Emotivno angažirana povijest

Povijesti hrvatske književnosti imale su raznolik, ali rijetko kritičan i, usudila bih se kazati, dobrohotan odnos prema usmenoj književnosti. Bila im je smetnja i nisu znale kamo s tim golemim raznolikim nekoherentnim korpusom. Kronološki bi trebala biti prije pisane, ali zapravo im se upletala u različita književna razdoblja koja su obrađivale (glagoljaška književnost, renesansa, barok, prosvjetiteljstvo, a ponajviše romantizam). Smetala im je vjerojatno njezina u najmanju ruku dvojakost: dijakronija kojoj se nije mogao odrediti ni početak ni kraj, a i sinkronija koja se miješala u svako opisivano razdoblje. Rješenja su bila različita: neki su ambiciozno pisali autonomne povijesti usmene književnosti (pod različitim nazivima, ali služim se danas uobičajenim terminom): Radetić (Senj, 1879), Lucianović (Trst, 1895). Posebno poglavlje u sklopu vlastitih povijesti pisane književnosti otvaraju Jagić (1867), Bogdanović (1912), Prohaska (1919), Geseman (Potsdam, 1930), Ježić (1944) i stavljaju je ili na početak povijesnoga toka ili na prijelom 18. i 19. stoljeća, dajući prednost pojedinim žanrovima prema osobnim preferencijama. Medini, Vodnik, Kombol i Barac ne registriraju dijakronijske zakonitosti ni osobitosti usmene književnosti, već obilježavaju u pojedinih pisaca estetsko i povijesno značenje usmenoga korpusa. Ivo Frangeš (1987) stavlja je iza latinista, u okviru renesansne književnosti, i govori o dubokim interferencijama pisane s usmenom; navodi renesansne autore (Šižgorića, Crijevića, petrarkiste, Zoranića), ali uključuje i teorijske dosege istraživanja usmene književnosti iz 1970-ih godina. To više nije samo nabrajanje, već komentar, prosudba u okviru autorova vremena i cjelokupna toka hrvatske književnosti uz kritičku napomenu o pogrešnom vezanju usmenoga korpusa uz predromantizam i romantizam.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2013.

U 20. je stoljeću povijest usmene književnosti sustavno prva napisala Maja Bošković-Stulli u ediciji Povijest hrvatske književnosti, opet kao knjigu br. 1 (s Divnom Zečević, koja donosi pregled pučke književnosti) davne 1978, i to je prva povijest koja donosi onodobni aktualni teorijski okvir usmene književnosti te njezino trajanje u neprestanu suodnosu i iznimno dinamičnu prepletanju s pisanom hrvatskom književnošću od početaka pa do potkraj Ilirskoga preporoda, dakle do sredine 19. stoljeća, kad usmena književnost postaje samostalnim korpusom i počinju sustavna prikupljanja i istraživanja. Tvrtko Čubelić, dugogodišnji profesor usmene književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, izdaje 1988. Povijest i historiju usmene narodne književnosti kao svojevrsnu sintezu svojih dotadašnjih objavljenih knjiga s tekstovima oslonjenima uglavnom na Vukova istraživanja.

Teorija i povijest hrvatske usmene književnosti

Stipe Botica, autor knjige koju prikazujemo, vrstan je profesor usmene književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, arhivski istraživač i poticatelj studenata na skupljanje zavičajne usmenoknjiževne građe. Ponajprije kao gradivo za seminarski ili neki drugi rad, ali prije svega kao poticaj da se u raznim hrvatskim krajevima prikupi i dokumentira još aktualna i živa građa.

Po Vjekoslavu Karasu, Djed i unuk

Koncepcija njegove knjige o povijesti hrvatske usmene književnosti počiva na dvjema temeljnim cjelinama: prva govori o teorijskom okviru književne usmenosti, a druga, nekoliko puta opširnija, u sedam poglavlja razlaže povijesni pregled i poetiku usmenoknjiževnih rodova i vrsta (Lirika, Epske usmene pjesme, Usmene prozne vrste, Drama, Govornički oblici, Jednostavni oblici, Rubni usmenoknjiževni oblici). Slijedi bilješka o autoru, popis kratica, izvora, literatura te kazalo pojmova i imena.

Botica, kao i u brojnim dosadašnjim radovima, usmenu književnost temelji na ideji o darovitome anonimnom pojedincu koji je iz domaće tradicijske zalihe motiva, sižea, tema, formula, stalnih mjesta, stilema umješno i uspješno stvorio tekst koji je postao predloškom, odnosno prepoznatim sadržajem što je duboko ukorijenjen u zajednicu koja ga cenzurira (što bi kazali Jakobson i Bogatirjov), tj. ovjerava, prihvaća, mijenja u skladu s vremenom, ukusom, osobnim izborom i dalje prenosi te time čuva. Dakle, za njega je usmena književnost skup „djela nepoznatih darovitih autora iz naroda koji stvaraju po mjeri svoje sredine, uspješno i manje uspješno, ovisno o stvaralačkoj moći pojedinaca, darovitih pojedinaca iz naroda, bez obzira na stalešku pripadnost” (str. 41). Takav početni tekst najčešće nosi izniman estetski, semantički i mimetički naboj i Botica mu povremeno pridodaje čak status svetoga teksta, pozivajući se pritom na Eliadove radove, i time zapravo u prvi plan dovodi ideju arhetipa, kao mogućega prvoga teksta, prateksta (Frye). (Time oživljava i u novome svjetlu reinterpretira u nas iskušane šezdesetih godina, ali danas donekle odbačene koncepcije povijesno-geografske metode znamenite finske škole.)

