Stazama i bogazima Asanaginice

Prošlogodišnje ljetno putovanje po Morlakiji – kako je zaleđe Dalmatinske zagore od Zrmanje do Neretve krstio Alberto Fortis, slavni talijanski svećenik, znanstvenik, putopisac, možda i još što – završio sam u Cisti Velikoj na sedmom Festivalu gange, rere, bećarca i tradicionalnih glazbala i igara. S Festivala me ispratila ganga:

Gango moja, gangala te lola,

pivali te do briselskih dvora!

Bio je to i pozdrav ulasku Hrvatske u Europsku Uniju. Ovogodišnja ganga je drukčija, govori što smo dobili od te Europe;

O Briselu odera nam gaće,

Nećeš gangu, moga mi ćaće!

No ovoljetno putovanje, premda nastavljam iz Ciste, nije samo nastavak prošlogodišnjega niti je kritika EU, nego je ponajviše pohod u davninu – u davnu povijest koja je i dio sadašnjosti – u doba prije Fortisovih švrljanja morlačkim krajolikom, tadašnjim tamošnjim stazama i bogazima. Naumio sam posjetiti prostore kojima je u 17. stoljeću koračala tragična junakinja Hasanaginica – u dalmatinskom zaleđu, u Morlakiji, poznatija kao Asanaginica. Zašto Asanaginica, a ne Hasanaginica, kako je uobičajeno?

Kliška tvrđava, mjesto odakle su krenuli svatovi u Imotski? / Snimio Andrija Tunjić

Odgovor na to pitanje dao je 1991. Imoćanin, jezikoslovac dr. Mate Šimundić, u eseju pod naslovom Asanaginica od Fortisa do Miklošiča. On piše da je glas h nestao u najviše štokavskih govora, pa i u govoru Imotske krajine, u 17. stoljeću i da je zato balada izvorno Asanaginica, u Fortisovoj verziji Xalostna pjesanza plemenite Asanaginize.

U vjerojatnoj splitskoj inačici Xalostna pjesanca plemenite Asanaghinize koju je, po pretpostavkama brojnih istraživača, Fortis dobio iz Splita posredovanjem Julija Bajamontija od Dujma Srećka Karamana, koji je rukopis pronašao u ostavštini izumrle splitske obitelji Papalić, podrijetlom iz Poljica. Hasanaginica dakle nije originalno ime balade, nego je to prepjev Vuka Stefanovića Karadžića koji je, znajući da muslimani čuvaju glas h i da je riječ o muslimanskim osobama u baladi, to i uvažio.

Od tada baladu prate nesporazumi, što veći, a što manji, koja je verzija izvorna i na kojem je jeziku, odnosno narječju, spjevana. Splitska na hrvatskoj ikavici, koju je Fortis možda prvu čuo ili ijekavska, u Mlecima 1774. objavljena u knjizi Viaggio in Dalmazia (Put po Dalmaciji), koju je možda Bajamonti prepjevao na dubrovačku ijekavicu? Ništa manje nesporazuma ne izazivaju pitanja: tko ju je spjevao; muškarac ili žena, katoličke ili islamske vjere?

U knjizi u kojoj piše o životu i običajima Morlaka Fortis ne piše od koga je čuo tu „morlačku baladu“, niti navodi ime njezina autora. No bez obzira na to „žalosna pjesanca“ uzbudila je i oduševila tadašnje europske književne duhove i romantičarski ukus.

Probudila je – kako je napisao pjesnik Petar Gudelj u svojoj knjizi Put u Imotu – „zanimanje za narode koji žive arhajskim, civilizacijom nenačetim (neiskvarenim) načinom života, za njihove jezike, pjesme, legende“. Vjerojatno i zato što Asanaginica govori o ženi koju je muž otjerao od sebe i djece jer ga ranjena nije posjetila, što su učinile njegove majka i sestra. Zato joj je poručio da ga ne čeka „ni u dvoru, ni u rodu momu“. Dao joj je „knjigu oprošćenja“. Tada, u muslimana, kada bi muž triput ženi zapovjedio da ode, morala je otići iz njegove kuće.

