Opačine opačačke

I gdje sam ono prošli put stala? Ah, da. Kod opakih, koji nisu željeli dijeliti prostor ni sa kime drugim. Ništa neobično. Valjda su toliko domišljati u smišljanju opakosti da misle kako zaslužuju zaseban prostor. Pa, evo im ga!

Opaka stvora teško je uhvatiti i za glavu i za rep – kako u naravi tako i u jeziku. Za razliku od tolikih drugih pridjeva koji imaju mnoge paralele s jezicima baltičke grupe, opak ih nema. Valjda je i u tome odaniji lokalpatriotizmu – pa se radije drži svoje uže domaje nego da se razdaje na sve strane. Komu pridajemo kvalifikaciju opakoga? Čovjeku koji je sklon zlu, koji je spreman i kadar činiti zlo. Dakle, svi zli iz prethodnoga članka njegovi su bliski rođaci (po nedjelima i/ili po zlodjelima). Opak je čovjek i surov i strašan, žestok, oštar, opasan, žučan, u svakom slučaju vrlo nezgodan. Takve su i pojave u kojima su ta ista svojstva, pa tako za smrtonosnu bolest kažemo i da je opaka bolest. Uz opakost uvijek se nekako provlači i podmuklost, neka moralna prljavština, ružnoća (lijepo se vidi u talijanskom filmu Ružni, prljavi, zli ili u najnovijim kritikama domaćih filmova Loši, opaki, zli). Jer zli se služe svojim opakim trikovima da postignu zacrtani cilj. U novije vrijeme pojavio se pridjev opak, odnosno prilog opako, i u razgovornom, šatrovačkom, jeziku, no nisam našla da je zabilježen u rječniku u kojem bih ga najprije tražila, a to je Rječnik hrvatskoga žargona Tomislava Sabljaka (VBZ, Zagreb, 2001). U tom tzv. podzemnom jeziku, slengu ili žargonu značenje mu je donekle drukčije nego u standardnom jeziku. Taj opaki ili ta opaka nisu spremni stvarati opasnost, dakle nisu nužno spremni na zlo, nego su spremni na akciju, takav ili takva zapravo su odlučni u namjeri da provedu svoj naum, da stvari izvedu na čistac i da se ne boje nikoga tko bi im eventualno stao na put. Osim takvih, ima i žena koje izgledom privlače pozornost, pa se i za njih kaže da su opake, a misli se samo na to da izgledaju izazovno, pa i opasno, ali u onom smislu u kojem to kažemo i za šut curu ili djevojku: to je poželjna ženska osoba privlačnih izrazitih oblina, nekoć se za takvu govorilo i seks-bomba, što nam je, naravno, došlo iz Amerike, i to razvojem filmske industrije. Glumice koje su nakon Drugoga svjetskog rata bile zaštitni znakovi Hollywooda bile su „dizajnirane“ tako da se razlikuju od običnih žena, bile su naglašeno privlačne, tako i udešene, pa su kao takve utjecale i na modu u odijevanju, u frizurama, u šminkanju ... Takvima bi se danas lako prišio pridjev opak, makar glumile čistu bezazlenost, „limunadu“, da ne kažem ljigu. Vrag je to kad uroniš u šatrovački. Riječi samo kuljaju iz tko zna kojih pregradaka.

Frazeologija i nastaje pomnim i dugim promatranjem ljudskoga ponašanja u raznim situacijama, pa iz njega izvlači komprimirane, živopisne, upečatljive frazeme koji se lako pamte. Na primjer: kad se za neku osobu kaže da je kao živo srebro, onda samo treba zamisliti kako se ponašaju kuglice žive kad se rastepu (i to je već teško, jer ni toplomjeri nisu što su nekoć bili). Nikako ih opet skupiti. Onda možemo lako zamisliti kakvo je to nemirno čeljade okarakterizirano tim frazemom. Izraz živo srebro obično se dovodi u vezu s vrlo živom djecom koju je teško obuzdati. Ili kad se za koga kaže da je kao da je vragu iz torbe ispao. Naravno, svima je znano koliko vrag zločeste djece natrpa u svoju torbu da njihovu okolinu oslobodi od napasti (ako ne napraviš ovo ili ono, „zel te bu hudič“ i sl.). No premda opaki ljudi nisu nikakva rijetkost, zanimljivo je da o njima frazeologija uglavnom šuti. Tako sam u velikom Frazeološkom rječniku hrvatskoga ili srpskog jezika Josipa Matešića (Školska knjiga, Zagreb, 1982) pronašla samo jedan primjer: čovjek opake krvi, što znači čovjek spreman na svako zlo. U Hrvatskom frazeološkom rječniku A. Menac, Ž. Fink-Arsovski i R. Venturina (Naklada Ljevak, Zagreb, 2003) nisam uz opak našla ni jedan.

Opak se uvijek protivi ustaljenom smjeru (u moralnom značenju). S prefiksom na- postao je naopak, kao prilog naopako, naopačke. Suprotnost i opiranje osnovnom smjeru vidi se još bolje u pojačanom izrazu zlo i naopako. Ime za mušku i žensku osobu koja govori ili radi sve naopako čak je i zgodno. To je napokelja. Takvi ljudi rado premeću ustaljeni redoslijed slogova, pa govore opačački. Primjeri takva govora znani su nam još od djetinjstva (što je kasnije iskorišteno u nekim crtanim filmovima za djecu): njofra, rista, lima, cobra itd. Već u samoj svojoj prirodi takvi se ljudi uvijek nečem opiru, stoje u suprotnosti sa svima i sa svime, u ovom slučaju sa standardnim jezikom, pa smo od pače (on je bogat, pače vrlo bogat), uz potvrdno da koje služi kao pojačivač, dobili novi – dapače (štoviše, čak).

Naravno, što bi drugo i bila rabota opakih nego opačina, no u apstraktnoj imenici na -ost stvar se malo mijenja, ali samo na planu izraza, dok na planu sadržaja sve ostaje isto. Počinje carevati pakost bez početnoga o-. Ona odmah pronalazi svoje sljedbenike: pakosnika i pakosnicu, koji prionuše uza svoju glavnu aktivnost, a to je kako komu pakostiti (stalno) ili napakostiti (možda ipak samo jednom).

Pakost se razmahala kad je sve počelo pačiti, smetati, priječiti, škoditi, dok na kraju nije sve potpuno izopačila. I izopačenih ima raznih vrsta, no njima se neću baviti, pa im neću dati ni zaseban prostor. Neka se pacaju u istom sosu sa svojim zlim, hudim i opakim rođacima, pa kako im bude – komu opanci, a komu obojci.

Nedužna opaklija ovamo je zalutala po glasovnoj sličnosti sa svima opakima i izopačenima. A ona nije ni opaka ni zla, jer to kao neživo ne može ni biti. Opaklija je kožuh od ovčjih koža, a ime joj je nastalo zvukovnim križanjem naše riječi s turskom yapak, duga ovčja vuna.

Ista „nepravda“ pogodila je i rijeku Pakru. Ima jezikoslovaca (npr. Tomo Maretić) koji su mislili da je i ona dobila ime po pakosti, no nije. Etimolog Petar Skok ime joj izvodi iz pakline. Taj je hidronim još predslavenski ili ilirski.