Arhetip je i mogući pratip žanra koji razumiju i „autor i njegov recipijent” te se prema njemu poslije omjeravaju sva ponavljanja, „različito za pojedine rodove i vrste, od ritmičkoga do motivskoga i formulativnoga. Takvo smisleno ponavljanje postaje arhetip” [istaknuo S. B.]. „Raniji se zapisi mogu nazvati i arhetipovima; čuvaju draž starine, sustav nekadašnjih vrjednota jer su i sami esencijalna tradicija.” Oni se u novijim izvedbama samo reproduciraju kao inačice, uglavnom recentne reaktualizacije arhetipskoga.

Zbirke iz 19. stoljeća u središtu

Botica usporedno u cijelu tekstu slijedi i koncept usmene književnosti kao komunikacije između darovita autora, publike i kasnijih interpretacija i reinterpretacija tekstova, čime potvrđuje inačice/varijante kao temeljni način daljeg prenošenja i čuvanja tih tekstova. Zbirke iz 19. stoljeća u prvome su planu njegovih iscrpnih analiza i zbog obilja tekstova i zbog vrsnoće jer zapisi iz 20. stoljeća pokazuju u gotovo svim usmenoknjiževnim vrstama promjene: miješanje žanrova, promjene epske pjesme u baladu ili romancu, kraćenja, redukciju proznih tekstova, katkad do torza negdašnjih tekstova.

Povijest tekstova i zapisa usmene književnosti izložena je kao povijest pojedinačnih žanrova: lirike, epike, proze, drame, govorničkih i jednostavnih oblika sve do rubnih žanrova (priča iz svakodnevlja, koje su zapravo dva vojnička pisma, grafita i epitafa). Njegova interpretacija tekstova počiva, kao što je kazano, gotovo uvijek na oglednim, starijim antologijskim tekstovima te je sjajno što je u usmene prozne oblike uvrstio i svakidašnja kazivanja, nažalost bez (suvremenih) primjera. Ti su tekstovi već dugo inkorporirani u usmenu prozu, ponajprije zahvaljujući Proppu, koji ih otkriva kao narativno strukturiran, produktivan, ali zanemaren žanr i naziva skazom. Uključeni su u korpus i ravnopravna razmatranja o hrvatskoj usmenoj književnosti i kao predaje, i kao memoarska svjedočenja (od životnih do ratnih i inih priča), potkrijepljena poslije i asmanovskim koncepcijama sjećanja kao priče.

Autor se u nas prvi hrabro uhvatio u koncepcijski koštac s istodobno i teorijskim i povijesnim pregledom usmenoknjiževnih rodova i vrsta s primjerima iz hrvatske građe od pretkršćanskih tragova do naših dana a da pritom nije izgubio iz vida cjelinu. Takav je pregled iznimno potreban hrvatskoj znanosti o usmenoj književnost jer osim pojedinačnih studija, opširnijih natuknica u enciklopedijama ili rijetkim predgovorima zbirki nema sustavnih prikaza usmenoknjiževnih žanrova. Botica žanru doduše ne pristupa kao dinamičnoj kategoriji, premda govori o pomicanju žanrovskih granica u tradicijskoj kulturi. Zanima ga „literarnost pojedine književne vrste”, skup „imanentnih obilježja žanrovskog identiteta” pa stoga kronološki slijedi svaku usmenoknjiževnu vrstu i oprimjeruje je iscrpnim i brojnim navodima građe.

Afirmacija tradicije

Tako je poezija, a poglavito epsko pjesništvo, interpretacijsko središte Botičine povijesti književnosti (podareno joj je gotovo 300 stranica) – ne znam je li stoga što se njome i dosad bavio u najvećem dijelu svojega znanstvenoga opusa ili stoga što smatra da je najvažnija u hodu hrvatske usmene književnosti – ali ovdje se pomno razlistavaju hrvatske ogledne i kanonske zbirke, interpretiraju pojedinačni zapisi, detaljno opisuju epski junaci (u prvome redu Marko Kraljević, ali i Ivo Karlović, Sibinjanin Janko, Sekula, Ivo Senjanin) u povijesnom kontekstu u kojem su se zatekli ili u onome u kojemu ih pamti pjesma, kao i u mitskim predjelima kamo ih odvode vile pa time, hotimice ili nehotice, autor nekoliko puta u knjizi u različitim kontekstima ponavlja ključna mjesta iz povijesti hrvatske književnosti, on ih zove kanonom, tj. književni hod od Hektorovića do Kačića, Kukuljevića, Šenoe i dalje, a zapisivački od Bogišića, Mikuličića, Pavlinovića, Palunka, Glavića, Murata, Marjanovića. Razmatra i njihovu jezičnu, formalnu, formulnu i stilističku stranu, ali u prvome je planu tematska analiza jer autor smatra da „hrvatska epska pjesma rješava i neka druga važnija pitanja svog tradicijskog sustava vrjednota”: ljubavi, vjere, nevjere, otmice, osvete, ženidbe, pobratimstva, kumstva, smrti... te je time donekle uspostavlja i kao zrcalnu pjesničku sliku hrvatske tradicijske kulture.

Stipe Botica pripada angažiranim emotivnim istraživačima koji vole predmet svojeg istraživanja – što ne znači da nemaju znanstvenu distancu – te vješto izmiče svim mogućim kritičkim određenjima predmeta kojim se bavi i iz obilja sekundarnih znanstvenih, stručnih i književnih izvora uvijek izabire afirmativne stavove. Njegova je Povijest hrvatske usmene književnosti, uz raskošne navode tekstova, njihovo situiranje u tijek hrvatske književnosti i razmatranje u okvirima znanosti o književnosti, pohvala i zahvala svim znanim i neznanim pjevačima, kazivačima, izvođačima, kazano Botičinim rječima, darovitim pojedincima iz hrvatskoga naroda.