Po Asanaginicu zatim dolazi brat beg Pintorović i vraća je roditeljskoj kući, odakle će nakon prošnje imotskoga kadije sa svatovima krenuti put Imotskoga. Ukratko, to je sadržaj balade koju je slavni Talijan čuo i u knjizi objelodanio.

To je i povod mojem putovanju po njezinu zavičaju, po stazama i bogazima (neprohodnim putovima). Ne samo zbog konfiguracije tla nego i zbog Kandijskog rata, koji se vodio u neposrednoj blizini. Razlog su i učestali prijepori gdje joj danas postaviti spomen-obilježje. Primjerice, osim imotskoga kadije, za kojega se zna odakle je, mnogi svojataju mjesto rođenja i življenja Asanaginice, pa mjesto odakle su krenuli svatovi, mjesto vječnog počinka...

Obilazeći zavičaj žrtava tragične balade: Zadvarje, Zagvozd, Klis, Kokoriće kod Vrgorca i Imotski, pokušat ću ustanoviti ne samo geografiju njihova života nego i dokučiti njezinu blizinu u mentalitetu, sjećanju i tradiciji današnjih žitelja Imotske krajine u kojoj se tragedija dogodila. Pokušat ću pronaći odgovore na pitanja: jesu li žrtve bile stvarne ili izmišljene osobe, kada je počela drama, mjesto tragedije, kada je balada nastala i gdje, tko ju je spjevao i, na kraju, gdje je Asanaginica sahranjena?

Zadvarje – mjesto začetka tragedije i Asan-agine smrti

Od Ciste Velike, preko Ciste Provo i Šestanovca vozim se „imotskom magistralom“ kojom se stizalo do Zadvarja, prve postaje putovanja, odakle se cesta između dubova i borova spuštala do Vrulja (Dubaca) i mora, gdje se ulijevala u Jadransku magistralu, a zatim na zapad uz more žurila prema Omišu i Splitu, nad kojim na sjeveroistoku bdije kliška tvrđava, jedno od mjesta iz balade.

Dok se približavam Zadvarju, iako se ne vidi po usjecima, tu i tamo ipak se najavi ili nasluti kanjon i vodotok Cetine, koja će tek od 1648, kada Mleci od Turaka preuzimaju Klis, biti granica između Turskoga Carstva i Poljičke Republike, odnosno Mletaka. Dan je ljetni, rominja sitna kišica kao da je jesen. Iz misli o tim vremenima svako malo prene me brzina nekog auta.

U mislima premećem moguće varijante legende i mjesta gdje se odvijala Asanaginičina drama; Asan-agini dvori u Vrdolu, današnjem Zagvozdu, dvori Asanaginičina brata u Klisu, odakle su krenuli svatovi s Asanaginicom put Imotskoga ili na nekoj trećoj lokaciji koju ću možda otkriti?

Gotovo sam siguran, naravno, toj sigurnosti pripomažu dokumenti iz makarskoga samostana, da je drama počela u Zadvarju – koje je tada bilo važno strateško mjesto, u tvrđavi u kojoj je Asan-aga bio zapovjednik 30 derbendžija, čuvara putova i klanaca – u trenutku kada ga ranjena nije posjetila „voljena ljuba“.

Sve je dakle počelo u Zadvarju, koje se prvi put u dokumentima spominje 1408. kao posjed bosanskoga kralja i njemu odanih velikaša. Srednjovjekovno ime Duare indoeuropskoga je, odnosno slavenskog podrijetla, a znači vrata, uski prolaz, koji je Asan-aga čuvao.

Utipkavam broj mobitela mještanina, vodiča i književnika Stanislava Pejkovića, i za nekoliko minuta već smo na putu za tvrđavu, koja s jugoistočne strane spomenute ceste nadzire izlaz iz Zadvarja te nadgleda okolicu: kanjon Gubavicu, hidrocentralu Kraljevac, izgrađenu 1912. kao tada najveća na Balkanu, na drugom južnom brdu selo Slivno, rodno mjesto pjesnika Josipa Pupačića, na zapad rodna mjesta pjesnika i antologičara Nikole Milićevića te prevoditelja i marulićologa Mirka Tomasovića.

