Bolje, no ne i najbolje rješenje

Mnogo je tinte, a bit će zasigurno još i više, proliveno o temi najnovije referendumske inicijative U ime obitelji (UIO) o promjeni izbornoga zakonodavstva. Predmetu se očigledno ipak pristupa manje ostrašćeno no što je bio slučaj s njihovom prvom inicijativom. No dok je u slučaju referenduma koji je za cilj imao ulazak definicije braka kao muškarca i žene u Ustav ostrašćenost izazivala sama definicija braka, u ovom slučaju više od merituma stvari strasti izaziva činjenica o tome tko je zauzeo kakve pozicije u odnosu na inicijativu. Tako se iz komentara na portalima može vidjeti da se referendumska inicijativa doživljava kao neupitno poželjna dobrim dijelom i zbog toga što joj se dvije najjače stranke jasno protive i zato što ona općenito donosi bolja rješenja no što su postojeća. Neke se stavke iz paketa zahtjeva zaista mogu definirati kao u uređenoj državi nužne. Ako se aktualna nemogućnost dopisnog i e-glasovanja – čije je postojanje na neki način i civilizacijska tekovina – još i može pravno opravdati, situacija nejednake težine glasa birača u pojedinim izbornim jedinicama, ocijenio je to svojedobno i Ustavni sud, jednostavno ne može. Za promjenu koja bi to ispravila u uređenoj državi ne bi uopće bila potrebna ovakva referendumska inicijativa.

Preferencijalno glasovanje koje predlaže udruga U ime obitelji omogućilo bi pravedniji izborni sustav

Kako skupiti prepoznatljiva lica?

U ovoj inicijativi, a posebno u pohvalama njezinim argumentima, kao i u onome što inicijativa ne dotiče, kriju se problemi koje ću pokušati osvijetliti. Ono što je očigledno lajt­motiv i istaknuta točka čitave kampanje jest teza o biranju zastupnika imenom i prezimenom. Na to se onda s druge strane odgovara da će liste ionako slagati (a hoće!) i dalje predsjednici stranaka te da će oni staviti na njih podobne ljude. A na to se pak opet s one prve strane poručuje da će ti predsjednici stranaka baš zbog možebitne promjene izbornoga zakonodavstva morati voditi računa o tome koga staviti na listu itd. Možda bi najjednostavnije bilo odgovoriti na te misli nizanjem svih onih SDP-ovih i HDZ-ovih zastupnika koji na prošlim parlamentarnim izborima jesu bili na izbornoj listi, a pritom nisu ušli u Hrvatski sabor. Svatko može to učiniti sam za sebe, gledajući popis tih mahom nepoznatih ljudi te odgovoriti na pitanje bi li se išta promijenilo da su ti ljudi, a ne neki prekaljeni i možda ne toliko omiljeni stranački veterani, izabrani kao zastupnici. Ne bi to bilo potpuno pogrešno, no stvari ne možemo baš gledati apsolutno. Konkretno, ovdje ne smijemo raditi grešku koja se često radi, a sastoji se u previđanju činjenice da su izbori jedna vrsta kompleksnog i nikad do kraja razumljiva sustava te da se i stranke prilagođavaju postojećim zakonskim normama, pri čemu bi se, da su norme drukčije, i one (skupa s biračima) drukčije ponašale, što bi sve opet moglo proizvesti neke druge učinke na biralištu i poslije prilikom konstituiranja izvršne vlasti. No držimo da u relativnoj malenoj državi, u kojoj se, ne računajući nacionalne manjine i hrvatske državljane izvan RH, bira (trenutno!) čak 140 zastupnika, neće biti moguće ostvariti učinke koje UIO zamišlja jer, koliko god to bilo apsurdno, velike stranke jednostavno neće moći skupiti 140 prepoznatljivih lica (dapače, nemogućnost stvaranja koalicije posao bi pronalaženja tih lica mogla i otežati). A stave li, ugrubo i pojednostavnjeno govoreći, polovicu neprepoznatljivih, onda je jasno da će ona druga polovica biti od tih nepoznatih rezultatski bolja na kraju.

