Carstvo bjeline

Iako baš nisam pasionirani čitatelj dnevnika 24 sata, nedavno sam – prelistavajući ga – pročitao dobar vic:

– Koju su gospodarsku nagradu dobili potpredsjednici Hrvatskog fonda za privatizaciju?

– Zlatne lisice!

Kako je poznato, vicevi čine očitim stanje u nekoj sredini, tematiziraju stereotipe iz neočekivane perspektive i čovjeka tjeraju da se smije onome što mu obično izaziva glavobolju. Spomenuti vic naznačuje među ostalim da je u nas vrijednosna ljestvica gdjekad izokrenuta do te mjere da se za istu stvar može biti i nagrađen i kažnjen.

Stipe Odak (1986) pjesnik je koji želi oblikovati poruke koje će nuditi pouku

Poput drugih područja, i u našoj se književnosti s vremena na vrijeme dogodi puno buke ni oko čega, mediji se zgodimice dograbe nekog pisca pa ga iz čista mira (ne baveći se baš tekstom) slikaju, zagovaraju, reklamiraju i sl. A nagrade!? Njih već ima za svaku književnu vrstu, za svaku književničku udrugu, za svaku političku opciju, ima ih zavičajnih, urbanih i tradicijskih, posvećenih moru ili punom mjesecu, žitnom klasju, bregima, lavandi itd. Rijetki im mogu umaknuti. Te nagrade češće govore o čitateljskoj kulturi (i namjerama!) onih koji ih dodjeljuju nego o literarnom trenutku.

Jedna od lijepih i za našu književnu kulturu važnih iznimaka nedvojbeno je nagrada Goran za mlade pjesnike, koja od 1977. godine otkriva lirske talente i omogućuje im tiskanje prve knjige. U 34 godine objavljeno je 47 poetskih prvijenaca. Već i letimičan pogled na Goranovu biblioteku upućuje da je ona desetljećima mjesto promoviranja autora i poetika koji poslije postaju bitnim sastavnicama literarnoga konteksta. Tom su nagradom među inim ovjenčani: Jagoda Zamoda, Branko Čegec, Anka Žagar, Miljenko Jergović, Miroslav Kirin, Katarina Mažuran, Lucija Stamać, Davor Šalat, Ivan Herceg, Hrvoje Jurić, Ana Brnardić, Tomica Bajsić, Dorta Jagić, Ivana Bodrožić, Branislav Oblučar, Marija Andrijašević i Davor Ivankovac. Bez njihovih bi pjesničkih iskustava teško bilo opisati hrvatsko pjesništvo u zadnja tri desetljeća.  K tome, dok je nagrada pretpostavljala prostor bivše države, dobili su je i danas priznati i važni slovenski (Tugomir Zaletel, Alojz Ihan), srpski (Ivan Negrišorac, Milovan Marčetić) i bosanski (Refik Ličina) autori.

Na 50. Goranovom proljeću nagradu Goran dobio je Stipe Odak (1986), autor koji je rođen i odrastao u Ljubuškom te koji je diplomirao teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Naslov nagrađenoga rukopisa je Trobojno bijelo. Knjigu je uredio i pogovor napisao Miroslav Kirin.

Dijaloška gesta

Čim Odakovu zbirku čitatelj uzme u ruke, posebice kada ju počne listati, shvaća da je ona na više razina konceptualizirana. Iza intrigantnog naslova Trobojno bijelo kriju se 33 pjesme razvrstane u tri ciklusa: Bijele noći, Prljavo bijelo i Crno-bijelo. Trojna struktura pretpostavlja razvoj, naznačuje moguću dramu unutar istoga. Ona istodobno može asocirati na teološki (raj, čistilište, pakao), mitološki  (nebo, zemlja, podzemlje) ili filozofijski (teza, antiteza, sinteza) ključ. Pjesnik je semantiku knjige očito okupio oko uvriježene simbolike bijele boje te njezina mogućeg grananja u različitim smjerovima. Oko bijele se tradicionalno okuplja simbolika svjetla, čistote, dobrote, nevinosti, spoznaje i savršenstva. Vasilij Kandinski, koji je u bojama tražio i nalazio puno više od običnih smrtnika, zapisao je: „Bijelo djeluje na našu dušu poput apsolutne tišine.“ Konceptualnost arhitektonike Odakove zbirke ogleda se i u tome što se uz naslove ciklusa, u podnožju stranice, pojavljuju pojašnjenja. Ta su pojašnjenja potencijalni putokazi kojima pjesnik pokušava usmjeriti razumijevanje teksta. Uz ciklus Bijele noći stoji napomena: „Na bijelo se vežu sjećanja na djetinjstvo, sretne duše pred smrt, jednostavni pletovi i balzami“. Zvjezdica uz naslov ciklusa Prljavo bijelo otkriva ovu informaciju: „Bijelo u prirodi postoji samo kao sivilo. Mudri ljudi još uvijek dvoje spadaju li tu promisli i posjekotine, a metali postaju sivi ako se dugo drže uz kožu.“ Na koncu bilješka uz naslov završnoga ciklusa Crno-bijelo kaže: „Materija je tamna tvar u koju ne prodire svjetlo. Crno je ispod jezika smrti. Puno je smrti u čovjeku.“ Pjesnik tako bijelom bojom obuhvaća gotovo čitav kromatski prostor (jer se u njoj susreću sve druge boje) i gotovo čitav prostor mišljenja (jer se u njoj susreću rođenje i smrt). Nešto slično primjećuje i pogovarač Miroslav Kirin: „bijela je rezultat sljubljivanja svih boja, mjesto upisa različitih tragova i ožiljka, baš kao i ljudska koža, ali i signal odsutnosti. [...] U razgranatom se poetskom diskursu tako stvara napetost između mitske dimenzije i stvarnosti, duhovnosti i tjelesnosti, čemu doprinosi i pjesnički subjekt, čija iskaznost u prvome licu jednine gdjekad klizi od euforičnoga, biblijski intonirana do stišanoga, meditativnoga govora.“

