Književni lobiji su snažni

Mario Kolar ovogodišnji je laureat Nagrade Julije Benešić, koju za najbolju knjigu književnih kritika dodjeljuje Slavonsko-baranjsko-srijemski ogranak Društva hrvatskih književnika. Zbirka Nuspojave čitanja donosi tridesetak recenzija, osvrta, kritika, prikaza i ogleda koje je autor u posljednjih pet godina objavljivao u različitim književnim i znanstvenim časopisima. Mario Kolar rodio se 1981. u Molvama. Studij kroatistike, slavistike i bibliotekarstva završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 2013. kroatistiku i doktorirao. Predavač je na Odjelu novinarstva te voditelj Sveučilišne knjižnice Sveučilišta Sjever u Koprivnici i Varaždinu.

Snimio Zvonimir Ištvan

„Književna je kritika indikator koji pokazuje u kojoj mjeri neko društvo promišlja samo sebe“, izjavio je njemački književni kritičar Gregor Dotzauer primivši nagradu Alfred Kerr za književnu kritiku. Slažete li se s tom konstatacijom i što se iz stanja književne kritike može iščitati o hrvatskom društvu?

Slažem se s tom tvrdnjom. Kultura koja samu sebe kritički i relevantno ne propituje zapada u letargiju i amaterizam te ne pridonosi svom napretku. Ako pojave i tendencije koje nas okružuju prolaze kroz kritičarsko rešeto, opstat će uglavnom samo one pozitivne. No nisam siguran koliko kritika danas ima moć da utječe na javno mnijenje. Ne zato što ne bi mogla, nego joj to u sadašnjim medijskim okolnostima nije dopušteno. S jedne strane veliki mediji sa širokom publikom kritici daju jako malo prostora, a s druge strane književni i znanstveni časopisi u kojima postoji kritika imaju uglavnom malu publiku. Tako dolazimo do paradoksa i da imamo i da nemamo kritiku, a u svakom slučaju činjenica je da šira javnost ne uspijeva doći do kritike pa prema tome ni kritički sagledati određene pojave oko sebe. Sve to rezultira svojevrsnim kaosom u kojem gube svi – i autori i kritika i izdavači i publika, konačno kultura i društvo u cjelini.

Pratite književnu produkciju, i proznu i poetsku, ali i književnoznanstvene naslove. Gdje pronalazite najviše inspiracije? Kako odabirete knjige koje čitate i o kojima pišete?

Knjige za čitanje biram prema različitim kriterijima: jer bi mi mogle biti korisne za ovo ili ono, jer mi je autor knjige profesionalno ili privatno bliska osoba, jer me netko zamolio da o knjizi nešto napišem, knjiga me nekako zainteresirala itd. No, zasad pišem samo o onim knjigama koje me na to potaknu i za koje mislim da bi ih javnost trebala upoznati. Pritom me jednako mogu nadahnuti umjetničke, kao i znanstvene knjige. I to ne samo iz domicilnih mi područja. Riječju – nadahnjuju me dobre knjige i o njima pišem.

Koliko se vaši sudovi poklapaju s književnom recepcijom u javnosti? Stižu li književne nagrade i pozitivne književne kritike po vašem mišljenju – na prave adrese?

Ponekad stižu, no moram priznati da se nerijetko i začudim nad laureatima nekih nagrada ili velikoj pozornosti koju neki autori uživaju. Ako izuzmemo razumljivu količinu lobiranja koja postoji u svakom poslu, čini mi se da se ponekad u tome pretjeruje. Događa se npr. da dobitnici nekih uglednih književnih nagrada sami priznaju da ih je da napišu tekst koji je nagrađen nagovorio izbornik natječaja. Nije li to malo čudno? Ili s druge strane, o nekoj knjizi „bruji“ na svim mogućim razinama, a nakon nekog vremena ispostavi se da baš i nije toliko vrijedna. Posebno loše kod kritike i prosudbenih povjerenstava prolaze, čini mi se, autori s tzv. periferije te oni koji pišu na nestandardnim jezicima. Isti problem muči i našu književnu znanost koja – čast iznimkama – još vrluda oko vrednovanja tzv. regionalne i tzv. dijalektalne književnosti. Znanost, kritika i izdavaštvo kod nas su, po mojem mišljenju, još previše centralizirani. Osim najvećih centara, trebalo bi malo pomnije pratiti što se izdaje i u Varaždinu, Čakovcu, Koprivnici, Požegi, Đakovu, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Puli, Zadru... Pritom ne mislim da treba nekritički favorizirati autore samo zato što su iz određenih regija ili djela samo zato što su na kajkavskom ili čakavskom jeziku, ali ako su dobri, to im niti ne smije biti uteg.

Postoje, dakle, neprepoznata vrijedna djela dijalektalne književnosti?

U doktorskom radu proučavao sam „procvat“ kajkavske književnosti od 1970-ih naovamo, koji je bio povezan ponajprije s pokretanjem časopisa Kaj 1968. Nakon 45 godina kontinuirana izlaženja stvorio se golem korpus kajkavske književnosti već samo u tome časopisu, a bilo je i drugih inicijativa. Dio toga korpusa ostao je, dakako, na razini nekritičke imitacije kajkavskih velikana (Galovića, Domjanića, Krleže) ili pak zavičajne idealizacije i pjevnosti. No s druge strane pojavili su se i vrijedni ostvaraji, npr. kajkavsko stvaralaštvo Ivana Goluba, Zvonka Kovača, Ernesta Fišera… Nakladnici tih djela, a izuzev rijetkih uglavnom su to mali regionalni izdavači, možda nisu dovoljno obučeni ni spremni za marketinšku borbu s velikima, no trebala bi postojati neka vrsta senzibilnosti centra da barem povremeno svrne pogled na tzv. periferiju i vidi što se tu događa. Ne bi li književna scena bila kvalitetnija, življa i bogatija kada bi imala neprestan priljev što više novih glasova?

