Društvena aktualnost bolničke sobe br. 4

Već prvi pogled na konkretnu, fizičku pojavnost Basarina romana Mein Kampf, romana koji je ušao u uži izbor za književnu nagradu Meša Selimović za najbolji roman na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore 2011, provokacija je prvoga reda. Posve nedvosmisleno aludirajući na istoimeni političko-memoaristički manifest nacističkog vođe i ratnog zločinca Adolfa Hitlera, suvremeni srpski pisac Svetislav Basara i prije sâma čitanja dojmljivošću njemačkog originalnog naslova nastoji usmjeriti čitateljska očekivanja. Poznati bakropis Četiri jahača Apoklipse Albrechta Dürera na naslovnici dodatno potpiruje takva očekivanja.

Izd. Naklada Ljevak / Prosvjeta, Zagreb, 2014.

Basarino tumačenje fašizma u ovome romanu nije toliko usmjereno njegovoj povijesnoj manifestaciji i historijskoj analizi zločinačke rasne ideologije, koliko prepoznavanju suvremenih političkih i društvenih obrazaca ponašanja koji upadljivo odudaraju od korektnoga demokratskog bontona. Drugim riječima, fašizam u ovome romanu kritička je alegorija političke nekompetentnosti sa svim njezinim apsurdnim simptomima i nuspojavama. Basarin Kampf (tj. borba) iz naslova, za razliku od Hitlerove, angažirana je burleska u kojoj se otvorenom ironijom i britkim cinizmom razotkrivaju slabosti aktualnog društvenog i javnog života Srbije. Humoristički i anegdotalni pristup svakako će privući čitatelje i iz ostalih zemalja bivše Jugoslavije. Ne samo zbog razumljiva jezika nego i zbog slična društvenog konteksta u kojem se ostvaruju gotovo istovjetni birokratski i nepotistički apsurdi.

Angažirana burleska

Pripovjedni kostur romana pojednostavnjen je do krajnjih granica: u nekoj beogradskoj bolnici u sobi br. 4 pisac Kramberger, u kojega je Basara upisao vlastite biografske podatke, krati vrijeme inventurom vlastitih sjećanja, promišljanja i stavova, koje dijeli s bolničkim cimerom Aprcovićem. Nimalo slučajno, radnja romana smještena je u bolnicu koja alegorizira društvo u cjelini, što je apostrofirano i svojevrsnim motom romana: „Čitav svet je bolnica, ko to shvati na vreme ima šanse da ostane zdrav.“ U skladu s idejnim konstruktom romana letimičnim presjekom bolničke sobe br. 4 prikazana je puna politička i intelektualna disfunkcionalnost društva.

Kramberger i Aprcović, likovi koji čine glavnu intelektualnu osovinu romana, leže na bolničkom odjelu za neurologiju. Budući da prvi ima bolest kralješnice discus chernia, a drugi rak prostate, zbrinuti su na posve krivom mjestu, ali eto tamo uvijek ima mjesta. Simboli nivelacije društvenoga položaja intelektualaca i njihove subolesti – zdravih i britkih umova posvemašnja ukočenost s jedne strane i krajnja smrtnost s druge strane obilježavaju njihovu nemoć u svakom pokušaju angažiranoga poboljšanja bolničkog (tj. društvenog) miljea. Glavni likovi nisu rezignirani defetisti – britka ironija i profinjeni cinizam prate čitatelja od prve do zadnje stranice. Svjestan činjenice da kao intelektualac u bolesnom društvu zapravo ne može ništa promijeniti, Basarin pripovjedač svejedno kritički razgolićuje demoralizirani i relativizirani društveno-politički kontekst. Sav napisan u prvom licu kao kontinuirano poglavlje, roman čak i kroz prikaze Krambergerove interakcije s drugim likovima poseže za gustoćom teksta, ostvarujući ga tehnikom neupravnoga govora i prepričavanja dijaloga iz vizure glavnog lika. Roman je realiziran kao neometani tok svijesti, koji nosi antimodernistička svojstva jer pripovjedač vlastitu prošlost, razmišljanja i stavove rabi kao sredstvo razobličenja ne sâma sebe (kako to čini klasični modernistički narativ), nego kao sredstvo ukazivanja na očigledne nedostatke konteksta koji ga okružuje, tj. tranzicijskog, poslijejugoslavenskog društva.

Izvrnutost društvenih vrijednosti i opću atmosferu nepotizma u zadanom bolničkom kontekstu snažno simbolizira i Drempetić. Zdrav kao dren, Drempetić je aktivirao svoja politička poznanstva kako bi preko bolničke sobe br. 4 osigurao pitanje osobnoga stambenog smještaja i prehrane. Drempetić često pametuje i presijeca Krambergerov i Aprcovićev intelektualni diskurs prizemnim, neprimjerenim i nepromišljenim komentarima, naglašavajući tako nivelirano intelektualno stanje nacije. Ostali bolesnici u sobi, u visokim stupnjevima katatonije uzrokovanim teškim moždanim udarima, rijetko komuniciraju šireći neugodan miris od vlastitih nekontroliranih fizioloških potreba. U njima se lako prepoznaje poantiranje Basarine kritike postmodernističkog relativizma koji je radikalno progurao maksimu da „sve ide“ i „sve prolazi“, lišavajući tako suvremenoga čovjeka objektivne intelektualne introspekcije te opravdavajući površni diletantizam na svim društvenim i političkim razinama.

