Početak kraja partitokracije?

Novi referendum udruge U ime obitelji za promjenu izbornih pravila za koji će se potpisi prikupljati od 21. rujna do 5. listopada mogao bi na dulji rok promijeniti političku sliku Hrvatske, a ako prijedlog prođe, onda i poremetiti dosadašnji status quo stranačke demokracije. Naime, svakako je poželjan prijedlog o uvođenju preferencijalnoga glasovanja koji omogućuje da birači zaokružuju kandidate s imenom i prezimenom, a ne samo da potvrđuju stranačku listu, nedemokratski i netransparentno koncipiranu i nametnutu biračkom tijelu od stranačkih stožera. U tom bi smislu uvođenje novog izbornog pravila moglo spriječiti uhodanu praksu saborskog uhljebljivanja, praznih saborskih klupa te posve upitnu reprezentativnost, ali i kompetentnost nekih saborskih zastupnika (čast iznimkama!), jer bi oni tada morali narodu polagati račune, budući da su izabrani ad hominem.

Željka Markić -- Snimio Bernard Čović / Glas Koncila

No uvođenje novih izbornih pravila unutar vladajućega parlamentarnog sustava neće riješiti bitan problem zastupljenosti koji je idejno-političke, a ne samo zakonske i proceduralne naravi. Naime, treba postaviti ključno pitanje: pogoduje li liberalna zastupnička demokracija, kao dominantni model upravljanja u kojem živimo, zapravo stranačkom sustavu u kojem se putem fiktivne „narodne volje“ i medijskog inženjeringa manipulira javnim mnijenjem i onemogućuje narodu izravno sudjelovanje u donošenju odluka od nacionalnog interesa. Upitno je također hoće li promjena izbornog sustava imati reperkusije glede daljeg slabljenja ili jačanja državnoga suvereniteta unutar transnacionalnih struktura, kojima domaće stranke često služe kao unutarnje ekspoziture. Suvremene oligarhije danas tvore financijsku superklasu na globalnoj razini, koja ima zasebne gospodarske i društvenopolitičke ciljeve, kao i paralelna paradržavna središta moći, te koja nadilazi interese naroda na nacionalnoj razini. Primjeri tog apatridskoga ponašanja pronalazimo u pojavi političkih mandata koji su u sukobu interesa zbog pripadnosti međunarodnim političkim ili gospodarskim nadzornim i upravljačkim odborima, ili pak obavještajnim organizacijama. Stoga bi trebalo razmišljati o uvođenju drugoga tipa „imperativnog i opozivog mandata“ umjesto sadašnjega zastupničkog mandata koji potiče politički nomadizam i neprestano institucionalno recikliranje, vidljivo u fenomenu bujanja političkih konvertita koji nakon isteka mandata prelaze u suprotne političke stranke, a da nitko ne dovodi u pitanje valjanost njihovih mandata.

Također bi trebalo onemogućiti sve češće kombiniranje zastupničkih mandata s gospodarskim aktivnostima unutar nadzornih ili drugih odbora jer takva praksa zapravo održava spregu između političkih i gospodarskih krugova, što često pogoduje korupciji. Treba naglasiti i da većinski izborni sustav s dvama krugovima onemogućuje zastupljenost velikoga dijela izbornog tijela te je stanovit oblik diktature većine, jer su manjinske stranke marginalizirane i isključene iz izborne igre. Također umnožavanje prijenosa državnih ovlasti na specijalizirane agencije po anglosaksonskom modelu (na teritorijalne jedinice i na jedinice lokalne samouprave), koji djeluju po klijentelističkom ključu, zapravo šteti učinkovitom odlučivanju na nacionalnoj razini. Stoga bi bilo poželjno razmišljati o novoj inicijativi za referendum oko usvajanja organskoga zakona o ustroju državne vlasti, u svrhu uspostave novoga, proporcionalnog izbornog sustava za sve lokalne i parlamentarne izbore, jer takav sustav unatoč nedostacima može jamčiti bolju i demokratičniju zastupljenost svih političkih opcija i osigurati veću pluralnost unutar Sabora i učinkovitiju obnovu političkih elita. Takav bi organski zakon zabranjivao i gomilanje izvršnih mandata. Također bilo bi poželjno, kako bi se onemogućio svaki oblik sukoba interesa, da svako imenovanje na položaj visokoga državnog dužnosnika bude podvrgnuto stručnom testiranju i dubinskoj istrazi, kao što je slučaj, primjerice, u SAD-u. Takva bi istraga mogla biti u djelokrugu neovisne i stručne visoke instance, koja bi bila pod kontrolom pravosuđa. Ista bi instanca mogla na temelju rezolucija EU-a glede osuđivanja i nužne sanacije komunističke prošlosti onemogućiti kandidiranja i imenovanja na visoke političke funkcije osoba koje su aktivno surađivale, izravno ili posredno, s bivšim obavještajnim udbaškim ili kosovskim strukturama.

