Čitanja Krleže u Europi

Potkraj prošle godine hrvatskoj je javnosti predstavljen zbornik radova (Ne)pročitani Krleža: od teksta do popularne predodžbe sa znanstvenog skupa održana od 26. do 28. rujna 2012. u Splitu, s uredničkim potpisom Cvijete Pavlović, Vinke Glumčić Bužančić i Andreje Meyer Fraatz. Simpozij, posvećen djelu Miroslava Krleže, nastao je u organizaciji Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu uz tehničku i stručnu potporu splitskoga Književnog kruga.

Izd. Književni krug Split, FFZG, 2013.

Prvi dio zbornika tematski je posvećen problemima recepcije i prijevoda Krležina djela na različite europske jezike. U tekstu Pavla Pavličića, ujedno prvome po redu, raspravlja se o poetički oprečnim razlikama Krleže i Nazora, njihovu različitom shvaćanju književnosti te različitom viđenju (vlastitog) društvenoga djelovanja. Poetskim sličnostima i razlikama Miroslava Krleže i Ive Andrića posvetila se Perina Meić opisujući današnju recepciju Krležinih i Andrićevih stajališta o bosanskoj crkvi i bosanskim krstjanima predstavljajući je u novom kontekstu i generirajući pritom novi niz značenja. Zoltán A. Medve postavio je pitanje o divergentnosti recepcije Krležina opusa u Mađarskoj, dok je Jolán Mann predstavila Krležina rukopisna djela sagledana iz hungarološkog aspekta. Odjeke stvaralaštva Miroslava Krleže u slavenskim književnostima, točnije u slovačkom, ukrajinskom i slovenskom kontekstu, obradili su Daniela Kurucová, Jevgenij Paščenko i Fedora Ferluga-Petronio. Kurucová piše o kvalitativnoj razlici dvaju prijevoda novele Barake Pet Be, koja je za Slovake zanimljiva ponajprije zbog lika slovačkoga domobrana, a Paščenko o ukrajinskoj stvarnosti s pomoću koje Krleža rat uobličava kao zlo te piščevim političkim stajalištima koja se mogu okarakterizirati i kao internacionalni slavizam. Fedora Ferluga-Petronio predstavila je bogatu recepciju Krležina opusa u Sloveniji, koju potvrđuju i česta uprizorenja njegovih dramskih djela na slovenskim pozornicama. Prijevode i recepciju Krležina romana Povratak Filipa Latinovicza u Španjolskoj istražio je Francisco Javier Juez Gálvez ustvrdivši kako jedini postojeći španjolski prijevod tog romana ima brojne nedostatke poput same kvalitete i nedosljednosti prijevoda te manjkavosti izdanja. Cvijeta Pavlović analizira pitanje izdanja Krležinih djela i tekstova o Krleži u nas i u inozemstvu, a u središte pozornosti stavlja djelo Essais. Littérature, politique, histoire kojim je Predrag Matvejević pokušao francuskom čitatelju predstaviti Krležin esejistički kao i lirski opus. Vlaho Bogišić bavi se žanrom posvete, poglavito dvjema reprezentativnim posvetama Rudolfa Pannwitza i Edgara Morina. Posljednjim zborničkim pitanjem recepcije pozabavio se Reinhard Lauer, analizirajući Krležinu predodžbu o Nijemcima, ali i predstavivši recepciju Krležinih Sabranih djela u Njemačkoj i Austriji.

Krležinom dramom Legenda i, posljedično, Legendama, bavi se Morana Čale uspoređujući utjecaj Friedricha Nietzschea na formiranje lika (Anti)Krista u spomenutim Krležinim dramskim djelima. Daniel Miščin istražio je eshatološku temu života s mrtvima i života mrtvih u Krležinu opusu, a Tatjana Jukić razmotrila je položaj koji kod Krleže zauzima melankolija. Krležine veze s Podravinom i Ivanom Česmičkim predstavila je Ljiljana Avirović, dok se Branko Vuletić orijentirao na figuru aliteracije u Krležinim proznim i poetskim tekstovima kao oblik njegova ekspresionističkog izraza. Temom prijevoda, čak osam puta obrađenom u zborniku (Ne)pročitani Krleža, no ovoga puta s hrvatskog na hrvatski, točnije s kajkavskog na suvremeni hrvatski standardni jezik bavi se Ivan Bošković, a Sintija Čuljat protumačila je postupke oblikovanja ispovjednog iskaza u dnevničkom narativu Krležinih Davnih dana. Lada Čale Feldman piše o Krležinoj „hipnagogičkoj poetici“ na temelju Dnevnika iz 1943, Maša Grdešić o svojstvima pripovijedanoga monologa kao pripovjedne tehnike, a posljednji zbornički tekst posvećen Krležinoj naratologiji, tekst Andreje Milanko, bavi se usporednom analizom prvoga Krležina romana (Tri kavalira frajle Melanije) i Proustova romana Jedna Swannova ljubav. Martina Petranović osvrnula se književno-kostimografskom analizom na različite pristupe kostimu lika barunice Castelli u različitim redateljskim i glumačkim postavama drame Gospoda Glembajevi, ustvrdivši kako su drukčije interpretacije ukazale na mijenjajuću percepciju o ženskom identitetu te kulturnim i rodnim stereotipima. Krležina načela o prirodi i ulozi umjetnosti i umjetnika iznijela je Kristina Grgić uspoređujući njegova dva reprezentativna lika umjetnika – lik Leonea iz Gospoda Glembajevi i naslovni lik drame Michelangelo Buonarroti. Nikica Gilić piše o pomalo zaboravljenoj i zanemarenoj televizijskoj drami Tomo Bakran Ive Štivičića i Eduarda Galića, snimljenoj prema Krležinu predlošku, Josipa Tomašić bavi se teorijskim aspektom pučke i popularne književnosti te odnosima pučkog i visokoliterarnog u izabranim Krležinim novelama, a Lovro Škopljanac istražio je kako neprofesionalni čitatelji književnosti percipiraju rad Miroslava Krleže i mogu li se vječno prepoznatljiva lica odvojiti od standardne predodžbe. Posljednji tekst zbornika potpisuje Višnja Rogošić, koja piše o projektu Zidne novine, Bilježenje grada – bilježenje vremena, poglavito o tri izdanja novina nazvanih Krleža parafernalije posvećenih tridesetoj obljetnici smrti velikoga hrvatskog pisca.

Znanstveni skup (Ne)pročitani Krleža: od teksta do popularne predodžbe i istoimeni zbornik pružili su nam, trideset godina nakon autorove smrti, uvid u neistraženu i često zanemarenu stranu Krležina opusa. Krležino djelo unutar već definirana korpusa ovoga je puta pročitano na drukčiji način.