Politika izgradnje tzv. „bunjevačke nacije”

Kulturnom općinstvu u Hrvatskoj ne treba posebno isticati kako su Bunjevci, mjereno znanstvenim i objektivnim kriterijima – po etničkom podrijetlu, jeziku, elementima tradicijske kulture i vjerskoj pripadnosti – integralni dio suvremene hrvatske nacije. Etnonim Bunjevac je, naime, regionalno ime za Hrvate, koji, osim u Vojvodini, žive i u nekim drugim krajevima hrvatskog etničkog prostora (Mađarska, Hercegovina, Primorje, Lika). Međutim, ova se znanstveno utemeljena činjenica snažno i na različite načine počela opetovano nijekati u Republici Srbiji koncem osamdesetih godina 20. stoljeća realiziranjem projekta izgradnje tzv. bunjevačke nacije, a uručivanje udžbenika na bunjevačkom govoru djeci koji pohađaju nastavu Bunjevački govor s elementima nacionalne kulture od strane predsjednika Tomislava Nikolića tek je jedna od apsurdnih posljedica takvih aktivnosti.

O izgradnji „bunjevačke nacije“

Naznačeni proces dekroatizacije Bunjevaca, naime, nije se zadržao samo na razini znanosti, nego je smjerao i u područje društvenoga, pa i političkog – država Srbija i dio tamošnjih institucija, kao što su SANU i Matica srpska, poticale su razvoj događaja koji je rezultirao stvaranjem tzv. bunjevačke nacije. U korijenu je toga projekta Miloševićeva režima bila ideja da se na temelju naslijeđene i relativno vitalne subetničke osnove i regionalnog imena Hrvata u Vojvodini, kao što je Bunjevac, podupru procesi izgradnje nacije, čiji će ishod biti onda sadržan u jednom zasebnom sociokulturnom i institucionalno strukturiranom činitelju: od Hrvata odijeljenoj tzv. bunjevačkoj naciji.

To je realizirano potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. stoljeća: spram ovdašnjih se Hrvata postupalo destruktivno na gotovo svakome planu – iznimno negativno predstavljanje u javnosti, etnički motivirano nasilje, ubijeno je 25, a protjerano između 35 i 40 tisuća Hrvata, ponajprije iz Srijema, financiranja njihovih aktivnosti nije bilo, stvarane su smetnje u području ostvarivanja prava očuvanja nacionalne svijesti, zapošljavanja, protjerivani su iz državnih službi, oduzimala im se gospodarska i financijska moć dijeljenjem otkaza – a spram onih koji su se izjašnjavali kao Bunjevci postupalo se proaktivno i posve afirmativno (svakovrsno favoriziranje u javnosti, omogućavanje političke reprezentacije, osiguravanje sinekura u gospodarstvu i državnoj upravi, snažna financijska potpora na planu promidžbe i kulture, korištenje resursa srbijanske kulturne i znanstvene elite u njihovim aktivnostima na planu ustrojavanja vlastitog prostora sjećanja).

Istina, pritom se može razlikovati nekoliko faza u provedbi tih politika, dakako u ovisnosti o tome tko je u Srbiji bio na vlasti, no za posljednje dvije srbijanske vlade, čiju okosnicu čine sljednici stranaka Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, ti su procesi očekivano osnaženi, kako u kvalitativnom smislu tako i u kvantitativnom, što slučaj tiskanja udžbenika na bunjevačkom govoru na ćirilici i dokazuje.

Otuđivanje hrvatske
jezične baštine

Valja u naznačenome kontekstu ukazati da je sastavni dio izgradnje tzv. bunjevačke nacije uračunavao i jezičnu politiku – javnosti su u Vojvodini znani napori konzervativnih jezičnih stručnjaka da se bunjevački govor standardizira, to jest da se od njega stvori, u sociolingvističkom smislu, novi jezik. Uvelike se radi na izradi njegove gramatike i pravopisa, što sve financira Republika Srbija, a podupiru Srpska akademija nauka i umetnosti te Matica srpska.

Sa stajališta jezikoslovnih znanosti u nas Bunjevaca ne može biti riječi ni o kakvu jeziku, već samo o govoru, kao mediju usmene komunikacije. Autohtoni mjesni govori bunjevačkih Hrvata u Bačkoj pripadaju štokavskomu poddijalektu novoštokavskoga ikavskoga dijalekta. Taj dijalekt također pripada štokavskom narječju. Ono što je važno ovdje istaknuti jest da je taj dijalekt raširen, uz neznatne iznimke, isključivo među Hrvatima! Osim što mu nedostaje vlastito nasljeđe pismenosti (franjevačka književna tradicija u ugarskom Podunavlju na novoštokavskoj ikavici odavna se razumijeva kao hrvatska!), govor Bunjevaca ima velikih nedostataka kada je riječ o ujednačenosti uporabe, kako je to zapazio hrvatski jezikoslovac Petar Vuković, te formalnu prilagođenost i rječnički fond glede pismene komunikacije. Posljednje napose vrijedi kada je riječ o „višim kulturnim funkcijama (npr. književnost, školstvo, znanost, državna uprava, mediji i dr.)“ jezika.

Ako se novoštokavska ikavica, jedan od dijalekata kojim se služe Hrvati, i to ne samo ovdje, imenuje kao ona jezična struktura koja nema nikakve veze s hrvatskim, to je klasični primjer otuđenja. To treba posebno isticati u Hrvatskoj, jer se na taj način hrvatska jezična baština u Vojvodini rastače.

Akt diskriminacije

Na koncu, pomoć oko objavljivanja ćiriličkih udžbenika na bunjevačkom govoru, ali i njihove dodjele djeci od strane predsjednikove savjetnice, čin je diskriminacije Hrvata u Srbiji, jer udžbenici na hrvatskom za djecu koja pohađaju nastavu na svojemu materinskom jeziku nisu tiskani sve do školske 2013/14. – dakle cijelo desetljeće taj segment obrazovanja u Srbiji odvijao se bez udžbenika, kao da je riječ o srednjem vijeku! – a naposljetku su tiskani zahvaljujući inicijativi, naporima i sredstvima Hrvatskoga nacionalnog vijeća i donacijom Republike Hrvatske.

Drugim riječima, na djelu smo imali višegodišnje i sustavno administrativno onemogućavanje ostvarivanja zakonom zajamčena manjinskog prava Hrvata od strane državnih tijela, a sada se institucija predsjednika Republike javlja kao aktivni čimbenik na strani Bunjevaca ne-Hrvata. To onda kazuje da Hrvati u Srbiji nisu objekti pozitivnih politika priznanja.