Odveć karikaturalan noir

Još do prije nekoliko godina, točnije do 2011. realizirana katastrofalno slaba četvrtog nastavka serijala Spy Kids podnaslovljena U vrtlogu vremena, Robert Rodriguez doimao se kao filmaš koji ne može ozbiljnije pogriješiti. Nekad skroman momak podrijetlom iz teksaškog Austina koji je sedam tisuća dolara potrebnih za snimanje kultnoga prvijenca El Mariachi iz 1992. zaradio dobrovoljno sudjelujući u testiranju novih lijekova, sve do spomenutih Spy Kids bio je cijenjen redatelj koji komercijalne aspekte u svojim prilično gledanim djelima ne ujednačeno no spretno uspijeva pomiriti s artističkim ambicijama i izraženim autorskim pristupom.

Rodriguezu su poštovanje publike, a dijelom i kritike, osigurali uspjesi filmova Desperado, Od sumraka do zore, Bilo jednom u Meksiku, prvi Sin City, izvrsni Planet terora koji je režirao uz pomoć Quentina Tarantina 2007. te prva tri nastavka serijala Spy Kids (donekle i zgodnog subverzivnog fantastičnog horora Dosje Alien) kao i prvi film o osvetniku s mačetom Machete, akcijska teks-meks-komedija u kojoj je autor još demonstrirao prednosti potpune kreativne slobode i nepristajanja na holivudska pravila igre. Dok navedeni hitovi unatoč osjetnim oscilacijama u kakvoći Rodrigueza potvrđuju kao neosporno darovita, zanimljiva, nerijetko provokativna i ponekad na neobičan način angažirana autora, na temelju njegova dosadašnjeg opusa lako je zaključiti i da je on nedovoljno samokritičan filmaš koji ne zna kad treba stati i koji je gdjekad sklon pogrešnim projektima. O tome rječito govore žanrovski srodna, no posve promašena varijacija koncepta Spy Kids naslova Avanture Sharkboya i Lavagirl iz 2005, kao i nepotrebno cijeđenje serijala o djeci špijunima, čiji je najslabiji četvrti nastavak zasluženo doživio komercijalnu propast. Nakon što očekivanja nije opravdao ni slabiji nastavak Machetea, neuravnotežen i zbrkan spoj ekstremnog nasilja, hipertrofiranog mačizma, crnoga humora i slobodnije erotike nadograđen bizarnim, ali u određenoj mjeri efektnim proimigrantskim angažmanom, ugled Roberta Rodrigueza pao je na prilično niske grane i upravo mu je nastavak kultnoga Sin Cityja bio slamka spasa i u autorskom i u komercijalnom smislu.

Sin City 2 obilježava stilsko i ikonografsko pretjerivanje

Polusvijet Grada Grijeha

I u drugoj ekranizaciji glasovitog stripa Sin City, baš kao i u prvom filmu iz 2005, Rodriguez je u redateljskom stolcu snage ravnopravno udružio s autorom stripa Frankom Millerom, umjetnikom koji među ljubiteljima devete umjetnosti uživa status živuće legende kojoj se ponekad pripisuju atributi stripovskoga božanstva. U njegovu su autorskom portfelju ne samo možda i najljepše priče o zakrabuljenom zaštitniku Gotham Cityja Batman: The Dark Knight Returns i Batman: Year One, koje će uskoro doživjeti i hrvatska izdanja, a u kojima je Miller inovativno pristupio mitologiji superjunaka, nego i sjajni samostalni autorski prvijenac Ronin, koji je kod nas nedavno objavljen, hvaljena akcijska povijesna fantazija 300, koja je kao i njezin nastavak Kserkso doživjela celuloidne prilagodbe, svježa i originalna interpretacija storije o superjunaku Daredevilu te brojni drugi intrigantni i vrlo zanimljivi stripovi.

Millerove stripove, baš kao i Rodriguezove filmove, obilježavaju stilsko i ikonografsko pretjerivanje, manje ili više spretno i uspjelo poigravanje stripovskim i filmskim konvencijama i klišejima, podjednako u postuliranjima likova kao i u naraciji i razvoju dramskih napetosti te vizualnosti i likovnosti, odnosno općenito u izvedbenim detaljima, uz obilno transgresijsko eksploatiranje važnih sastavnica obaju medija, jer je filmičnost bitno obilježje Millerovih stripova jednako kao što je stripovski odmak lako uočljiv u Rodriguezovim ostvarenjima.