Do podnožja tvrđave vozimo se koju minutu, a onda pješice, skačući s kamena na kamen, ulazimo u tvrđavu, koja se kao spomenik kulture napokon restaurira. Kada smo se uspeli na središnji dio tvrđave, zapahnuli su nas mirisi trava, kišnog zraka, vlage zemlje i očaravao pogled preko oštrih kamenih bridova sve do plavetnila, koje je more i kada more nije, a dalje i Brač.

„Tu je Asan-aga, kako piše Mijo Milas, 22. studenoga 1646. ranjen. Tu su ga posjetile majka i sestra, ali ne i ‘vjerna ljuba’, kojoj je tu poručio da ga ne čeka ‘ni u dvoru ni u rodu momu’. Dolje, ispod kule Poletnice, blizu groblja i crkve Sv. Ante, u šumarku, Asan-aga je i ubijen. Ubio ga je, kako piše Andrija Kačić Miošić, 16. ožujka 1669. Tadija Kulušić. Grob mu je u šumarku, u predjelu Carevići“, govori Stanislav.

Uz tvrđavu još su dobro očuvani ostaci nekadašnjeg Sladića hana, koji Aralica spominje u romanu Duše robova, a poviše tvrđave na jugoistok izdiže se kula Avalica, odakle se za vedra dana vidi Brački kanal. Dok uživam u ljepoti krajolika, prene me glas vodiča:

„Pogledajte dolje, centralu, koje u tursko doba nije bilo, tu se zimi Cetina izlijevala i na njoj su bili labudovi bijeli kao snijeg na Biokovu, pa otuda i stihovi na početku balade:

Što se bili u gori zelenoj?

Al’ su snizi, al’ su labudovi?

Za zimskih noći, tamo s brda, iz Kučića, čuo se jecaj djevojke Kate, koju je stric dao agi iako je imala zaručnika. Tako su mi kao djetetu pričali naši stari“, pripovijeda Stanko.

Vraćamo se natrag do vidikovca, odakle sam opet pogledao niz i uz „Cetinu, moje selo ravno“, kako pjeva Kaštelan, a onda upiljio pogled u curak vode koji je ostao od slapova Gubavica, koji su skrenuti u branu hidrocentrale. Vodom koja će za koji trenutak postati curak gaca troje (avan)turista, od kojih će netko, osim fotografiranja, možda nešto i zapisati. O slapovima su svojedobno pisali osim Fortisa i Evlija Čelebija, već dobrano zaboravljen naš književnik Ante Tresić Pavičić, kao i mnogi drugi.

Na povratku prolazimo pored kamene kuće bez krova i čekićem razbijenih kamenih prozorskih okvira. Takva je od Drugoga svjetskog rata. Iako je bila najveća i najljepša, do danas nije obnovljena jer je u njoj za rata bila ustaška postaja. Nasuprot kući je crkva Srca Isusova, sagrađena 1990. na mjestu na kojemu su Talijani u Drugom svjetskom ratu sagradili kapelicu.

Dok hodamo prema središtu, prolazimo i pored trgića koji je, misli Stanislav, bio mjesto gdje se postrojavala i Asan-agina vojska, a onda me vodi u polje Vrbanj, gdje je ta vojska taborovala. Naravno i zbog bunara koji gotovo nikada ne presušuju. Pokazuje mi i stogodišnju topolu koju je zasadio njegov stric iste godine kada je pobjegao u Ameriku i koja se počela sušiti kada je umro. U povratku me poziva sebi na rakiju i pršut. Prije rastanka pokazuje sablju anadolku.

Desno ispod crkve je mjesto Asanaginičine smrti?

Susret Asanaginice
i imotskog kadije

Dok se vozim u Klis, mislim o Asanaginici. U tome mi pomažu i dvije knjige: Asanaginičin zavičaj i Asanaginičina domovina, povijesnog istraživača i psihijatra Mije Milasa te knjiga Čija je Asanaginica Mate Kuvačića-Ižepe.

