Što umara Branimira Pofuka?

Ima više razloga zašto pojedinci, ponekad i čitave skupine  koje pripadaju određenim političkim opcijama, ne mogu ili jednostavno ne žele vidjeti i priznati povijesnu istinu ni nakon više od dva desetljeća otkako je srušen Berlinski zid, simbol zaštite jednoumlja i nasilja nad slobodom čovjeka. Jedan od razloga je taj što bi priznanjem istine priznali i svoju krivnju ili pogrešku, odnosno da je njihovo političko ili ideološko uvjerenje u prošlosti bilo na pogrešnoj strani, a to je, čini se, ljudima najteže: priznati vlastitu pogrešku. Zato radije bivaju „slijepi“, ne vide i ne prihvaćaju činjenice, te čak zatvaraju oči pred priznanjem i svjedočenjem onih koji su osobno nazočili ili su sudjelovali u izvršavanju komunističkih zločina. Doista nije ni jednostavno ni lako preko noći promijeniti svjetonazor nakon višedesetljetnog života u sustavu u kojemu se masovno javno i glasno povlađivalo i pljeskalo sasvim određenim stajalištima, koja nisu bila drugo do obmana, prijevara i laž. Bilo je, doduše, i onih koji se ideološki i svjetonazorski nisu slagali s pristalicama totalitarne komunističke ideologije, ali su šutjeli, neki zbog straha, a neki zbog osobnih interesa. Oni pak koji su se javno i glasno suprotstavili, bili su na razne načine sankcionirani, pojedinci su bili likvidirani, drugi zatvoreni, a treći onemogućeni u radu i napredovanju, te mnogi prisiljeni na odlazak u inozemstvo.

Sve do sada navedeno ističem samo iz jednog razloga. Naime, nedavno se u dnevnom tisku mogla pročitati neshvatljiva tvrdnja Branimira Pofuka, jednog od poznatih lijevo-liberalnih kolumnista, kojom se na negativan i znakovit način osvrnuo na utemeljena nastojanja pojedinih oporbenih političara koji smatraju da je zbog zdravog stanja duha u hrvatskom društvu potrebno provesti lustraciju, kako bi se konačno o pojedinim povijesnim događajima i ličnostima konačno utvrdila, priznala i prihvatila spasonosna istina. U tom utvrđivanju spasonosne istine prvi i najvažniji korak trebala bi biti istina o Josipu Brozu, posebice o njegovoj nedvojbenoj krivnji i odgovornosti za masovne i pojedinačne zločine u vremenu Drugoga svjetskog rata, neposredno nakon rata, kao i za sve vrijeme njegove diktatorske vladavine. Oni koji zahtijevaju povijesnu istinu o vrhovnom zapovjedniku Josipu Brozu, gospodaru života i smrti u vremenu komunističkog režima, s pravom smatraju da je ta istina preduvjet za mir i sklad u društveno-političkom životu, te za konsenzus u svim pitanjima od nacionalnog interesa.  Ta bi istina također pomogla da se o svim pitanjima, koji neprekidno izazivaju prijepore i sukobe, konačno počne misliti na vjerodostojan i tolerantan način na temelju povijesnih činjenica, odnosno u skladu s istinom.

Tvrdnja Branimira Pofuka, koji poput mnogih drugih nastoji zaustaviti ili relativizirati zahtjeve za istraživanjem i utvrđivanjem povijesne istine o Josipu Brozu kao diktatoru, odgovornom za mnoge zločine, glasi: „Baviti se tom temom postalo je zamorno i teško. Utoliko više što je čovjek svjestan da nas ta tema nikamo ne vodi.“ Što čovjek dobre volje i zdravog razuma može zaključiti o smislu ove tvrdnje, neshvatljive, ali znakovite? Tvrdnja je neshvatljiva zbog toga što za ljude koji se bave istraživanjem povijesnih događaja i ličnosti, to ni u kojem slučaju ne može biti ni zamorno ni teško, budući da je istraživanje i utvrđivanje povijesne istine zapravo temeljni smisao i cilj njihovog posla. Tvrdnja je pak znakovita, jer autor tvrdi da nas „ta tema nikamo ne vodi“. Ako nas utvrđivanje i priznanje povijesne istine „nikamo ne vodi“, pitam spomenutog novinara i sve one koji nas „dobronamjerno“ savjetuju da napustimo prošlost te da se okrenemo budućnosti: Kamo nas zapravo vodi prikrivanje i zataškavanje istine o našoj prošlosti? Odgovor može biti samo jedan: zatvaranje očiju pred istinom može nas voditi samo u mrak i neslobodu, dok nas jedino istina može osloboditi. Jedino istina o našoj prošlosti može biti prvi i pravi korak za plodonosan put u budućnost.