Preferencijalno glasovanje iz prijedloga UIO ipak jest bolje od sadašnjega rješenja i to treba jasno reći. No, u ovome dijelu dolazimo do ključnih stvari koje se ne ističu u javnosti. Naime, ovdje nije riječ ni o kakvim otvorenim ili poluotvorenim listama, kao što se zna govoriti, nego o nečemu što se u politološkoj znanosti naziva zatvorenim neblokiranim listama. Birači će prema prijedlogu moći izabrati ili nijednog ili jednog ili dva ili tri kandidata s liste. No neosporno je da u prvome redu njihov glas ide stranci. Birač može, i to jasno treba reći onomu tko god dođe s parolom „Birajmo zastupnike imenom i prezimenom“, na glasačkom listiću zaokružiti i samo tri redna broj ispred imena kandidata sa svoje liste, no to će biti i važeći glas za tu listu. Birač može glasovati npr. za tri SDP-ova kandidata u nekoj kvarnersko-istarskoj izbornoj jedinici. Ta tri kandidata mogu na kraju zauzeti tri posljednja mjesta među osobama s liste (svejedno, mogu oni biti i bez njegova glasa na tri prva mjesta), no baš njegov glas tim kandidatima, drugim riječima – stranci, pri čemu on uopće nije zaokružio tu stranku (što se, dakako, broji kao glas dan njoj), može dovesti do toga da će ta politička opcija za samo jedan glas viška osvojiti mandat više i da će on npr. pripasti – Željku Jovanoviću (taj zasigurno ima i neku biračku bazu u tom dijelu Hrvatsku), a kojega, recimo, naš zamišljeni birač možda i ne voli. Ako vam je draže, možete umjesto SDP-a staviti HDZ te možete Jovanovića zamijeniti Vladimirom Šeksom. Onaj komu se npr. Šeks nije sviđao prije, ali je glasovao za HDZ, sada će vjerojatno ponoviti isto, no izabrat će nekog drugog (ili nikog) s liste. No stranačke mašinerije mogle bi učiniti svoje, tim više što su i izbori za Europski parlament pokazali da većina ljudi s liste osvaja zanemariv broj preferencijalnih glasova. Ako se i taj broj pomnoži s tri (jer sad se bira do tri kandidata), on svejedno ostaje takav da nekoj poznatoj i u dijelu stranke cijenjenoj, ali u široj javnosti neomiljenoj osobi ne bi trebalo biti teško da dođe npr. do sedmog ili osmog mjesta, koje bi u slučaju dvije najveće stranke, u izbornoj jedinici s 20 mandata, vodilo u Sabor. Dakle, uz ovakve uvjete iz prijedloga sve ipak više-manje ostaje u stranačkim rukama, a jedino pozitivno jest što bi sve to moglo dugoročno gledano donekle ojačati unutarstranačku demokraciju. Pritom usuđujem se tvrditi da bi broj nevažećih listića bio prilično velik jer bi mnogi zaokruživali kandidate s različitih lista, a ne bi uz to zaokružili nijednu stranku. To bi, dakako, bio nevažeći listić. Isto tako, važeći listić – ali tada samo i isključivo s glasom za stranku i ništa više – bio bi ukoliko se zaokruži ta lista i uz nju tri kandidata s neke sasvim druge liste (ili s drugih lista). Po ovome načelu dijeljenja listića na važeće i nevažeće odvija se, uostalom, i prebrojavanje glasova na izborima za Europski parlament.

No što bi značilo imati otvorene liste? Jednostavno, to bi značilo da birač može glasovati za kandidate s različitih lista. To ne bi bila nikakva hrvatska umotvorina jer je takvo što postojalo ili postoji u nekim državama (primjerice, Luksemburg). Ukoliko su se zaista željeli postići proklamirani učinci, nejasno je zašto inicijativa nije predložila otvorene liste, već su u svojem rješenju ostali pri zatvorenim blokiranim listama. (Dakako, ne kažem ovdje da i otvorene liste nemaju nekih svojih nedostataka, no to je druga tema.) Također, još nečega nema u prijedlogu, a ako su se zaista željeli postići učinci o kojima se govori, jednostavno je moralo biti. Riječ je o broju zastupnika u Saboru. Upravo bi njihovo možebitno smanjenje povećalo vjerojatnost za ono što UIO želi jer bi omogućilo funkcionalniji Sabor; zastupnici bi se manje utapali u masi, morali bi biti vidljiviji i davati političkom djelovanju u većoj mjeri i vlastiti pečat, manje bi „bezimenih“ zastupnika ni krivo ni dužno dobivalo mandat. Apsurdno je, ali istinito, da je SDP u liku Mate Arlovića davne 2003. predlagao preferencijalno glasovanje i smanjenje broja zastupnika! Nakon njega, koliko mi je poznato, od parlamentarnih aktera za to je pledirao samo u međuvremenu posustali Ivan Grubišić.

