Rasap i otuđenost u Australiji

Rover je drugi film u opusu australskoga redatelja i scenarista Davida Michoda. Riječ je o zanimljivu uratku raznorodnih žanrovskih sastavnica. Posrijedi je distopijski znanstvenofantastični film, ponajviše zbog činjenice da je radnja smještena u australska bespuća razmjerno bliske budućnosti deset godina nakon globalnoga kolapsa ekonomskoga predznaka. Nije teško prisjetiti se glasovitoga Pobješnjeloga Maksa (George Miller, 1979), čiji je uspjeh polučio još dva nastavka (1981, 1985) te Mela Gibsona uvrstio u red uglednih glumaca. I Pobješnjeli Maks i Rover rabe sličan distopijski kontekst te sličnu narativnu strukturu. Oba filma, zbog nepostojanja urednih zakonskih institucija i zbog obilježja krajolika, svojevrsna su rekonstrukcija vesterna. U njima uočavamo i interpretaciju obrazaca filma ceste, no dok je u Millerovu filmu prevagnuo akcijski predznak, Michodov je ipak više egzistencijalna drama. Iako je Pobješnjeli Maks ostvario izniman tržišni uspjeh i status kultnoga ostvarenja, Rover ne ostaje u sjeni prethodnika sličnoga društvenoga i zemljopisnoga konteksta. Dapače, neupitno je da ga se iščitava u sasvim različitom žarištu, žarištu suvremene australske, a time i svjetske kinematografije.

Smješten, dakle, u razdoblje bliske budućnosti nakon globalnoga kolapsa, taj film je i nenametljiva kritika suvremenih civilizacijskih težnji, neprestane jagme za gospodarskim probitkom u kojem se otuđuje ne samo društvo nego i običan pojedinac. U Roveru su društvene institucije u rasulu pa predstavnici nekadašnje uređene zajednice tek egzistiraju nastojeći opstati, pritom često posežući za nasiljem. Od gospodarskih se djelatnosti spominju tek temeljne poput rudarstva ili natruha poljoprivrede, a ako predstavnici vojne institucije i opstoje u takvu okolišu, predstavnici medicinske struke izrazito su rijetki, osamljeni i često ugroženi. U takvo su podneblje pristigli i Amerikanci te poglavito Azijci, a cijenjena je valuta američki dolar, dok se australskim ništa i ne može platiti. Slika svijeta u Roveru je slika pustoši, ne tek zemljopisne ili društvene nego i posve ljudske. Upravo je zbog toga i protagonist Eric (Guy Pearce) otuđen i djeluje tek kada mu trojica prijestupnika u bijegu ukradu automobil. U potjeri se susreće i s mlađim bratom jednog od trojice prijestupnika, Reyem (Robert Pattinson), ranjenim tijekom neuspjele plačke. Putovanje je dvojice središnjih likova uokvireno manjim nizom dojmljivih i vrlo nihilističkih sekvenci, koje ocrtavaju u kakvu se stanju društvo našlo nakon ekonomske propasti te koliko su humane vrijednosti nagrižene pukom opstojnošću. Tek u liku liječnice čije djelovanje pomaže Reyevu opstanku uočavamo pokušaj održanja humanosti, no posljedice Ericova ranijega postupka uništavaju i njezinu egzistenciju. Razvoj Ericova i Reyeva odnosa utemeljen je prije svega u Ericovoj težnji da vrati ukradeno i Reyevu žalu zbog nedostatka ljubavi starijega brata. Nema dvojbe da si nijedan od njih ne može priskrbiti ulogu junaka, već tek antijunaka. Premda je karakterno i djelovanjem Eric dalek odslik junaka vesterna ili pak film noira, njegovo je djelovanje često više nalik egzekuciji negoli opravdanim postupcima, upravo zbog činjenice da njegova uporaba vatrenoga oružja rijetko nailazi na oružani otpor. I ako taj protagonist naposljetku i ostvaruje svoj cilj, Rey ostaje gubitnikom kojega će u završnome sukobu ubiti stariji brat.

Guy Pearce i Robert Pattison

U tome filmu s tek ponekim nelogičnim scenarističkim postupkom – kakav je završni, u kojem se razlučuje uzrok Ericove bespoštedne potjere – David Michod svrhovitim je redateljskim postupcima oblikovao građu dojmljiva ugođaja posvemašnjega rasapa i otuđenosti. U Michodovu pristupu nema postupaka kojima bi se povisio gledateljev emocionalni udjel u filmu. David Michod gledatelja drži na distanci, ostavljajući ga u zamalo bespomoćnu položaju svjedočenja rasapu bliske budućnosti u narušenih čak i temeljnih vrijednosti. Potpomognut vrsnim snimateljskim radom Natashe Brier u stvaranju evokativnosti distopijskoga konteksta, taj je australski filmski autor svjestan i uloge zvuka u filmu. Tako uz uporabu primjerene glazbe Anthonyja Partosa, percipiramo i posvemašnju akustičnost unutarprizornoga zvukovlja podcrtanu učinkom dizajnera zvuka Sama Pettyja. U glumačkoj postavi ponajbolja ostvarenja dosegnuli su Guy Pearce i Robert Pattinson, iako su vrlo zanimljive i uloge epizodnih ženskih likova u tumačenju Gillian Jones kao bake, unukove svodnice, te Susan Prior kao liječnice. Gluma Pearcea i Pattinsona primjerena je karakternim postavkama likova, a mogli bismo ustvrditi da je iskusni Pearce nešto uspješniji u izvedbi nego Pattinson.

U razmatranju navedenoga žanrovskog konteksta, pogotovu odslika vesterna, možemo ustvrditi da se David Michod ne priklanja toliko rijetkim primjerima tzv. outback vesterna, odnosno vestern-obrazaca smještenih u Australiju, koliko je sklon modernističkome vesternu Sama Packinpaha ili pogotovu Sergia Leonea. Kao distopijska inverzija i udaljen odraz buddy-buddy-filma odjeven u interpretacijsko ruho filma ceste i rekonstrukciju temeljnih obrazaca vesterna film Rover Davida Michoda smion je, premda ne i vrhunski, uradak i dokaz autorskoga talenta.