Novi hladni (vrući) rat?

Čak i najzagriženijim pripadnicima ustaničkoga pokreta na kijevskom trgu Majdan postalo je jasno da će se sudbina Ukrajine rješavati pregovorima u kojima će sudjelovati i Rusija. Sporazum od 21. veljače o mirnom prijenosu vlasti i nužnim političkim reformama postignut između tadašnjega predsjednika Janukoviča i predstavnika parlamentarne opozicije, a uz posredovanje predstavnika EU i Rusije, odbacili su organizirani, plaćeni i naoružani predstavnici izvanparlamentarne opozicije vjerujući da je američka potpora koju su uživali dostatno jamstvo da će budućnost Ukrajine biti samo onakva kakvom je oni zamišljaju. Na pokušaj Zapada da se državni udar u Ukrajini predstavi kao rezultat demokratski izražene volje većine naroda, premda nisu provedeni parlamentarni izbori niti je organiziran referendum, Rusija je odgovorila aneksijom Krima i organiziranjem oružane pobune u istočnim dijelovima Ukrajine. Tim nedvojbenim kršenjem normi međunarodnoga prava na najdrastičniji je način pokazala koliki je rizik spremna preuzeti radi obrane svojih važnih nacionalnih strateških interesa koje je Zapad svjesno ignorirao otvoreno potičući pobunu protiv proruske ukrajinske vlasti i namećući rezultate državnog udara kao svršen čin.

Mahanje crvenom krpom

Malo je vjerojatno da je itko osim samih pobunjenika na Majdanu vjerovao da se sudbina Ukrajine može odrediti bez uvažavanja ruskih interesa. Potpuno je nerazumno bilo pretpostaviti da će Rusija ostati bez odgovora na dramatične promjene u najbližem susjedstvu. Budući da i ruska strategija nacionalne sigurnosti i službena vojna doktrina destabilizaciju političkih prilika u zemljama najbližeg susjedstva izazvanu miješanjem iz inozemstva definiraju kao ugrožavanje ruskih nacionalnih interesa, svaki je analitičar mogao predvidjeti da će Moskva žestoko i odlučno reagirati na neskriveno zapadno poticanje i podupiranje antiruskih političkih snaga u Ukrajini. Kako je sprečavanje daljeg širenja NATO Saveza na istok, nakon što su članicama postale na samo bivši sovjetski istočnoeuropski sateliti nego i bivše sovjetske baltičke republike, u Rusiji uzdignuto na razinu apsolutnoga sigurnosnog prioriteta, najave Jacenjukove vlade da će Ukrajina ući u NATO za rusku su vlast bile mahanje crvenom krpom. Činjenica pak da je jedan od prvih koraka nove ukrajinske vlasti bilo donošenje zakona o ukidanju ruskog kao službenog jezika poslužila je Putinovim propagandistima kao osnova za tvrdnje o ugrožavanju prava etničkih Rusa u Ukrajini i, dakako, kao dodatni argument i opravdanje za organizaciju oružane pobune.

Dakako, sadržaj i mogući ishodi sadašnjih pregovora između samoproglašenih vlasti u Donjecku i Luhansku, s jedne strane, i ukrajinske vlade, s druge, znatno su drukčiji nego što bi bili da u međuvremenu nije bilo razornoga rata. Aneksijom Krima Rusija je primjerom politike svršenoga čina odgovorila na primjer takve politike iskazan ishitrenim zapadnim priznanjem rezultata državnog udara u Kijevu. Za rusku stranu Krim više uopće nije tema pregovora o budućem ustroju Ukrajine. Time je, dakako, dovedena u pitanje mogućnost da se pregovorima postigne ključni ukrajinski zahtjev za očuvanjem teritorijalne cjelovitosti.

Posljedice ruske politike

Promjene na međunarodnom planu manje su povoljne za Rusiju. Rusija se, vjerojatno, najlakše odrekla članstva u G8. U dobro uigranu klubu bogatih liberalno demokratskih država Rusija se ionako nije osjećala ugodno budući da su joj nedostajale i relevantne ekonomske performanse i prikladna demokratska legitimacija. Već sama činjenica da su SAD i EU pokušale bez savjetovanja s Rusijom riješiti status Ukrajine govori da rusko članstvo u tom klubu nije bilo ozbiljno shvaćano.

Prestanak rada Vijeća za suradnju Rusije i NATO-a logična je posljedica nesuglasica oko Ukrajine. Postojanje tog modusa suradnje Rusija je nastojala iskoristiti kao sredstvo ostvarivanja utjecaja na strateške odluke, odnosno kao prepreku donošenju odluka o daljem proširenju saveza na istok. Takav je ruski interes razumljiv s obzirom na činjenicu da se NATO proširio na bivše istočnoeuropske socijalističke zemlje unatoč obećanju da se to neće dogoditi koje je predsjednik Bush stariji dao sovjetskom predsjedniku Gorbačovu, kao i s obzirom na činjenicu da su bivše sovjetske baltičke republike postale članicama saveza unatoč Clintonovu suprotnom obećanju predsjedniku Jeljcinu. Sasvim je razumljivo da su države koje tek što su se oslobodile željeznoga sovjetskog stiska željele definitivno utvrditi svoju pripadnost svijetu zapadne demokracije i otkloniti svaku mogućnost ponovnoga potpadanja pod utjecaj bilo kojeg oblika orijentalne despocije. No, s ruskog motrišta, NATO kao obrambena organizacija trebao je prestati postojati nakon što se raspao Sovjetski Savez, od čije je prijetnje NATO štitio Zapad. Kako je savez ipak opstao, ruska je strana smatrala da neće biti razloga za njegovo dalje proširenje ako se na Rusiju ne gleda kao na suparnika nego kao na partnera. Pokazalo se da to partnerstvo nije bilo dovoljno čvrsto da bi Ameriku i NATO odvratilo od planova za postavljanje antiraketnog štita u Istočnoj Europi – što Rusija smatra narušavanjem ravnoteže u nuklearnom naoružanju i izravnim ugrožavanjem svoje sigurnosti – i od zamisli o daljem proširivanju na istok. To ujedno znači da Rusija nije uspjela diplomatskim sredstvima isposlovati jamstva da neće biti dodatnoga širenja NATO-a na istok.