Miller i Rodriguez – drugi put zajedno

Sedmodnevni serijal Sin City nastajao u razdoblju od 1993. do 2001, odnedavno dostupan u hrvatskom izdanju, Miller je kreirao potaknut neugodnim iskustvima koja je dotad imao s Hollywoodom. Potkraj 80-ih i početkom 90-ih prošlog stoljeća razočarano svjedočeći pogrešnom pristupu holivudskih producenata njegovu intrigantnom scenariju za serijal o RoboCopu, Miller je odlučio stvoriti Sin City, žestokim noirom i još žešćim hardboiledom nabijenu storiju o Gradu Grijeha, o mjestu nalik ovozemaljskom paklu koje nastavaju izrazito grubi, tvrdi i pretjeranim mačizmom označeni antijunaci, korumpirani političari i poslovni ljudi te drugi dijabolični negativci kao njihovi antipodi, ili pak slabići, kukavice i nerijetko tjelesno deformirani bijednici u drugom i trećem planu koji će baš kao i protagonisti odveć lako, no posve u skladu s kanonima film noira, pokleknuti pred čarima kobnih ljepotica žarko obojenih detalja poput grimiznocrvene kose ili florescentno koloriranih plavih i crvenih oprava. U Rodriguezovim filmovima navlas isto kao i u Millerovim stripovima sve je pretjerano i sve je hiper, od gubitničkoga cinizma protagonista preko eksplicitnog nasilja i mizantropije koja svakako nije za svačiji ukus, do stvarnog i metaforičkog mraka i nihilizma. Stripovski Sin City odlikuju dojmljiv crno-bijeli crtež na doslovno filmski kadriranim tablama, začudna i zavodljiva igra svjetla i sjene te sjajne stilizacije, što je unatoč klišejima kombinacija kojoj je teško odoljeti.

U tom je kontekstu Rodriguezov redateljski prosede, sa sklonošću stilskom i ikonografskom pretjerivanju te apostrofiranju stripovskih i animiranofilmskih sastavnica, vrlo blizak Millerovu umjetničkom habitusu, što i ne čudi jer je filmaš prema vlastitim riječima ljubitelj film noira, crno-bijele fotografije i stripova, među kojima Millerovim radovima pripada zasebno mjesto.

Gomilanje klišeja

Dok su u prvom filmu ekranizirali priče That Yellow Bastard, The Hard Goodbye i The Big Fat Kill, uz dodanu kratku The Customer is Always Right u uvodu, Miller i Rodriguez u nastavku donose prilagodbe priča Just Another Saturday Night (koja je kao i The Customer... dio zbirke Booze, Broads & Bulletts), The Long Bad Night, naslovne A Dame to Kill For i priče Nancy´s Last Dance. U prvoj grubi i agresivni Marv (Mickey Rourke) ponovno oko sebe gomila leševe, da bi u trećoj priskočio u pomoć njezinu protagonistu. Druga priča upoznaje nas sa samopouzdanim mladim kockarom Johnnyjem (Joseph Gordon-Levitt), momkom koji ne zna za poraz i koji će se ubrzo po dolasku u (Ba)sin City sukobiti s podlim senatorom Roarkom (Powers Boothe), kojega će pobijediti u partiji pokera. Antijunak naslovne storije privatni je istražitelj Dwight McCarthy (Josh Brolin), koji nakon mnogo godina opet susreće atraktivnu Avu Lord (Eva Green), nekadašnju ljubav koja ga moli za pomoć u rješavanju bračnih problema s bogatim, ali i navodno nasilnim suprugom, čiji joj je tjelohranitelj Manute (Dennis Haysbert) neprekidno za leđima. Završna priča vodi nas u Kadie´s Saloon u društvo striptiz-plesačice Nancy Callahan (Jessica Alba), uz koju je još duh policajca Hartigana (Bruce Willis) koji je počinio samoubojstvo, dok djevojka traumatizirana davnim majčinim ubojstvom planira osvetu senatoru Roarku.

U vizualnom i likovnom smislu i drugi Sin City kao i prvi vjerna je prilagodba predloška, u kojoj se kadrovi i situacije iz stripa često doslovce prenose na veliki ekran. Četiri se priče dramski i narativno vješto međusobno isprepleću i prožimaju, prenaglašeni se klišeji noira i tvrdokuhane proze eksploatiraju u svakoj sekundi, a u izvedbi se baš sve svodi na zavodljiv stil i atraktivnu formu, jer je sadržaj baš kao i u dijelu Millerovih strip-storija tek puka zbirka noarovskih mitema i općih mjesta. Nažalost, ono što uglavnom vrlo dobro pa i odlično funkcionira u stripu u filmu ne posjeduje potrebnu zanimljivost i šarm, pa klišeiziranost i izvedbena derivativnost na ekranu postaju otegotni čimbenici, jer odnosi među likovima, stilizacije i monolozi u offu skretanjem u prenaglašenost i grotesku često poprimaju parodičan i karikaturalan ton. To Sin City 2 čini znatno slabijim filmom u odnosu na svjež i originalan prethodnik.