Odakova zbirka počinje pismom koje stanoviti Albert upućuje stanovitoj Marlen. Tekstovi koji slijede pretvaraju tu komunikacijsku gestu u globalni komunikacijski mitologem zbirke. Odakovi lirski ljubavnici zapravo su artificijelni, oni se iz pjesme u pjesmu oneobičuju, kozmologiziraju, namjerniku nude mogućnost trenutačnog prepoznavanja. Suočeni smo sa subjektom koji žudi za dijalogom, koji se zapravo obraća odsutnoj dragoj ispovijedajući pritom svoje osjećaje i razotkrivajući svoj karakter i svjetonazor. Najkraće, radi se o romantičarskom, izrazito refleksivnom, melankoličnom i retorički prilično moćnom subjektu. Da ne zaboravim: i samosvjesnom. Taj je subjekt imao dovoljno smjelosti da zapiše sljedeću konstataciju: „Postoje dva temeljna tipa ljudi – ja i oni koji to nisu.“

Poruke i pouke

Ciklus Bijele noći inicijalno se referira na prirodni fenomen koji na nekim dijelovima našeg planeta (primjerice na Baltiku ili u Sankt Peterburgu) označava stanje u kojemu izostaje potpuni mrak, poetičnu atmosferu koja združuje sumrak i ranu zoru da bi potom taj naziv postao metaforični okvir brojnim emocijama, umišljajima, asocijacijama, aluzijama i citatima. Prva pjesma, Uspavanka, pisana je neprozirnim jezikom, jezikom u kojemu se pojavljuje obilje arhaizama, neologizama, leksičkih rariteta (pomivati, istijanje, seper, sutke, pomajana, upostiti, kokonice, udebiti itd). Kako bi pomogao čitatelju, autor ju oprema s čak 12 fusnota u kojima pojašnjava značenja tih riječi. Među ostalim fusnote upućuju na vječnost, djetinjstvo, svadbenu odoru, težinu životnog puta, uspomene ratnika, cvjetove, san i čuvanje dragocjenosti. Pjesma djeluje zagonetno, mistično, posjeduje refren koji sugerira cikličnost i stalno vraćanje na početak, izrazito je skladno strukturirana i ritmična. Na stanovit način ta pjesma najavljuje i egzemplificira ciklus i ponašanje Odakova lirskog subjekta. Taj se subjekt naime od prolaznih i propadljivih stvari okreće prema svojoj nutrini, prema onome dubinskom, bitnom, onome što čovjeka trajno obilježava. Odak ispisuje još jedno svjedočanstvo o prirodi čovjeka i prirodi svijeta, o trpljenju i strpljivosti. Pritom poseže za obiljem biblijskih referenci – spominje Joba, Noinu arku, Stvoritelja i sl. Preostala dva ciklusa produbljuju početni dojam, šire prostor refleksije Umjesto zamišljenosti u govor subjekta katkad se uvuku melankolija ili tuga. Bijela boja sve više biva uprljana drugim bojama, egzistencijalna praznina sve se više probija u tekst kao bitna tema (propituju se njezini uzroci i granice te mogućnosti njezina nadilaženja).

