Kljakovićeva arabeska

Mažuranićevo djelo Smrt Smail-age Čengića prema podacima Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu objavljeno je, do rujna 2011, osamdeset i sedam puta. To s razlogom mnogo puta objavljivano, važno i slavno književno djelo uglednoga preporodnog pisca i omiljenoga bana pučanina kako ga se uvriježilo već i tijekom života nazivati i tako slaviti, nastalo je 1845. (Karlovac, 29. studenog), a danas se izvornik rukopisa čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, uz darovnicu pjesnikova sina Vladimira. Tijekom 19. stoljeća tiskano je čak dvanaest puta te je već tada doživjelo dva prepjeva: na češki jezik (preložil V. Kienberger) i na slovenski jezik (poslovenil B. Zoch). U 20. stoljeću Smail-aga doživio je objavu sedamdeset i pet puta, a u našem tisućljeću dosad otisnuto je već sedam puta.

Podsjetimo se kako je, nažalost, bilo prijepora o autorstvu i neugodnih insinuacija i zamjena činjenica – zluradih pokušaja zamjene autorstva našega Mažuranića i mogućeg pripisivanja autorstva P. P. Njegošu. I nije to jedina nesretna okolnost što se tiče toga vrijednog djela, već je, prisjetimo se, i domicilna sredina u uskogrudnosti shvaćanja Mažuranićeva pandomoljublja (smještajući radnju djela izvan granica Lijepe naše), doživjelo ironičnu, sarkastično-humorističnu književnu porugu u parodiji Smrt babe Čengićkinje iz pera Ante Kovačića). Mažuranićeva velepjesan, kako neki to književno djelo s pravom nazivaju, u prošlom stoljeću objavljena je dva puta zajedno i s Njegoševim Gorskim vijencem te su se takvim potezima nakladnici na najljepši način odužili, sa zasluženim poštovanjem, obojici književnih velikana. Izvan domovine djelo je otisnuto 21 put, a zasigurno jedno od apartnijih izdanja, pored već navedenih prepjeva iz 19. stoljeća, jest ono krfsko 1916. ili pak naklada I. L. Koher, Prag iz 1902. Kada tim izdanjima pridodamo dvije naklade iz Beča, Brna ili neko izdanje ljubljanskih nakladnika, vidimo kako je Mažuranić već tada bio istinski mitteleuropski pisac.

Ilustracija pjevanja Noćnik

Djelo nije osobito često tiskano uz popratne ilustracije, a posebno ne tako uspješno kao u našem izloženom izdanju, Zagreb, Književni jug, 1922. Zahvaljujući nadahnutim ilustracijama Joze Kljakovića, izdanje zaslužuje posebnu pažnju. Inače, ilustriranja ovog književnog djela prihvatili su se znatno kasnije od našeg autora, i to također vrlo uspješno, i Ljubo Babić (1947) i Mirko Rački (1914).

Poznata, često naglašavana, sklonost linearnom izražavanju u Kljakovićevu cjelokupnom opusu ovdje je mogla naći oduška kako u arabeski mnogobrojnih poteza, tako i u najraznovrsnijoj ornamentici linija te u čvrstoći obrisa svake donesene forme i svakog detalja u cjelokupnosti pojedinog prizora. Svaki detalj bogatih tematskih cjelina, od opsegom najvećih tabli za svako pjevanje do dimenzijama najmanjih vinjeta na rubu margine, to svakim narativno nadahnutim, u manjim ili većim kompozicijama te već spomenutim linearno naglašenim potezom itekako posvjedočuju. Bogate odore turskog velmože, detaljan ispis rekvizita age (sablje, remenje, puceta), kojima „turski muselim” obilato raspolaže i kojima se oholo nadmeće u nakićenom čadoru – Kljaković se svojom izražajnom linearnošću itekako koristi u opisivanju, a time i naglašavanju dojma... Isto tako bujno i u detalje opisan dekorirani prostor u kojemu Smail-aga boravi (dušeci, tepisi), u društvu vjernih slugu i otetih skladnih robinjica, približava nam svu hinjenu raskoš i prenaglašenu dekorativnost aginih odijela ili pak bujnu dekoraciju čadora. Naglašuje se tu ljepota svakog detalja bogatih odijela i raskošno urešena agina stana te se potencira odlučnost aginih kretnji, poput nekog plesa, s dozom humorističnosti, koja je tipična za Kljakovića i važna u njegovu opusu karikatura. Potpuno je pak drukčije donesen lik svećenika, smirena i jednostavno odjevena izdužena figura, a oko njega skrušeni krug čete što kleči u zajedničkoj molitvi.

