Neumorna analiza slikarstva

U Gliptoteci HAZU 20. rujna otvara se izložba Ive Šebalja Štafelajni neumornik, koja publici prezentira dio zbirke Ivora Zidarića. Nakon Zagreba izložba oko 150 Šebaljevih djela bit će postavljena na još nekoliko lokacija u Hrvatskoj – Vinkovcima, Krapini, Šibeniku i Puli.  Izložbu prati i knjiga Ive Šimata Banova, sa uvodom glavnog kustosa izložbe Nikole Albanežea.

Prostori Gliptoteke, u kojima se jednakovrijedno miješaju industrijska povijest i zelenilo u koje je utopljena, čine se gotovo idealna kulisa za opus Ive Šebalja iz zbirke Ivora Zidarića. Zgrade Gliptoteke su, naime, zgrade bivše kožare koje su zadržale svu naknadno otkrivenu eleganciju industrijskog prostora izgrađena u 19. stoljeću. U zgradu takve povijesti može se učitati niz asocijacija i značenja s obzirom na prenamjenu njezine funkcije.

Slikar i model (82), tempera na kartonu, 1978. / Snimio Amir Šepić

Ivo Šebalj jest slikar koji je opremao prostore i surađivao s fotografima i arhitektima, ne dijeleći vlasti rad na onaj viši ili niži – na strogo odijeljenu umjetnost od umjetničkog obrta. Šebalj se naime u svom radu redovito koristio asocijativnim temeljem na kojem je gradio djelo, a koji je ostajao čitljiv u različitim slojevima. Taj je postupak jasno vidljiv u svim medijima u kojima je stvarao. Izbor djela prikazan na izložbi u odnosu na ukupan Šebaljev opus fragmentaran je i istodobno reprezentativan. Mislim da je to upravo činjenica fragmentarnosti ključna – fragment upućuje nepogrešivo na cjelinu i gledatelju daje upravo onaj nužni input prema ukupnosti opusa. U tome je fascinantna vrijednost zbirke – u savršenoj preciznosti sakupljanja!

Ivo Šebalj znao je govoriti da nastoji postići slikarstvo – u kontekstu vremena u kojem se slikarstvom nazivaju različiti oblici umjetničkoga djelovanja koji se u nekim elementima pozivaju na tradiciju slikarstva. Slikarstvo je naime postalo beskonačan asocijativni niz estetski djelomično utemeljen na tradiciji dvodimenzionalnoga prikaza. Pažljivo autorsko odlučivanje smješta u suodnos mrlje (koje ponekad podsjećaju na Rorschachove testove) i crteža tušem (ili kombinacije tempere i tuša). Kod Šebalja nije riječ o Rorschachovoj mrlji – psihijatrijskom testu u kojem se kap tinte razlije po papiru koji se zatim presloži radi dobivanja simetričnih nedefiniranih oblika, već je riječ o čvrstoj mreži zavisnih dijelova koji tvore cjelinu – kako estetsku, tako i narativnu. Ivo Šebalj u mrlji vidi beskonačan asocijativni niz koji gledatelju otvara nepregledne mogućnosti – u tome je autor sličan Testenu, Hartungu, Soulagesu, ili Cobri, ili Picassu. Šebaljeve forme nisu samo klasični gestualni znak apstraktnog ekspresionizma ili pročišćavanje polja slike. Šebaljevo je djelo značenjski, narativni i asocijativni niz postignut miješanjem slikarskih tehnika i postupaka. Slika je za Šebalja mjesto na kojem se gestualno intervenira stvarajući putanju za asocijacije koje mogu biti namjerne i slučajne. Gesta je ipak, čini se, u Šebalja kontroliran postupak kojim se na mudar način otvara polje pojava određenih predodžbi i mentalnih procesa u kojima vizualna pojava izaziva određena sjećanja i ideje.

Pušač (Z 1), tempera na papiru, 1950.

Slobodan oblik jest višesmislen po samoj svojoj naravi i gledatelju / konzumentu otkriva niz prikaza ovisno o situaciji percepcije. Cilj kod Šebalja svakako nije stvaranje čistih apstraktnih formi, već oblika koji motiviraju. To je razlog zbog kojeg Šebalj od gledatelja traži aktivno gledanje i jaku motiviranost!

Misao koju je Šebalj, autor koji je rođenjem, djelovanjem i mjestom življenja u potpunosti zagrebački slikar, izrekao Tomislavu Krizmanu, odnosi se i na njega samog. „Mi smo mala sredina koja ne zna stvarati vrijeme, ne zna mu dati vrijednost“, zbog čega naše vlastite vrijednosti ostaju gotovo nepoznate.

Na izložbi Štafelajni neumornik prikazano je oko 150 gvaševa, tempera, kombiniranih tehnika, crteža, tuševa, ulja i nekoliko posebnih radova: riječ je o mapama u koje je slikar sam slagao male akvarele, močila i tempere na kartonske listove (2 mape od oko 200 kartona) te zapisivao misli i opaske. Publici su prezentirani i slikarov štafelaj, njegova bista autora Ivana Sabolića iz 1970; fotografije Ive Šebalja Marije Braut, Luke Mjede i Mije Vesovića. Za zbirku Ivora Zidarića specifična je upravo činjenica da je riječ o kolekciji fizički manjih djela, no to u slučaju Ive Šebalja znači konstantu ideje i cilja, koji ostaju u svakom formatu jednakovrijedni.