Na temelju arhivske građe u Ankari, Istanbulu, Dubrovniku, Zadru, franjevačkom samostanu u Makarskoj, Milas dokazuje da su osobe „žalostne pjesance“ bile stvarne.  Uvjeren je da je postojao imotski kadija, iako mu još nitko nije otkrio pravo ime, kao što je uvjeren da je Asan-aga, rodom Arapović, da je Asanaginica, po imenu Fatima iz roda Pintorovića iz Klisa, odakle je sa svatovima i imotskim kadijom krenula put Imotskoga, u koji nije stigla; da su se Asan-agini dvori nalazili u Zagvozdu, gdje je Asanaginici potkraj travnja ili početkom svibnja 1647. puklo srce jer nije mogla preboljeti djecu i, na kraju, da je Asan-aga, kao zadvarski dizdar, poginuo 1669.

Ipak, što se više približavam Klisu, sve manje vjerujem da su Asanaginicu baš iz Klisa poveli svatovi imotskoga kadije.

Ponajprije zbog udaljenosti Klisa i Imotskoga. Razdaljina između Klisa i Imotskoga velika je pa je teško povjerovati da su svatovi u jednom danu, uz ne znam kako brz kas i izdržljivost konja, mogli taj put prevaliti i još svratiti u Zagvozd, gdje su bili, kako misli većina istraživača, Asan-agini dvori i gdje bi Fatima Pintorović, buduća kadinica, mogla vidjeti i pozdraviti djecu.

Teško je povjerovati da je prije svadbe Asanaginica živjela u Klisu i zbog početka Kandijskoga rata (1645–1669), koji su vodili Mleci i Tursko Carstvo, bez obzira što je tu kao vojnik do pada Klisa u mletačke ruke 1648. živio Pintorović-beg. Vjerojatnije mi je da se obitelj već bila iselila nekamo podalje od ratišta. Možda u Imotski, kamo je Pintorović-beg već u ljeto 1646. odveo majku s obitelji, a onda u prosincu doveo i sestru, kada je njezinu ljepotu zapazio imotski kadija i ubrzo je zaprosio.

Narodni pjesnik ili pjesnikinja u baladi daljinu ne spominju, njih ne zanima daljina puta, nego drama koja oslikava aginu okrutnost. I sâm sam pod tim dojmom, ali ipak žurim da što prije stignem u Klis. U podnožje tvrđave stigao sam za manje od sata. Znoj me oblijeva dok se penjem kamenim putem koji vodi do ulaza u tvrđavu i njezina čuvara. Objašnjavam vrataru da se želim uspeti na vrh tvrđave gdje je možda 1624. rođena Fatima Pintorović, koja je u času smrti imala 23 godine i za sobom ostavila petero djece.

Kao da pogađa moje misli, vratar mi priča kako je tu godinama dolazio svojeglavi mađarski svećenik koji je tvrdio da je u Klisu rođena i Sveta Katarina, iako je po crkvenim i vatikanskim dokumentima rođena na mađarsko-slovačkoj granici, u zamku Turok.

Zagvozd – mjesto tragedije

Nepobitno je da je Asanaginičina drama započela u studenom 1646, u trenutku kada Fatima nije posjetila ranjenoga muža, a tragično završila vjerojatno u proljeće sljedeće godine u Zagvozdu, pred očima djece u podnožju dvora okrutnog i bezdušnog muža.

Zagvozd se stisnuo uz kamenjar, s juga pritisnut Biokovom, s ostalih strana ljetnom sumaglicom, a iz visine oblačnim danom. Zvona s dva zvonika Gospe od Karmela, zaštitnice mjesta, zvone podne. Omara me tjera u sjenu u koju bi s Bikova, sa Sv. Jure, mogao zalutati i dašak hladna vjetrića. Osim automobila što prolaze ostali miruju, kao da im se ne da pomaknuti iz Zagvozda. Pokoji, koji se i pokrene, ubrzo se ugasi i sve opet utone u tišinu i omaru podneva.