Stipe Odak nedvojbeno je pjesnik koji želi oblikovati poruke koje će nuditi pouku, gdjegdje stremiti i silogizmu. Tematske riječi u njegovim stihovima postaju samoća, Bog, duša, Riječ, Početak, Postanak. Lirski izričaj ima obilježja mudrosnosti, povremeno je sentenciozan, obvezujući, kao da smo već na početku suočeni s poetom vatesom („Upoznati jednog čovjeka znači i spoznati cijeli svijet, draga!“). Ukratko imamo posla s pjesnikom kojemu zasad srodnike prije treba tražiti u tradiciji hrvatskoga pjesništva nego među suvremenicima i vršnjacima. Po implicitnoj proročkoj dimenziji njegovo je pjevanje usporedivo s onim Petra Preradovića, dok svojim kozmizmom i spiritualnošću slijedi trag Nikole Šopa (jednu je pjesmu tako posvetio nepokretu što leksički podsjeća na Šopov nedohod). Po mjestimičnoj filozofičnosti koju krijumčari u stihove približava se i pojedinim razlogaškim poetikama.

Odak rabi i obrazac pjesme u prozi i obrazac stihovane pjesme. U oba nalazi prostora da iskustvo subjekta izdigne na razinu općenitosti kako bi se ono moglo konkretizirati prema specifičnostima različitih čitateljskih ‘priča’. Od stilskih sredstava najčešće i najradije koristi metaforu, npr.:

– vrata podruma su vuneni zastor / koji se lako omata

– staklo je hladna rijeka koja sporo teče

– [misli su] bijeli oblak neočešljane vune

– moj si žrtvenik, moja sveta gora i moje proročište

Kako je vidljivo, metaforizacija obično kreće od slika iz prirode, prizora tradicionalnog života i biblijskih stilema. Drugim riječima pjesnikova je misao ukotvljena u već narativiziranom, mitologiziranom, oznakovljenom prostoru.

Izazov tautologije

Zbirka Trobojno bijelo Stipe Odaka izrazito je ambiciozna i pretenciozna knjiga. Ipak, pjesničko iskustvo koje nudi izdržava visoku razinu knjiga iz edicije laureata nagrade Goran za mlade pjesnike. Odak preispisuje poznato i kadšto nudi vlastito iskustvo, a pjevanje mu se počesto zasniva na izraženom patosu. Najintrigantniji je kada lirsku tezu (kojom se nerijetko rukovodi) razvije u kakvu prigodnu parabolu. Upravo se to dogodilo u pjesmi Suša, najboljoj pjesmi knjige, lijepo versificiranoj storiji o povezanosti čovjeka, Boga i prirode. Navest ću je u cijelosti:

Tog ljeta kiša nije pala dvanaest tjedana.

U noći su nas budile žedne lisice

i vatre što se same od sebe pale.

Na putu u polje stajao je zavjetni spomenik

s malenim kipom nekog sveca.

Ja, dječak, skinuo sam jednom staklo

i dodirnuo ga,

ali je starom kipu odjednom otpala ruka.

Pobjegao sam kući i

gonjen strahom od kazne

deset dana nisam mogao zaspati.

Vatre su se palile na mojim dlanovima

i prijetile da će sagorjeti svaki dodir.

Znao sam da će u nebu

svetac bez jedne ruke svima biti sumnjiv.

Otišao sam do kutije s igračkama,

skinuo ruku s jedne figurice

i darovao je svecu.

Te noći je pala kiša.

(Tog ljeta je započeo rat.)

Na početku spomenuta konceptualnost zbirke Trobojno bijelo Stipe Odaka vidljiva je i na knjizi kao predmetu, tj. u njezinu dizajnu (potpisuje ga tvrtka Bestias). Dizajn slijedi koncept naslova. Korice su doista trobojno bijele – u jednoj je nijansi bijele podloga, u drugoj naslov, a u trećoj ime autora. I teško je razabrati naslov i ime pjesnika. No možda se upravo htjelo prisiliti čitatelja na napor, na traženje različitoga u istome, ilustrirati ideju da živjeti u tautologiji može biti beskrajno izazovno. Izgleda da su dizajneri poeziju odlučili predstaviti kao ekskluzivan i teško čitljiv diskurz. No s koricama ne završava dizajnerska interpretacija prirode teksta. Pjesme su tiskane na prozirnom masnom papiru jednostrano pa se Odakova zbirka i doslovno čita s naporom. Želite li naime doći do teksta, morate klapnu zaslovnice staviti iza stranice koju čitate. Inače će vam se izmiješati stihovi pjesama s različitih stranica i nećete uspjeti doći do teksta. Napokon izbor papira i tehnike tiska za posljedicu je imao još jednu stvar: na svakom je listu iskorištena samo jedna strana te tako knjiga ima oko 120 stranica, a stihovi spomenute 33 pjesme pojavljuju se na njih svega pedesetak. Ukratko knjiga je oblikovana kao umjetnički predmet, i to tako da je dizajnerima bio važniji njezin artistični izgled nego mogućnost da se ona i čita. Takav je dizajn svakako pristao za izložbu, možda zavrijedi i kakvu nagradu. No funkcionalan baš i nije. Ali čemu govoriti o funkcionalnosti, kazat će netko, kada govorimo o poeziji!?