Suvremeni vladajući model parlamentarne demokracije ne treba uzimati kao jedini valjani model političkog upravljanja, kao apsolutni machina machinorum, jer je taj model u današnjem globaliziranom svijetu neprilagođen u pogledu ekoloških, gospodarskih i novih socijalnih izazova. Zbog tog se diljem svijeta otvaraju javne rasprave o mogućim novim alternativama u obliku participativne i direktne demokracije koji putem referendumske prakse osiguravaju pravedniju zastupljenost građana nego što to čini „narodno delegiranje političke volje“ unutar parlamentarnih demokracija.

Zapravo je model zastupničke demokracije povijesno istrošen model koji nastaje kao prosvjetiteljski projekt koji prvi put spominju Paine, Condorcet i Sieyes još 1790. Takav model neprilagođen je za upravljanje sve složenijim raznovrsnim krizama jer mu nedostaju mehanizmi za brzo reagiranje. Parlamentarne višestranačke demokracije sadrže teške, statične izborne mehanizme i procedure koje žive u sporom ritmu sukcesivnih izbora, ritmu koji se ne podudara s dinamikom velikih globalnih promjena i društvenih događaja. Višestranački sustav zapravo učvršćuje nejednakost i socijalno-političku stratifikaciju jer obvezuje građane da odstupe od vlastite političke odgovornosti prenošenjem te odgovornosti na izabrane zastupnike. Zastupnička demokracija stoga je možda posljednji bastion prosvjetiteljskih mitova. Najbolje je to pojasnio Vilfredo Pareto u djelu Transformacija demokracije kada ističe da takav oblik upravljanja državom ne jamči društvenu jednakost, već naprotiv favorizira vladavinu manjine, kojoj omogućuje institucionalne i tržišne uvjete za prisvajanje bogatstva većine. U tom smislu suvremene zapadne demokracije suočene su s dinamikom u kojoj bujanje manjinskih i pojedinačnih prava te nametnutih društvenih tema zapravo zasjenjuje goruće društvene nejednakosti i probleme.

Kritiku zastupničkog oblika demokracije pronalazimo kod širokog spektra lijeve i desne političke misli, a posebno je zanimljiva pozicija Murraya Rothbarda, po kojemu je demokratska reprezentativnost mit, kao i Roberta Nozicka, koji smatra da je demokracija oblik ropstva, jer su „građani robovi većine i kolektiviteta“. Takve su kritike naišle na plodno tlo jer se diljem svijeta raspravlja o mogućim alternativnim modelima koji bi konačno ukinuli stranački monopol nad javnim prostorom i u procesu političkog odlučivanja.

Zapravo su parlamentarne demokracije oduvijek bile oblik prosvijećenog despotizma, jer su građani slobodno pozvani da izaberu zastupnike putem upitnog izbornog inženjeringa, ali im se posredništvom stranaka u konačnici ne dopušta da izravno, kao suveren narod, odluče o pitanjima od nacionalnog interesa. U svijetu stoga raste potražnja za boljim demokratskim sustavima. Treba naglasiti da institucionalne mogućnosti izravne i referendumske demokracije postoje već u SAD-u u 26 država, a 60 posto Amerikanaca zalaže se za uvođenje direktne demokracije na federalnoj razini. Također raste praksa referenduma u SAD-u, Njemačkoj, Švicarskoj, zemljama Beneluksa, u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj. U kontekstu potrage za alternativnim putovima demokratskog izražavanja i upravljanja treba sagledavati i prinos udruge U ime obitelji kao prvi korak u slabljenju i korigiranju oligarhijskoga sustava.

Referendum ne treba shvaćati kao spasonosni deus ex machina, ali promjenom izbornih pravila on može otvoriti put nužnom rastvaranju vladavine partitokracije. Može se pretpostaviti da će također ubrzo izići na vidjelo da je uz takve promjene potrebna i koncepcijska promjena Ustava (preambule, modela države te redefinicije nacije i poimanja građanstva), koji zbog još nedovoljne političke volje i inercije omogućuje održavanje partitokratskoga statusa quo.