Dvije djevojke šutke ispijaju kavu pred kafićem Histrion, koji je ime dobio u čast festivala Glumci u Zagvozdu, koji su prije sedamnaest godina pokrenuli glumci Vedran Mlikota, mještanin Zagvozda, i pokojni Darko Ćurdo. Uvečer će na sceni staroj sedamnaest godina pjevati Tereza Kesovija, a njoj konkurencija biti Ribarska noć Banje, koja će početi sat poslije i trajati nekoliko sati dulje, pa će moći doći i oni koji budu slušali Terezu.

Čekam Ivicu Sušića, pjesnika rođena u Zagvozdu i profesora na gimnaziji u Splitu. Gledam prema centru. Ništa ne dolazi. Ne znam ni s koje će strane stići Ivica. Onda se sve dogodilo naglo, brzo se zaustavio automobil i iz njega izišao muškarac. Bio sam siguran da je Ivica pa sam mu, i prije nego je zalupio vratima, krenuo ususret.

Bez zadrške Ivica prihvaća moju ruku i nakon pozdrava krećemo na istok, put Vrgorca, niz ulicu koja je dijelom nekada bila znamenita Marmontova cesta. I prije nego smo došli do mjesta za koje Milas tvrdi da je mjesto na kojem su se nalazili Asan-agini dvori Ivica veli:

„Gotovo sam siguran, instinkt mi govori da je Asanaginica stradala negdje ovdje, na podbiokovskom lokalitetu, a ne, kako neki misle, čak u Vinici, na granici s Bosnom i Hercegovinom. Mještani misle da Manastirine u uvali Trnova, lokalitet na koji idemo i za koji Milas tvrdi da je mjesto gdje su bili Asan-agini dvori, nisu taj lokalitet. Ali, prije nego odemo na lokalitet za koji mještani tvrde da je pravi, idemo da vidite Manastirine.“

Ubrzo smo se našli ispred udoline s lijeve strane ceste, na čijoj se najnižoj točki nalazi bunar obrastao u grmlje, trnovitu žesticu, žutoga cvijeta. Bunar obrubljuju doci – pretvoreni u vrtove u čijim su kamenim ogradama izrasla stabla smokava, trešanja, bajama – koji se skalinasto penju prema uzvisini na čijoj se zapadnoj strani izdiže Gospa od Karmela.

U 15. stoljeću je, prema tvrdnjama Milasa i kasnijim geodetskim snimkama iz mletačkih vremena, tu bila velika građevina; mještani pamte iz priča predaka da je prije turskog vakta tu bio samostan. Prvo dominikanski, pa franjevački, pa popova glagoljaša, pa opet franjevački, a danas su u Zagvozdu petrovci. Da je bio samostan, Milas kao dokaz nudi kamenicu na kojoj na talijanskom jeziku piše: fu convento.

Ostatke samostana Asan-aga je pretvorio u dvore, gdje je živio s Asanaginicom dok je nije otjerao. Pokraj dvora prolazio je put za Imotski, kojim su trebali proći svatovi s kadinicom pod duvakom i na kojem je, nakon što se susrela s djecom, Asanaginici puklo srce. Tu je zadnji put čula Asan-agin zloban i nabusit glas kojim je pozvao djecu rekavši:

Ote amo, sirotice moje!

Kad se neće smilovati na vas

majka vaša srca ardjatskoga.  

Od samostana ostale su samo zidine, pučka predaja te zapis i skica mletačkih geometara iz 1726, osamdeset godina nakon tragedije. Tako tvrdi i dokazuje Milas.

Mještani pak misle da Manastirine u uvali Trnova nisu bili Asan-agini dvori. Skloniji su lokalitetu Rudine, koji se nalazi tristotinjak metara dalje na istok, gdje su također bili bunari, kao kod Manastrina. Lokalitet je obrasla borova šuma i doima se primjereniji mjestu gdje je mogla biti kula s koje se dobro mogla nadzirati okolina. I uz njega je prolazio put za Vrgorac, mjesto koje se u posljednje vrijeme spominje kao važan punkt balade.