Doista, možemo govoriti o odi liniji, i to ne samo u eksplikaciji ljudskoga lika (koji je Kljaković i inače volio glorificirati), već i u uspjelu prikazu životinjskog svijeta (konji, ovce, pijetli). Skupine životinja u izduženim vinjetama to vrlo lijepo prezentiraju, dok napeti mišići ljudskoga tijela i potencirana dinamika kretanja, primjerice konja, to svakom crticom i u najsitnijem detalju prizora na impresivan način oslikavaju i oživljuju. U tom je razdoblju stvaranja Kljaković bio, kako se to u dosadašnnjim osvrtima na njegov rad navodi, secesionist, i mnoga djela iz tog vremena valorizirana su kao posebno vrijedna i za neke najzanimljivija u cjelokupnu njegovu slikarskom opusu. Tih je godina, kada su ilustracije nastale, Kljaković bio pri završetku prve faze likovnog izražavanja te se oslobađao čvrsto zadanih okova klimtovsko-secesijskih usmjerenja. No i njegove druge faze kritika će jednostavno klasificirati kao neoklasicističke težnje i kao svojevrsnu retardaciju našega slikara. Može li nas ta ladica u koju smo umjetnika olako zatvorili danas doista zadovoljavati?

Taj će se termin neoklasicizma kao definicija opusa provlačiti i do sama kraja bogatog i dugovječnog stvaralačkog puta, pa i do današnjih valorizacija! Ako Kljakovićevo oduševljenje ljepotom ljudskoga tijela u njegovim idealnim, klasičnim proporcijama uzimamo kao ideju vodilju stvaralaštva, onda svakako možemo zaključiti da je ona postojala u našeg autora, ali više kao žuđena konstanta, nikako ne bez likovnog odmaka i svojevrsnog eksperimentiranja, pa i polemiziranja sa suvremenim tokovima i interpretacijama. A bilo ih je mnogo, i Kljaković zasigurno nije ostao intaktan. Tendencije art decoa, kao svojevrsna amalgama stilova i klasičnih zasada kao i neizbježnih suvremenih prodiranja, za njega zasigurno postaju stanovit izazov i svojevrsna sigurna luka. Ponuđen široki spektar inačica svakako ostavlja našem autoru slobodan prostor, kako za „vječnu” čežnju prema „uzdrmanoj” klasici, tako i mnogobrojne mogućnost istraživanja i iskušavanja vlastitih dosega u amlagamiranju i iskušavanju ponuđenih opcija.

U novom vremenu on je našao svoju inačicu koja nije tendirala naglašenoj inovativnosti u revolucionarnim aspektima izražavanja, ali je svakako našla svoj novi likovni tijek u osobnom amalgamu ponuđenih stilova i shvaćanja likovnosti. Kako je Kljaković u svojem sveukupnom likovnom izražavanju bio skloniji velikom formatu (prisjetimo se njegova fresko-opusa u crkvi sv. Marka u Zagrebu, kao i golemih mozaika na fasadi Zavoda Sv. Jeronima u Rimu), ovo knjižno izdanje malenog formata umjetnika prikazuje kao svojevrsna majstora maximus in minimis.