Roman o osujećenoj ljubavi

Svjetlo za duhove roman je zasnovan na istinitim događajima o zabranjenoj ljubavnoj vezi slavnoga irskog dramatičara Edmunda Johna Millingtona Syngea (1871–1909) i osamnaest godina od njega mlađe glumice Molly Allgood (1888–1952, umjetničkog imena Maire O’Neill), vezi koja je morala ostati tajnom ne samo zbog razlike u godinama nego i zbog razlika u staleškoj pripadnosti i vjeroispovijedi te zbog protivljenja obiju obitelji.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2013.

S detaljima te ljubavne priče, ali i životnih okolnosti i obiteljskog podrijetla to dvoje umnogome različitih ljubavnika autor čitatelja upoznaje putem Mollynih reminiscencija. Jer sjećanja su sve što ona, u staračkoj dobi, 1952, još posjeduje, pa već na prvim stranicama nailazimo na nesvakidašnje dojmljiv, stilistički virtuozan prikaz sjećanja i anegdota glumice, koja, provodeći staračke dane u siromaštvu, osamljena, u trošnome stanu, oživljava duhove prohujalih vremena i nanovo proživljava svoju najveću životnu avanturu – zabranjenu ljubav sa slavnim dramatičarom. Iako neimaštinom izmorena, tjelesno onemoćala i češće gladna nego sita, Molly je još vrlo bistra uma, čiju oštrinu brusi zamišljajući primjerice lica i prizore kojima je zrcalo u njezinoj trošnoj unajmljenoj sobi tijekom godina svjedočilo, ali i svakoga dana odrađujući neki plan, jer u protivnom „se poput puževa uvučemo u sebe, vrag u taj neorganizirani um zazove kojekakve misli i u tom uzmicanju izgubiš trideset godina“. Zato se njezini planovi svode na osmišljavanje kako provesti dan, gdje ubiti koji sat – možda u Nacionalnoj galeriji portreta u kojoj je zimi uvijek toplo, ili zapaliti svijeću u kakvoj crkvi, gdje zna biti i glazbe kada zboristi vježbaju Bacha ili kada orguljaš ima pokus. Najvažnije je ne prepuštati se sjeti (koja uvijek prijeti kad nas sjećanja preplave) i neprestano se podsjećati kako život obiluje blagoslovima. No, nažalost, također i razočaranjima. Jer samoća je nesnosna, bez ikoga s kim bi podijelio sobu, s kim bi razmijenio neku riječ, tko bi ti skuhao čaj kad si bolestan, dok iz ropotarnice srca izniču čežnje, povezane s prohujalim vremenom, pa se sjećanja poput valova pjenušaju među stijenama Mollyna uma, dok duhovi pred njom izvode kazališni komad njezina života.

Osim što kombinira iskaze sveznajućeg pripovjedača i pripovijedanje u drugome licu jednine (a što je zapravo Mollyno obraćanje samoj sebi) irski pisac Joseph O’Connor radnju naizmjenično seli iz listopada 1952, zadnjeg mjeseca Mollyna života, u 1908, zadnju godinu Syngeova života, koju je, već načet bolešću, proveo u ljubavnoj vezi s mladom glumicom. Koristeći se likom Molly kao fokalizatorom autor slavnoga dramatičara prikazuje kao sanjara „koji je živicu promatrao s pozornošću s kojom kakva debitantica proučava izlog draguljarnice“, pri čemu iskričav Mollyn duh taj i druge njezine iskaze, refleksije i zapažanja neprestano ispunjava cinizmom i sarkazmom, kao oružjem u borbi protiv sjete i gorčine zbog onemogućenosti u življenju života s čovjekom kojeg je voljela.

Kod njihove se veze radilo o pomalo pigmalionskom odnosu kultiviranog intelektualca i darovite, ali neobrazovane glumice; većinu vremena oni su provodili u šetnjama, Molly ne pretjerano dragima („Da se ljubav mjeri pohabanim potplatima, dosad bih bila udana žena“), daleko od grada, kako ih ne bi vidjeli znanci. Usto, generacijski i staleški jaz pratio je i onaj karakterni, pa vrijeme nisu provodili u isključivom stvarnom proživljavanju svojih osjećaja (kako je Molly željela) već i u neprestanom iznalaženju novih načina da se osjećaji pretoče u riječi.

Svoj kratki život (umro je u 37. godini) Synge je živio pod teretom neprihvaćenosti, „znao je što znači naći se s one strane zida, odvojen granicama koje nisi stvorio sam; biti prinuđen pronaći nekakvu, bilo kakvu, pukotinu kroz koju ćeš gledati ljude za čijim priznanjem žarko žudiš“. Jer, iako on i Molly svoju vezu nisu okrunili brakom, Syngea se njegova rodbina odrekla i nijedan član njegove uže obitelji do njegove smrti nije pogledao nijednu kazališnu adaptaciju njegovih drama.

Iako oslikava životne putanje dvoje stvarnih ljudi iz irske kulture, kojima pridružuje i još neke važne protagoniste povijesti irske umjetnosti (nobelovac William Yeats i Lady Gregory – osnivači slavnog Abbey Theatrea u kojem je Molly glumila), autor u pogovornoj bilješci naglašava kako si je u pogledu činjenica uzeo silnu slobodu pa Svjetlo za duhove ne treba čitati kao autentični dokument vremena. Riječ je o romansiranoj fikcionalizaciji epizoda iz života stvarnih ljudi čije karakterne osebujnosti i psihološke profile autor uvjerljivo nijansira, uz dojmljivu društvenu kontekstualizaciju obilježenu staleškim, vjerskim i političkim silnicama, odnosno vjerskim i međunacionalnim netrpeljivostima. Sugestivna tematizacija starosti, siromaštva i bolesti te vrlo maštovit prikaz struje svijesti i bogata unutarnjeg života ostarjele glumice dodatne su odlike romana obilno garniranog citatima, aluzijama i referencijama iz irske društvene, političke i književne povijesti.