Kokorići – mjesto
Asanaginičina rođenja

U svojoj knjizi Mate Kuvačić-Ižepa iznosi niz zanimljivih činjenica koje ne treba odbaciti. Pogotovo kada je riječ o narodnoj predaji koja, kako je zapisao don Frane Bulić, a citira ga Milas, „u sebi ima povijesne podloge iako koji put s vremenom može biti iskićena legendom“.

Kuvačić-Ižepa piše da Asanaginicu brat Ali-beg Pintorović nije odveo majci u Klis, nego u Ljubuški jer je „teško vjerovati da bi sin svoju majku doveo u tvrđavu koja je bila stalna meta napada i opsada“. Zato, piše on, „otpada pretpostavka da su se svatovi s Asanaginicom zaputili s Klisa preko Poljica, Blata na Cetini, Žeževice, Župe, Vrdola (Zagvozda), a odatle zavojem preko Škobaljuše u Imotski. Taj pravac nije ni logičan, jer je iz Blata na Cetini kraće i lakše doći preko Ciste i Lovreća nego preko Zagvozda. Osim ako nisu išli u Zagvozd da se Asanaginica oprosti s djecom.“

On misli da su svatovi s nesretnom udavačom na putu iz Ljubuškog u Imotski prošli kroz Vrgorac i prenoćili u kući narodnoga pjesnika i mletačkog serdara, vojvode Ante Pervana Prže u Kokorićima, koji su od Vrgorca udaljeni pet kilometara zapadno u dolini Bunina. Čak piše da je Prže živio u kuli u kojoj je boravio Fortis i gdje je rođena Asanaginica. I Fortis u pismu poslanu 1774. Juliju Bajamontiju, liječniku, skladatelju, polihistoru i svojem pratitelju na putovanju po Dalmaciji, piše da je 1772. nekoliko dana boravio kod Prže u Kokorićima.

Oko te kule, Pržin potomak Zvonimir Pervan, vlasnik vrgoračkog hotela Pervan, iz kojega su, tvrdi on, u svoje predsjedničke kampanje kretali Stjepan Mesić i Ivo Josipović, gradi etnoposjed. U sklopu već postojećega dijela i uz postojeći muzej zločincu Josipu Brozu Titu nalazit će se i etnozbirka, koja će podsjećati na vrijeme kada je tu mogla biti rođena begovica Fatima Pintorović.

Autor balade i njezina pripadnost

Ižepa ne isključuje mogućnost da je Prže, ako ne autor Asanaginice, onda osoba koja je baladu ispričala Fortisu, što bi značilo da je nastala tridesetak godina poslije tragedije. I Milas i Šimundić misle da je balada nastala u tom vremenu, ali su uvjereni da ju je ispjevala veoma moralna „starija žena, kršćanka i majka“. Obdarena „okom da vidi, dušom da voli, tijelom da služi, srcem da pjeva, umijećem da ništa od toga ne pretekne“. Žena koja nikomu ne podilazi niti ikoga osuđuje.

Da je pjesnikinja „žalostne pjesance“ kršćanka, Milas dokazuje i Al-Talagom, LXV. surom iz Kura’ana, koji obvezuje muslimansku ženu da napusti muža ako joj triput naredi da napusti kuću i obitelj, o kojem pjesnikinja ništa ne zna. Da je kršćanka, vjerojatno bliska Asanaginici, navodi stid – zbog kojeg Asanaginica „ne mogla“ posjetiti muža – koji je nepoznata kategorija u životu tadašnjih muslimanki i zato što muslimanke u takvim prigodama nisu posjećivale muževe.

Za razliku od Milasa i brojnih izučavatelji – koje zbog prostora ne navodim – bošnjački povjesničari i književni znanstvenici, među njima i književnik, pokojni Alija Isaković, tvrde da je Asanaginica bošnjačka usmena balada nastala u okrilju begovske bošnjačke obitelji iz Imotske krajine, koja je tada bila dio Turskog Carstva i vjerojatno se prepričavala s koljena na koljeno dok je nije čuo Fortis.