Uzroci intelektualnoga potopa

Basarino poimanje fašizma treba shvatiti upravo iz tog aspekta. Naime, aluzije na fašizam u romanu zapravo su alegorija konkretnih negativnih posljedica postmodernizma, a Mein Kampf iz naslova na više je mjesta jasno označen kao pokušaj „lične danacifikacije“, tj. kao pokušaj pozicioniranja vlastitog identiteta u modernom društvu relativiziranih vrijednosti. Basarin poluautobiografski Kramberger nipošto nije beskompromisni tradicionalist. Vješto balansirajući između snažnih crnohumornih epizoda i polemičko-analitičkih promišljanja, glavni pripovjedač uz stalno prisutnu ironiju i cinizam propituje ne samo suvremene negativne društveno-političke trendove, nego također izdvaja ona mjesta iz bliže i dalje povijesti koja su izravno odgovorna za opći intelektualni potop. Stvarni uzroci suvremene verzije fašizma nisu dakle isključivo u pojavnim fenomenima, nego i u onome što Basarin pripovjedač Kramberger imenuje „kolektivno nesvjesnim“. To je povijesno uvjetovana dimenzija preko koje Basara na primjeru vlastitoga, srpskoga naroda, „vazda žedna obmane“ prikazuje proces „kretenizacije društva“, „genocida naroda samoga nad sobom“ i srpskog društva u kojem „idiotske ideje imaju najbolju prođu“. Jer upravo višepartijski sustav demokracije i vješto manipuliranje masovnim nacionalnim osjećajima omogućuju uspon nazadnih i mračnih ideja kao što je bio fašizam.

Masovnoj političkoj shizofreniji današnje Srbije pridonijele su različite pojave: od reforme srpskoga jezika Vuka Karadžića i usmene književnosti koje su svojim tradicijskim populizmom omogućile svakome balkanskom čobaninu da govori u ime naroda do crkvenih struktura koje se licemjerno miješaju u politička pitanja. Na najvećem polemičko-satiričkom udaru našlo se političko uređenje Srbije i nacionalizam kao njegova glavna ideološka pozadina. Otvorene i vrlo smjele paralele s fašističkom ideologijom, inicirane naslovom romana, nastavljaju se cijelim tekstom: Dobrica Ćosić postaje Veliki Sotona i Otac srpske laži, Vojislav Koštunica je doktor Mengele pravnih znanosti, a petooktobarska revolucija u kojoj je pao Slobodan Milošević ironično je nazvana paradajz-revolucijom. Oni koji su više upoznati s političkim kretanjima Srbije sigurno će prepoznati još nekoliko paralela.

Ironijsko-satirički stav prema današnjici dodatno je potkrijepljen idejom općega povijesnog pada, čiji će konačni ishod biti Apokalipsa. Najveći broj nostalgičnih imaginarnih povrataka u prošlost vezan je uz politički prostor bivše Jugoslavije, ispripovijedan dojmljivim nizom anegdotalnih i humorističkih zgoda – od tajnog recitiranja lascivnih pjesama o maršalu Titu do skrivanja učiteljice njemačkoga za vrijeme njegova posjeta školi. Bitno je naglasiti da taj sloj romana nije politiziran. Dapače, Jugoslavija je u romanu također demistificirana i intelektualno razgolićena, no uvođenje jugonostalgije (uvjetno rečeno!) služi kao ilustracija paradigme spomenute ideje povijesnoga pada. Naime, sa svim svojim nedostacima, međunacionalnim netrpeljivostima i „lažnim mitom o dostojanstvu“, bivša Jugoslavija u usporedbi s današnjom Srbijom uređeniji je i sustavniji diskurs, a politički sustav Srbije, vođen „guruima koji pokazuju put kojim ne treba ići“, korak je bliže neizbježnoj Apokalipsi. Da su Srbija i svijet dosegnuli sâmo intelektualno dno, naglašava i Aprcovićevo ironijsko uvjerenje da će i ovako smrtno bolestan živ dočekati kraj svijeta.

Politička analiza Srbije

Iako je glavna svrha romana politička polemika, čitatelj neće doživjeti zasićenje takvim temama. Osim ironijsko-satiričkog pristupa, balans s političkom analizom Srbije drže također različite anegdote iz svakodnevnog života, ali i sâm Aprcović koji predstavlja koncentraciju mistično-filozofskih viđenja aktualnih političkih problema. S jakim mistično-teološkim argumentima, gotovo pa na tragu Kantove spoznajne teorije, Aprcovićeva glavna teza govori o skučenosti ljudske egzistencije trima prostornim dimenzijama naspram bujne beskonačnosti kozmičkoga prostora. Poimanje religije u romanu je ipak sekularno – crkvena institucija samo je jedan od političkih instrumenata fašizma. Kroz takve produhovljene premise Aprcović dodatno naglašava ideju povijesnoga pada u kojoj svaka generacija ropski ponavlja neutemeljene predrasude i posljedične povijesne greške. Jer skučenost ljudske egzistencije ograničenim brojem dimenzija tjera neproduhovljenoga čovjeka u fašističku ideju borbe za Lebensraumom – životnim prostorom.

Vrijednost Basarina romana Mein Kampf u vještu je tematskom i formalnom balansiranju. Iako vrlo provokativno otvara društveno aktualne teme i polemizira s pojedincima, autor ne skreće u puko politiziranje, nego te teme potkrepljuje mistično-filozofskom argumentacijom. Krambergerovo i Aprcovićevo ležanje u bolnici motivira već mnogo puta iskorištene modernističke tehnike, ali one nadilaze hipersenzibilnost pripovjedača i rastu do inteligentne društvene satire.

Opća atmosfera pesimizma, uvjerljiva i solidno argumentirana, ublažena je brojnim crnohumornim anegdotama i britkim satiričkim komentarima. Zaključno, roman će zasigurno biti aktualan i među domaćom, hrvatskom publikom, ne samo zbog uske kritike srpske politike ili razumljivoga jezika. Jer, ipak, „čitav svet je bolnica“…