Važno uporište ruskoga međunarodnog utjecaja i ugleda jest pripadnost globalnoj antiterorističkoj koaliciji. Više od činjenice da je predsjednik Putin bio prvi državnik koji je telefonom kontaktirao predsjednika Busha nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. na stabilizaciju položaja Rusije kao vjerodostojne članice antiterorističke koalicije i jamca međunarodne sigurnosti djelovalo je dopuštenje da se američke i, poslije, NATO-ove snage koriste ruskim teritorijem radi omogućavanja svojih operacija u Afganistanu. Činilo se da bi rušenje malezijskoga putničkog zrakoplova na teritoriju istočne Ukrajine koji je pod kontrolom proruskih pobunjenika moglo – ako se dokaže da je Rusija suodgovorna za taj teroristički čin – dovesti u pitanje njezin međunarodni kredibilitet. Jedna od posljedica bi, najvjerojatnije, bilo preispitivanje prešutne potpore Zapada metodama kojima Rusija suzbija pobune u kavkaskim republikama, ponajprije u Dagestanu i Ingušetiji. Jednostavno, skupine i pokreti koji su zbog usuglašenih interesa Rusije i Zapada u pogledu Afganistana tretirani kao terorističke organizacije mogli bi se u novoj konstelaciji interesa Zapada preobratiti u borce za slobodu kakvima su svojedobno bili afganistanski talibani ili, u novije vrijeme, libijski i sirijski pobunjenici. Akutna prijetnja islamskoga fundamentalizma u Siriji i Iraku smanjuje izglede za takav scenarij, ali ga ne isključuje u budućnosti.

Ukrajina nedvojbeni gubitnik

U prilično zamršenoj situaciji u vezi s Ukrajinom ipak je sasvim jasno da interesi Ukrajine i Ukrajinaca u optici glavnih međunarodnih igrača ni izdaleka nisu najvažniji. Ukrajina će, vjerojatno, trajno ostati bez Krima, a prepreka su ostvarivanju zamisli o pridruživanju Europskoj Uniji i NATO-u u jednakoj mjeri rusko suprotstavljanje i nespremnost članica tih euroatlantskih integracija da preuzmu sigurnosne i ekonomske rizike takva scenarija. Ukrajina je nedvojbeni gubitnik. Rusija se izlaže riziku ozbiljnih gospodarskih i političkih potresa u slučaju dugotrajnijih sankcija, a Europa je već posrnula u pokušajima trajna prevladavanja ekonomske recesije. Posebno je apsurdno to što europski lideri kao da pokušavaju smisliti takve sankcije koje će, na koncu, Rusiju primorati da učini ono čega se i ona i Europa najviše pribojavaju, da obustavi dostavu plina. Jedini su međunarodni igrač kojemu ukrajinska kriza donosi izgledne koristi SAD. Prekidanjem uhodanih kanala opskrbe Europe ruskim plinom SAD otvaraju tržište za izvoz vlastitog ukapljenog plina.

Isprovociravši takve reakcije Ruske Federacije koje Europa može protumačiti kao pojavu ruske vojne prijetnje svojoj sigurnosti, Amerika je povećala cijenu svojih sigurnosnih jamstava. To potvrđuje hladnoratovsko ozračje u kojem je prošao netom održani samit NATO-a. No, primjetna je odsutnost globalnog ideološkog konkurenta, što bi trebala biti nužna pretpostavka potpune obnove hladnoga rata. Rusija je, kao i Kina, članica WTO-a, čime je prihvatila načela tržišnoga gospodarstva i kapitalizam kao oblik organizacije domaće i međunarodne ekonomije. Ako bi samo nepostojanje zadovoljavajuće razine demokracije i zaštite ljudskih prava bilo kriterij za odabir globalnog oponenta, onda bi neki tradicionalni američki saveznici u daleko većoj mjeri zadovoljavali taj kriterij nego današnja Rusija. To da američka vanjska politika proizvodi buduće neprijatelje dosad se moglo sagledati samo u relativno dugoročnoj perspektivi na primjeru afganistanskih talibana. No posljednjih nekoliko godina svjedoci smo toga da se najbliži saveznici, borci za pravdu i slobodu – koje se obilno politički, medijski, financijski i vojno podupiralo – u nevjerojatno kratku vremenu preobražavaju u prvorazredne američke neprijatelje za suzbijanje kojih je potrebno mobilizirati cijeli svijet. Primjeri Iraka, Libije, Egipta i Sirije to jasno pokazuju. Stoga je opravdano zapitati se je li razumno nekritički se priklanjati takvim obrascima generiranja problema u sustavu međunarodnih odnosa.