San kao stvarnost

Je li i koliko Europa međusobno povezana? Je li ta povezanost uvjetovana heterogenošću povijesti, raznolikošću društvenih uređenja, stupnjem ekonomskog razvoja, zapadnokršćanskom kulturom ili samo osjećajem da živimo u prostoru sličnosti, koji nam danas kreira Europska Unija pokušavajući pomiriti različitosti? Koliko se sve to osjeća, živi i reflektira na sadašnjost, a osobito na pitanje: može li se isključiti povezanost fizičkoga i duhovnoga? Na sve te dvojbe pokušao je odgovoriti slovenski književnik i rocker Franc Vezela u tekstu Pita-Kuchen, koji je uprizorio njegov sunarodnjak, redatelj Samo M. Strelec.

Prizor iz predstave / Snimila Elena Diego

Riječ je o više nego zanimljivu projektu koji su producirala tri grada, austrijski Burghausen, hrvatski Varaždin i slovenski Ptuj; njihova tri kazališta i glumci triju jezika, slovenskoga, hrvatskoga i njemačkoga. Revitalizaciju zapuštenoga dvorca Turnišče u Ptuju, stara 250 godina, putem kulturnih sadržaja i kazališnoga projekta ponudio je redatelj Strelec. Nakon toga raspisan je natječaj za tekst, na kojem je pobijedila glazbenoscenska groteska Pita. Prva premijera bila je u Ptuju 21. lipnja u dvorcu Turnišče, druga je odigrana 5. rujna u koncertnoj dvorani varaždinskoga HNK-a, a treća će se odigrati 5. listopada u Burghausenu. Time će se zaokružiti i obuhvatiti geografski i kulturni prostor koji je sadržaj priče, a koji je zapravo san kuharice Mice (Milena Zupančič).

Mica je čuvarica i kuharica dvorca, priprema vrhunska jela, pa i pitu koja će jedina preživjeti san koji je usnula. U snu, uz partiju šaha dvojica srednjoeuropskih velikana, Rudolf Steiner (Boris Svrtan) i Martin Kojc (Gojmir Lešnjak Gojc), razgovaraju i raspravljaju o malo poznatim i neistraženim područjima života.

Steiner je austrijski filozof, pisac, antropolog, arhitekt, socijalni reformator, rođen 1861. u Donjem Kraljevcu u hrvatskom Međimurju, a Kojc, slovenski psiholog, parapsiholog i publicist, rođen 1901. u Središču na Savi. Njima se poslije pridruži Kojcova prijateljica, velika njemačka pjevačica i glumice Marlene Dietrich (Sylvia Barth), rođena 1901. u Berlinu, gdje je Kojc godinama boravio, a s njom prijateljevao u Beču.

Na rođendan Dietrichove, u opuštenoj atmosferi ljeta 1925, Steiner i Kojc šahovske poteze diktiraju slugi (Andraž Jug), koji miče figure. Steiner jede puding i s Kojcom razgovara o umijeću življenja; o povezanosti duha i prirode, znanosti i duhovnosti, tehnici i elektronici, psihoterapiji, hipnozi, o „smrti na ženi za vrijeme orgazma“. U jednom trenutku Kojc kaže da u posjet dolazi njegova prijateljica, poslije će se otkriti i ljubavnica, Marlene Dietrich, što iznenadi i oduševi Steinera. S njezinim dolaskom razgovor postaje življi, teme se šire i na seks, što izazove rivalitet između dvojice muškaraca, a Kojcova ljubomora dovodi do intelektualnog nadmudrivanja, neke vrste svađe, pa i blage mržnje.

Steiner je tada 64-godišnjak, i u jednom trenutku Marlene ponovi frojdovski san o smrti na ženi za vrijeme orgazma, što zaintrigira tadašnju femme fatal, koja kaže kako joj je san „pojebati pametnog muškarca“. Na kraju sve završi u igri mikada, pušenju marihuane, u snovitom raspoloženju i skupnom zagrljaju aktera, a sve obuhvati zadnji stavak Ode radosti. San i iluziju u stvarnost vrati Micin uzvik: Joj, moja pita! Zatim uslijedi rečenica: Sanjala sam, gospodine Rudolf, da ste mrtvi. To relativizira rečenicom: Sve je bilo iluzija!

Ne osobito originalan tekst s mnoštvom fraza, citata i općih mjesta spašava redateljska domišljatost, koja svaki put u pravi trenutak napravi zaokret pa grotesknost predstava ne otkliže u banalnost, nego traje između bajke i erotske predigre koju publika prepoznaje kao prostor i vrijeme svojega života. Čak i kada se na trenutke nađe u čudu i ne uspijeva pohvatati konce sadržaja. To naravno nije slabost predstave, nego teksta, pa i dijela publike koja i u kvalitetnijim tekstovima traži i uglavnom prepoznaje profano i hedonističko, od čega živi i u čemu ustrajava današnje takozvano moderno kazalište.

Upravo zbog toga, zbog namjere da se pokaže sadržajni nedostatak suvremenoga kazališnog eksperimentiranja, ova predstava zaslužuje pozornije gledanje, pa i prepoznavanje dubljega smisla od onoga koji nam nude kazališni verbalizam, fraza i moderna scenska citatnost, koji itekako izražavaju doba u kojem se dublji smisao svake misli i zapitanost smatraju dosadom. Ili pak nepotrebnim ponavljanjem misli, što ukazuje na površnost.

U oniričkom svijetu kojim se pokušava spasiti banalnost konzumerizma i sloboda bez odgovornosti najbolje su se snašli odlični glumci: Boris Svrtan (Steiner), Gojmir Lešnjak Gojc (Kojc), Sylvia Barth (Dietrichova) i Milena Zupančič (Mica). Prepoznali su i nijansirano predočili sadržajnu ispraznost suvremenosti, koja se uglavnom prenemaže i ruga bogatstvu tradicije, duboko ukorijenjene u europsku misao. 

Začudnosti predstave itekako pridonose glazba Vida Novak Kralja, izvrsni ples Ivana Jarneca i Eve Ekart, kostimi Stanke Vauda Benčević i svjetlo Tomaža Bezjaka.