Provokacija kao metoda

Jedanaest godina nakon natječajnoga projekta, a šest od početka gradnje, nova zgrada Muzičke akademije arhitekta Milana Šosteriča je otvorena. Zdanje koje se prostire na 12.000 m² i deset etaža (od toga su dvije podzemne) vrijedno je 210 milijuna kuna, što su združeno osigurali Sveučilište, Ministarstvo znanosti te Grad Zagreb.

Prostor na kojemu je zgrada nastala ima dugu i delikatnu (pret)povijest, a tijekom vremena ta je nevelika parcela na uglu Deželićeva prilaza i Trga maršala Tita više puta bila kompleksni konzervatorsko-urbanistički zadatak. U doba kada je Hermann Bollé gradio susjednu zgradu Obrtne škole i Muzeja za umjetnost i obrt (1886–91) zamisao je bila da se ta palača kulture protegne u punoj širini zapadne strane trga, što u konačnici nije ostvareno jer je propao financijski dogovor između grada i vlasnika uglovne parcele. Zemljište je izvlašteno tek 1891, kada su Muzej i Škola već bili dovršeni, a 1910. odlučeno je da se na tome mjestu izgradi oficirski dom s kasinom, što zbog skorašnjega rata nije provedeno. Sljedećih desetljeća mnoga su se znamenita imena hrvatske arhitekture okušala u izradi projekta za ovu lokaciju.

Najviše prijepora izaziva arhitektova vizija Kožarićeva Sunca ispred Akademije, zamijenjenog sličnom kuglom

Naposljetku projekt je dodijeljen Stanku Fabrisu, razrada je trajala 1957–60, a novonastala poslovna zgrada Željpoha (poslije Ferimporta) građena je 1961–64. Negativna je percepcija projekt pratila i prije negoli je zgrada dovršena pa je nezadovoljstvo njome vladalo i u struci i među građanima (u mjeri da su pisane peticije protiv njezine pojave). Nikad prihvaćenoj Fabrisovoj kući zamjerali su prvo namjenu (željelo se kulturnu, a ne poslovnu), zatim visinu pa nametljivo odveć moderno oblikovanje i nepoštivanje historicističke okoline. Struka je Fabrisu zamjerala i posao dobiven bez javnoga natječaja (kako to poznato zvuči!), no je li doista to uzrok podbačaju njegova projekta? Tijekom izgradnje zabilježene su nebrojene intervencije u odnosu na prvobitnu zamisao na koje Fabris nije mogao utjecati, do te mjere da je naposljetku umjesto transparentnosti staklene prizme kao u Miesa van der Rohea ostvarena zgrada malih prozora i smeđih (punih!) parapeta. Gledamo li iskrenost Fabrisove namjere, ona je bila u skladu s duhom vremena, ali konačni je proizvod pokazao sva ograničenja i nametnute kompromise: nedostatak adekvatne tehnologije i materijala, kontrolirano političko ideologiziranje te naposljetku jalnu struku koja se zbog vlastitih neostvarenih ambicija okrenula protiv Fabrisa.

Ograničenja natječajnih postavki

Nakon što je napuštena zgrada Ferimporta s „pretvorbenim“ stečajem tvrtke postala objekt spreman za prodaju vrijedne lokacije, početkom 2003. gradonačelnik Bandić objavljuje da će grad kupiti zgradu i u njoj udomiti Muzičku akademiju, za što je ubrzo raspisan i javni natječaj. Prvu je nagradu osvojio Milan Šosterič, drugu Igor Franić, a na natječaj su bili pozvani još neki ugledni arhitekti poput Hildegard Auf-Franić, Branka Kincla, Branka Silađina i Nenada Fabijanića. U zadatku je bilo unaprijed određeno da projekti moraju uključiti obnovu stare zgrade Ferimporta (zapravo je zadržati), što se u konačnici pokazalo kao najlošiji dio priče. Opravdanje za takvu odluku bilo je poštovanje legitimnog sloja modernističke arhitekture šezdesetih, koja je uz to smještena u A-zoni konzervatorske zaštite, gdje su danas dopuštene rekonstrukcije, a tek vrlo rijetko i potpune novogradnje. No nakon što je izvedba počela „iznenada“ se pokazalo da Fabrisova betonska konstrukcija više ne zadovoljava sigurnosne uvjete (što se moralo znati i prije projektiranja) te da zgrada ipak mora biti razgrađena do temelja. Naposljetku je taj zahvat prolongirao izgradnju za pune tri godine, podvostručivši troškove u odnosu na prvobitno planiranih 100 milijuna kuna. Zgrada Muzičke akademije specifična je i u nas posve rijetka tipologija (gradimo je prvi put u nacionalnoj povijesti) pa se mnogo toga „naučilo“ tek prilikom izgradnje.