Zabranu predizbornih koalicija inicijativa UIO opravdava uz ostalo i željom za onemogućavanjem utjecaja neke klijentelističko-lobističke stranke koja ima potporu jedan ili dva posto birača, a političkim ucjenjivanjem zadobiva enormnu moć jer je partner jačem igraču s kojim koalira. Tako, nažalost, jest. No kako će se snižavanjem izbornog praga, kojim će se povećati mogućnost da takva stranka i sama dobije zastupnike, odagnati opasnost da stranka s nekoliko zastupnika (pa možda čak i jednim) postane prevaga u tvorbi nove vlasti? Što se ide prema većoj razmjernosti izbornog sustava (a to u svakom slučaju jest korak prema tome), takvi su učinci češći (ekstreman je primjer Izrael i njihov politički sustav te poslijeizborne ucjene malih stranaka u fragmentiranom Knesetu). Po svemu sudeći, tvorci su referendumskoga pitanja računali na to pa su zbog važnosti koju pridaju izbjegavanju stranačkih ucjena, nakon što su sve to protiv čega jesu zapravo još i pospješili smanjivanjem izbornog praga – stvari ispravili zabranom predizbornih koalicija. Ali u izbornim sustavima ne može se imati „i ovce i novce“, tj. ne može se ostvariti učinak što razmjernijeg predstavništva usporedno sa smanjivanjem mogućnosti da stranka s nekoliko postotaka biračke potpore kontrolira nekoliko desetaka posto društva. Da budemo sasvim jasni – njihovo rješenje zaista onemogućuje da netko poput BUZ-a ili nekih, s druge strane, brojnih zelenih stranaka zadobije velik utjecaj u vlasti zahvaljujući predizbornoj koaliciji. No rješenje udruge U ime obitelji, kada se u cjelini gleda, ipak ne onemogućuje da takav utjecaj zadobiju HNS ili HSS jer bi, bez obzira na predizborne koalicije, te stranke ipak ponegdje prešle prag.