Koji su autori vaši favoriti?

Iako to ne volim isticati, iz moje se knjige vidi komu posvećujem više pozornosti pa ću izdvojiti neka imena. Što se tiče poezije, posebno me nadahnjuje stvaralaštvo Ivana Goluba, sjajna esejista, teologa i povjesničara kulture. Od proznih djela u novije vrijeme pažnju mi je zaokupio roman Črna mati zemla Kristiana Novaka, a od najnovijih imena izdvojio bih Marka Gregura i njegove zbirke priča Peglica u prosincu i Divan dan za Drinkopoly. Volim čitati i esejistiku, kolumne i sl., nezaboravne su mi npr. Tko se boji lika još Julijane Matanović i Knjiški moljac Pavla Pavličića. Što se tiče znanstvene i stručne produkcije, posebno pratim radove nekadašnjih profesora, prije svega Vinka Brešića, Cvjetka Milanje i Zvonka Kovača, a pomnije pratim i Milivoja Solara te Jožu Skoka.

Povjerenstvo u obrazloženju dodjele nagrade vašoj knjizi posebno ističe dva aspekta: kao prvo istovremeno subjektivan, ali odgovoran i temeljit pristup tekstovima o kojima pišete te kao drugo interes za afirmirana i manje poznata imena, pogotovo iz vašeg zavičaja.

I jedan i drugi aspekt koji ističu meni se čine prirodnima. Prirodno mi je da pratim produkciju sredine u kojoj živim i djelujem te pišem o njoj, isto kao što mi je svejedno je li knjigu napisao poznati ili nepoznati pisac. Što se tiče subjektivnosti i objektivnosti, nastojim ih držati u omjeru u kojem jedno neće štetiti drugomu. Iako ne mislim da moje mišljenje nekomu mora biti važno, redovito ga iznosim jer na taj način pridonosim onomu čemu kritika između ostalog i služi, a to je neka vrsta javne rasprave. Osobnom stajalištu redovito pridodam i stručno gledište, koje pokušavam što bolje argumentirati, jer mislim da kritika, ako želi biti vjerodostojna, treba imati podlogu u stručnoj, temeljitoj i argumentiranoj analizi.

Zvuči kao recept za dobru književnu kritiku.

Ne znam može li biti univerzalni recept, ali ja ga se pridržavam. Svoju sam knjigu nazvao Nuspojave čitanja jer su tekstovi koji se u njoj nalaze nastali kao nuspojave nakon što sam pročitao određene knjige. Ni izdaleka, dakle, ne prikrivam kako subjektivan izbor tako i subjektivan pristup knjigama o kojima pišem, no s druge se strane uvijek sjetim svojeg profesora sa studija Cvjetka Milanje koji bi nam na seminarima znao reći „ili ćemo ozbiljno razgovarati o književnosti kao stručnjaci ili idemo u vrt saditi luk“. Također, kada pišem kritike, pokušavam se staviti u poziciju čitatelja koji ne voli da mu netko laže, ali – budući da i sam, zasad još sramežljivo, pišem književnost – i pisca koji ne voli da ga se površno i „pogrešno“ pročita.

Književna kritika nije vaša glavna profesija. Kakvo mjesto kritika zauzima u vašem tzv. profesionalnom životu i hoće li ova nagrada u tom smislu nešto promijeniti?

Ni u jednoj viziji svoje „karijere“ nisam planirao biti profesionalni kritičar. Kritike sam počeo pisati gotovo slučajno prateći tijekom poslijediplomskog studija produkciju koja se odnosila na ono čime se bavim. Shvatio sam da bilješke koje sam vodio o knjigama mogu uobličiti u tekstove i objaviti ih. Nakon nekoliko takvih tekstova nuspojave pisanja o knjigama postajale su sve češće i produkcija je rasla. Važni su, dakako, bili i poticaji urednika pojedinih časopisa te pogotovo mojeg mentora, profesora Vinka Brešića, kojem mnogo toga dugujem. Danas, nakon određenog iskustva pisanja kritika i pogotovo dobivanja ove cijenjene nagrade motivacija za kritičarski rad još je porasla te sam siguran da ću s njime nastaviti, a jednog dana tko zna….

Kolik je interes za kulturu među vašim studentima? Ima li interesa, ima li danas uopće mogućnosti za specijalizaciju novinara na tom području?

Novinarstvo koje se bavi kulturom na rubu je kako studijskih programa, tako i interesa studenata. Oni koji se žele specijalizirati za praćenje kulture mogu to na našem studiju učiniti prije svega izborom kolegija koji tomu posvećuju veću pozornost, izborom tema seminarskih/diplomskih radova, eventualno studijskih boravaka i sl. Neki studenti to i čine, što znači da određeni interes ipak postoji. Mnogo je veći, čini mi se, problem to što interesa za kulturu nema kod većine njihovih potencijalnih poslodavaca, pogotovo velikih, vodećih medija. Nesklonost kulturi posebno vrijedi za tiskane medije i televiziju, dok je radio, čini mi se, zasad uspio sačuvati dosta relevantan prostor za kulturu. Internet s treće strane otvara nove mogućnosti, no njegov je problem zasad još nedovoljna filtriranost sadržaja. Teško je s obzirom na sve rečeno biti optimističan, ali nije ni sve crno. Postoje, dakle, studenti (i profesori) koje kultura zanima, a bit će uvijek i medija koji će (kakav-takav) prostor posvećivati kulturi. Uostalom, to reguliraju i neki zakoni. A jednom ćemo valj­da i shvatiti da i kultura može biti isplativa – na mnogo načina.