Referirajući se pomalo na svaki od četiriju temeljnih pristupa interpolacijskim zadacima u arhitekturi (faksimil, prilagođavanje, naglašavanje i kontrast), Šosterič je ostvario zanimljivu hibridnu kombinaciju djelomičnog faksimila (ponovljeni prednji volumen i raster fasadne opne), no uz naglašeno kontrastnu gestu spram povijesnog okruženja, što projektu i donosi najviše kritika. No, kako kaže Šosterič, on se svjesno odlučio za provokativni autorski kontrast okolnoj pseudostilskoj scenografiji trga, koristeći se suvremenom tehnologijom, višeslojnim staklenim ovojnicama, luminacijskim led-diodama, rotacijom boja na pročeljima i 3D-programom.

U interijeru su ugrađeni 90 centimetara debeli akustički zidovi da bi se udovoljilo uvjetima zvučne zaštite, dok pročelja prigušuju prometnu buku i do 50 decibela! Zakrivljenost punog (svakako previsokog) nadgrađa na vrhu zgrade opravdava se boljom izolacijom, no oblikovno ga valja promatrati i kao kontrast spram posve kubičnog „staklenog Fabrisa“, ali i kao moguću referenciju na nerealiziranu Fabrisovu ideju krovne etaže s valovitom nadstrešnicom. Urbanistički gledano kvaliteta novoga rješenja jest stvaranje predtrga (Ferimport ga zbog pristupne prometnice nije imao) te – barem na razini partera – integracija zapadne „terase“ Trga maršala Tita u potencijalno vrijednu pješačku zonu.

Neobično je da šarenilo post-postmodernizma tek sada dolazi u Zagreb, i to posredovanjem triju aktualnih projekta: „Bandićevih fontana“ s kakofonijom boja koje se izmjenjuju sa šarenilom cvijeća, zatim najvišim neboderom u kompleksu Strojarske sa svjetlećim koloritnim uzorkom na „pikseliziranoj“ staklenoj fasadi, i naposljetku – Šosteričevom Akademijom.

Refleksije post-postmoderne

Zanimljivo da je jedan od naših vodećih (i rijetkih) postmodernista sedamdesetih i osamdesetih godina bio upravo Šosterič, koji se u antologijskom djelu toga vremena, Elektri u ulici Kršnjavoga (natječaj 1973) ironično poigrao s nekim dotada ustaljenim pravilima „bijele moderne“ i doktrinama zagrebačke škole. Odličan je primjer kasne postmoderne i njegova stambena zgrada u Petrinjskoj, koja je pokazala kako arhitektura ne mora biti samo ponavljanje ozbiljnih dogmi, već i idealna podloga za ironiziranje (kuća kao „vaza za katedralu“) pa i karikiranje nekih okorjelih ideoloških autoriteta. Postmoderna je era simulacija koje Šosterič novom tehnologijom naglašava, gdje vlada pluralitet značenja i višestruko kodiranje, a koriste se – kako to ističe Jencks – humor, ironija, dosjetljivost, vic…

