili uzroka  ili – sama imenovanja  rata.  One koji misle da je to Domovinski rat, u kojem je Hrvatska napadnuta zbog svoje želje za samostalnosti i promjenom sistema smatraju se u današnjem hrvatskom društvu „desnima“ jer su pobornici  hrvatske samostalnosti, religije i demokracije, a protivnici komunizma (pa su im u dramama uvijek i neki njegovi grijesi). Oni koji smatraju da je to bio građanski rat nastao nesretnim slučajem ili hrvatskom glupošću/provokacijom/krivicom smatraju se „lijevima“, jer su pobornici  komunističkih/socijalističkih ideja i (jugo)slavenske unije (pa u dramama nose nostalgiju za tim prošlim vremenom i sustavom i osudu  nacionalizma). Silno mi je bilo važno da u antologiji budu zastupljene obje opcije jer obje imaju dobrih drama, a neke od njih zaslužuju više teatarskoga prostora pa se nadam da će ova antologija to i postići.

Ono što je zajedničko jest da su sve drame u korpusu poratne drame izrazito pesimistične i kritične prema suvremenom društvu. Ne znam je li to zbog toga što sada, u miru, opet slijedimo imperativ dvadesetoga stoljeća da je visoka umjetnost samo ona koja kritizira društvo ili su svi, i lijevi i desni, doista duboko nesretni i iskreno ovo  društvo smatraju najgorim od svih mogućih. Za takvo pak stanje uglavnom optužuju jedni druge ne vidjevši dalje od vlastita praga, ali se slažu u poruci koju šalju na kraju drama: da je stanje nepopravljivo jer u dubini svakoga pojedinca oko nas (lijevi) ili hrvatskog roda u cjelini (desni) sjedi nešto što nas tjera da prokockamo svaku šansu koju dobijemo, uprljamo svako dobro djelo, a svakog junaka zlouporabimo ili uništimo. 

Zato nije čudo da u svijetu poratne drame više nema smisla ni u sebi ni iznad sebe, da više nema Boga koji će, makar i prekogrobno, dovesti stvari na svoje mjesto. Ni u lijevih, ali ni u desnih! Zato, iako ima plakanja na kraju jer su odabrane, kako rekoh, odlične drame,  nema  katarze.  Postoje dvije iznimke u cjelokupnom korpusu (Žaba i Slike Marijine). Ostalo su tek uzvišeni ili mirni trenuci: shvaćanje o transcendenciji duše u Djeci sa CNN-a, oprost  očeva duha u Telmahu, trenutak naslućene sreće u drami Fragile!, napokon pronađena mira  djevojčice ratnice u Ko me to pokriva?, poetska uspostava komunikacije srcem među likovima u Ines & Denise, (ali na nadrealnoj razini) i trenutak uzvišenoga patosa prije propasti nevine žrtve uoči pada bolnice u Vukovarskom nokturnu.  

Velika većina poratnih drama napisana je iz perspektive dobrih  likova, nevinih žrtava, prognanika, ratnika koji se vraćaju u pozadinu i svi su oni izgubljeni u tom novom svijetu. Ili doslovno, jer nema mjesta za njih, ili ne razumiju što se događa (odatle i doslovno višejezične drame poput Fragile!  ili Ines i Denise).  Ali upravo su ti dobri likovi  pobijedili u ratu, barem nominalno. U poratnoj drami uopće nema pobjednika, a ni  pobjede,  jer smo, prema poratnoj drami, izgubili rat u nama samima pa svi pobjednici postaju gubitnici. Zato je pitanje iz naslova ostalo bez odgovora. Tko će pomoći pobjedniku? Možda bi nam svima skupa mogla pomoći djela koja bi u sebi nosila  neku snagu, emociju, toplinu, katarzu kao u ratnoj drami. Koliko god to možda bila „zaostala“ estetika, mislim da nam je jako potrebna.

Naime, u sadašnjem poratnom pismu olakšanja nema ni u komediji (Matišić, Mitrović, Tomić–Ivanišević, Šodan, Perišić, Lucić…) – one su  još crnje!