Među osobe koje su mogle pomoći Fortisu oko Asanaginice Isaković je izdvojio Julija Bajamontija, Mateja Sovića, Fortisova učitelja staroslavenskoga na bogosloviji u Rimu, i svećenika Klementa Grubišića. Kao mogućeg autora negdje 1970-ih godina spomenuo je i samu Asanaginicu, što je neuvjerljivo, pogotovo ako se ima na umu njezin kraj.

I hrvatska proučavateljica usmene književnosti Maja Bošković-Stulli mislila je da je balada spjevana u muslimanskoj sredini, to je mislio i Mickiewicz, a „srpski znanstvenik Vojislav Jovanović“, piše Ižeta, „u analizi Asanaginice naglašava da se tužna balada dešava kod muslimanskih Srba iz Bosne, zemlje gdje je ta pjesma nastala, u vrijeme koje je teško odrediti“.

Bez obzira na sve koji misle da je balada nastala u Imotskoj krajini i na štokavsko-ikavskom govoru, Jovanović je nastavio slijediti velikosrbina V. S. Karadžića, reformatora srpskoga jezika i prikupljača narodnog blaga, čija je jekavska verzija priznata u svijetu kao srpska narodna pjesma, a bila je službena i u dvjema Jugoslavijama, kada je sve Vukovo bilo svetinja.

Čak i njegovo velikosrpstvo, koje se umatalo u jezikoslovlje, koje je služilo unitarizaciji i nijekanju posebnosti hrvatskoga jezika, a osobito izbacivanju ikavice iz vokabulara takozvanoga srpsko-hrvatskog standarda.

No bez obzira na svojatanja Asanaginicu je spjevao anonimni pjesnik ili pjesnikinja u Imotskoj krajini, iz koje je krenula u svijet i u njemu ostala. Najprevođenije je djelo hrvatske književnosti, do sada je o njoj napisano između 2.600 do 2.700 radova, što znanstvenih, što umjetničkih. Zato su u njoj tražili i pronalazili utočište svi koji su sumnjali u ljubav, žrtvu i moral. Kao i oni koji su u njoj pronalazili neki oblik tradicije i identiteta, vjerskoga ili zavičajnoga.

Zato su poslije objavljivanja na talijanskome uslijedili prijevodi na brojne jezike, prevodili su je Goethe, Prosper Mérimée, Mickiewicz, Walter Scott, Puškin, Johan Ludvig Runeberg, Jakob Zupan, V. S. Karadžić... Do danas je Asanaginica prevedena na većinu svjetskih jezika i vjerojatno zauzima sam vrh korpusa najprevođenijih svjetskih balada.

 Poslije svega iz Zagvozda putujem u Imotski, asfaltiranom cestom, a ne kozjom stazom kojom su svatovi možda na vječni počinak odnijeli mrtvu Fatimu Pintorović. Velim možda zato što neki tvrde da je kao nevjenčanu imotski kadija nije odnio i pokopao u Imotskom, podno tvrđave u kojoj je živio, nego da je sahranjena u Zagvozdu, pored Asan-aginih dvora. Da je mrtva ostala s djecom.

Unatoč tomu, Imoćani su na mjestu gdje se stoljećima govori da je sahranjena Asanaginica podigli spomen-obilježje tragičnoj junakinji, ispisano na šest, a planiraju na dvadeset jezika. Na rubu Modrog jezera, među drvećem u Gaju, zastanu prolaznici i turisti te pročitaju priču o Asanaginici. Nekima i suze poteku. Tako se priča. 

I danas, od Klisa na zapadu do Vrgorca i Ljubuškoga na istoku, od Imotskoga na sjeveru do Zadvarja, Zagvozda i Biokova na jugu, žive ljudi koji baladu doživljavaju ne samo kao legendu nego i kao nešto što je dio njih samih, kao nešto što nikada neće umrijeti. Čak se može naići na pojedince koji priču o Asanaginici ne samo da odlično poznaju nego je znaju naizust, poput Tomislava Sliškovića iz Vinjana Donjih, koji mi je Asanaginicu izgovorio od riječi do riječi. Prije dvije godine na isti način oduševio je producenta i redatelja iz Istanbula, koji su zbog Asanaginice posjetili Imotsku krajinu.