Nezasluženi mandati

Ipak, da će do učinka smanjenja nepredstavljenosti dovesti ograničenje na 3000 prikupljenih potpisa za kandidaciju liste – to je točno. I to je samo po sebi dobra mjera. Iako, ni ona nije lišena problema u obliku nedosljednosti s nekim drugim porukama. Naime, prema prijedlogu bi i HSLS koji se kandidira u svim izbornim jedinicama i neka lokalna skupina birača (recimo Cuccurinova Ladonja) koja se kandidira u jednoj izbornoj jedinici, morala skupiti jednak broj potpisa, pri čemu bi onda za Ladonju mogli potpisati birači iz cijele Hrvatske. Ladonja se može stoga natjecati bilo gdje (za to se uostalom i potpisuje) i zaista nije sporno ako se ne natječe svagdje. No, istaknimo i da – zapravo nedosljedno – UIO spominje da je dosta više od 25% izašlih birača zaokružilo na prošlim parlamentarnim izborima u svojoj izbornoj jedinici listu koja u tom okrugu nije dobila nijedan mandat. No, isto je tako točno da je ipak 18,5% birača glasovalo za stranku koja uopće nije zastupljena u parlamentu (razliku tvore glasovi parlamentarnih stranaka u izbornim jedinicama u kojima nisu dobile mandat). UIO će čak u mnogim svojim istupima i pomiješati ta dva rezultata pa ono što iskazuje posljednji rezultat pripisati onom prvom postotku. Na ovoj platformi prisutne su i teze o trenutnim zastupnicima koji nisu zaslužili svoj mandat i koji nikoga ne predstavljaju „jer su im se pribrojili glasovi tih 25% birača čiji su glasovi ‘propali’“. Govoriti na taj način isto je kao govoriti o učeniku koji odlično zna hrvatski i strani jezik, no pao je matematiku na državnoj maturi, navodeći da su zbog njega neki drugi nezasluženo upisali fakultet! Jednostavno, postoji kvota zastupnika i da bi se uopće došlo u mogućnost da se kolač dijeli, treba prijeći neki prag. Tko ga ne prođe, jednostavno se ne gleda u procesu i njegov je rezultat nebitan. To što je drugim strankama lakše jer su se oslobodile konkurencije koja im je mogla zauzeti neko od mjesta, sasvim je drugo. K tomu, argumenti kojima UIO ističe loše stvari u sadašnjem zakonodavstvu, kada je riječ o propalim glasovima, ne idu ukorak s njihovim rješenjem kao optimalnim. Naime, oni spominju apsurd da su HSLS i HSS, i to svaka stranka zasebno, osvojili više glasova od HDSSB-a pri čemu potonji ima 6 zastupnika, HSS jednog, a HSLS nijednog. I zbog toga, eto, da bi birači bili pravednije zastupljeni, smanjuje se broj izbornih jedinica, a povećava broj zastupnika u njima da bi nacionalne stranke bile pravednije zastupljene u odnosu na regionalne. No lako je zamisliti da bi nakon izbora po predloženom modelu, primjerice, Gabrićev Nacionalni forum ostao bez zastupnika, a imao više glasova od IDS-a, koji bi dobio nekoliko zastupnika. Ono što bi za izbjegavanje slučaja koje UIO želi izbjeći bilo mnogo dosljednije jest uvođenje kompenzacijske liste s koje bi se prema određenoj metodi izabirali zastupnici iz „bazena“ u mandate nepretvorenih glasova po izbornim jedinicama. Osim toga, način raspodjele glasova u mandate (D’Hondtova metoda), premda mu je često bilo prigovora, ovdje je ostao posve postrani.

Prijedlog na ruku lijevoj koaliciji

Ukoliko bi zaista prošao ovakav paket zahtjeva – imajući na umu široku predizbornu koaliciju koju okuplja HDZ (a koja čak i ne mora imati sinergijski učinak u postocima da bi mu koristila jer je ovdje za naš zaključak jedino bitno da HDZ s partnerima dobiva više mandata nego što bi dobile sve stranke pojedinačno); imajući na umu da je, kako stvari stoje, SDP ipak dalje od predizborne koalicije toga tipa nego HDZ (premda je moguća njegova predizborna koalicija s HNS-om) i iz prilično logičnih razloga što je kao prilično neuspješan na vlasti pa malotko želi, barem otvoreno, poručiti da slijedi neuspješnoga; imajući na umu da trenutno postoji jedna samostalna stranka (ORaH) koja bi sada (što ne mora tako biti već za godinu dana) svagdje glatko prešla čak i 5% te da je ona prirodan budući koalicijski partner SDP-a; imajući na umu da postoji jedna nacionalna stranka (SDSS) koja uvijek samostalno izlazi na izbore te bi joj snižavanje izbornog praga na 3% omogućilo da dobije i mandate na općoj listi u nekim izbornim jedinicama – jasno je da danas ovaj paket zahtjeva zapravo najviše odgovara lijevoj (trenutno stvarnoj ili u budućnosti izglednoj, sasvim svejedno) koaliciji. Uskoro možda i neće biti tako (uostalom, i SDP je jako kritizirao izborna pravila donesena 1999, pa su ona već na snazi 15 godina, od kojih je pola vremena baš SDP bio na čelu vlasti), no smatram da je jasno da trenutno tomu tako jest.

To nije razlog da načelno netko ne podupre prijedlog U ime obitelji. Pritom bi svakako bilo potrebno imati na umu sve izneseno te promišljati o toj inicijativi kao o nečemu što je bolje od postojećeg rješenja, ali i, u odnosu na ono što se proklamira, prilično nedosljedno i manjkavo.