Takvo post-postmodernističko htijenje (neobično za današnje vrijeme) nalazimo i na zgradi Muzičke akademije. Glavni ulaz neka je vrsta peristila, parafrazira temu pseudostilskih ulaza sa susjednih građevina na Trgu. Pozornost privlače akromatska crno-bijela pročelja koja asociraju na tipke klavira, a kontrast tomu je spektar duginih boja na ovojnici nadgrađa, koji se može tumačiti na više načina. Ova zgrada je možda novum u našoj sredini, ali je u odnosu na današnja svjetska zbivanja već i prije dovršetka postala zastarjeli koncept. Nije to njezina krivica, već posljedica „sporosti“ arhitekture, koja jedanaest godina od ideje pokazuje neizbježni pasatizam. U vrijeme kada je projektirana Frank Gehry je po svijetu upravo radio šarene ovojnice, primjerice na Marqués de Riscal Vineyard Hotelu, ili je narušavao ozbiljnost, sivilo i dosadu MIT-a u Cambridgeu centrom Strata. Koliko god se javnost ne slagala s izgledom (točnije pojavnošću) Akademije, ona je istinita za vrijeme u kojem je osmišljena i tipična za današnjicu u kojoj Zagreb živi, za naš društveni, socijalni i kulturni kontekst u kojemu novo još izaziva sablazan, iako to uopće nije bit problema s tom kućom.

Problemi značenja

Pozornost javnosti usmjerava se na bizarne optužbe o masonskim znakovima i religijskim ideologijama skrivenima u Šosteričevoj arhitekturi i posebno u skulpturalnim instalacijama ispred nje... Paradoksalno je da se sam autor, ključni postmodernist u hrvatskoj arhitekturi, ovdje poziva na geometrijsku apstrakciju i Ivana Picelja (za veliki crni „portal“ koji iskoračuje na trg Šosterič tvrdi da je nadahnut njegovim djelom Varijacija 8Y – V-92). No crni raster ovdje se nemirno sudara s „pomaknutom“ bijelom mrežom pročelja i daleko je od Piceljeve temeljne jednostavnosti. Lavinu rasprava izaziva i skulpturalna kompozicija – 29 metara visoka igla i narančasta kugla. U tim elementima već su „prepoznati“ brojni slojevi značenja i mogućih interpretacija – primjerice da skupa čine oblik note, da igla djeluje kao dirigentski štapić, da zajedno simboliziraju sunce i sunčeve zrake... Zbog prvobitne Šosteričeve želje da ovdje postavi upravo Kožarićevo Sunce (da ga vrati ga na trg s kojega je uklonjeno) sada je arhitekt prozvan i za plagiranje oblika, iako je kugla dio Šosteričeva arhitektonskog vokabulara još iz davnih vremena. Plava kugla iznad ulaza zagrebačke Elektre osmišljena je još prije 40 godina, a za razliku od Kožarićeva Sunca, ova je čak i svijetlila kao jasan simbol funkcije zgrade (baš postmodernistički)! Najmanje je bitno „pogoditi“ točno narativno značenje neke apstraktne instalacije (arhitekt recimo tvrdi da mu je „...u snu igla iskočila iz vertikala zgrade i zatreperila u kosom položaju“), a mnogo će važniji biti ukupan doživljaj prostora i slika ove arhitekture – gledana i izbliza, i izdaleka, svakako s kontekstom povijesne podloge, ali i sa sviješću o vremenu kojem realizacija pripada.

Vrednovanju zgrade Akademije ne bi trebalo pristupati samo na razini dosadašnjih „estetičkih provjera“ je li objekt lijep ili nije, već koliko pokazuje stvarno stanje današnje zagrebačke strukovne ideologije te reflektira li išta od aktualnih svjetskih trendova u domeni interpolacijske arhitekture. Zaključno bih rekao da je Muzička akademija provokativna intelektualna reakcija na naš zagrebački milje, vrijeme kaotičnih pluraliteta u gradnji, netransparentnosti značenja (i odluka). Ako je usporedimo s nedavno dobivenim rješenjem Galerije Likovne akademije u Ilici (konvencionalne, mirne i bez umjetničkoga bunta kakav se od svakoga novog vremena očekuje) izgledno je da je cijeli teret takve geste spao na Šosteričevu zgradu, koja se zasad s tim posve dobro nosi.