Bez novca nema dobrog sveučilišta

Prvoga listopada na mjesto rektora Sveučilišta u Zagrebu sjest će Damir Boras, dosadašnji dekan Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, inženjer elektrotehnike prema temeljnom obrazovanju te redoviti profesor u trajnom zvanju na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta. S njim razgovaramo o problemima financiranja javnih sveučilišta, položaju društveno-humanističkih znanosti i vrednovanju obrazovanja.

Snimio Mirko Cvjetko

Na što ćete naići prvoga radnog dana u rektoratu?

Nakon primopredaje između sadašnjeg i budućeg rektora potrebno je snimiti stanje u Rektoratu u smislu raspodjele poslova, strukture ureda te odgovara li to onomu što sam planirao ostvariti svojim programom rada. Sveučilište se u posljednjih osam godina suočavalo s padom financiranja. To je problem s kojim se trebalo nositi, a prepoznalo se da je izlaz u kvaliteti. Napravili smo dosta strateških dokumenata koji govore o kvaliteti nastave, studiranja i poučavanja. No ono na što sam stavio naglasak i što mislim da je bilo bitno, i što je jedan od razloga da me Senat izabrao za rektora, jest provedba procedura kvalitete kako bi bile praktične i kako bi se lako provodile. Dakle, izgradnja infrastrukture koje nije bilo. Na taj način kvaliteta bi se mogla lakše procjenjivati i provoditi.

Što to konkretno znači?

Primjerice, dosad smo morali proizvoditi golemu količinu dokumenata za redovne procedure. Meni je kao profesoru informatike i informacijskih znanosti i kao inženjeru elektrotehnike bilo jasno da se to može provesti na mnogo praktičniji način. Ne treba sve mijenjati, no važno je da novine budu praktične i da ne opterećuju znanstveni i nastavni proces. Previše dokumenata (over-documenting) ili previše pravila (over-ruling) znači gubljenje vremena. To ne znači nužno da mora biti jeftinije. Kad se uvodi novi sustav, poboljšava se kvaliteta, ali se u načelu ne smanjuju troškovi. Dakle, moramo osigurati infrastrukturu kako bismo na Sveučilištu mogli vidjeti što se događa na fakultetima, ostavljajući dekanima punu odgovornost i samostalnost u provođenju. Nema tu kaosa, samo supsidijarnost na temelju odgovornosti.

Zašto toliko naglašavate odgovornost?

Dosta su se često provlačile teze da na fakultetima nema dovoljno reda i odgovornosti u pogledu korištenja financijskih sredstava, kadrovskih i drugih resursa. Nije istina, svi smo mi odgovorne osobe. Isto je tako u državi. Odgovornost se mora pretpostaviti, netko mora tu odgovornost prihvatiti i nje se držati. Ona je bit, da se gleda što je loše i da se to mijenja. Moram reći da jedan od razloga jest slabo financiranje, jer bez dostatnoga financiranja nijedan sustav ne može funkcionirati. Govorilo se da je sustav loš, pa su smanjivali financiranje i očekivali da sustav bude bolji. Nigdje na svijetu nisam zapazio da to tako djeluje.

Sveučilište je imalo dugogodišnje probleme s Ministarstvom obrazovanja, znanosti i sporta. Kakve odnose očekujete s novim ministrom?

S Vedranom Mornarom veže me dugogodišnje prijateljstvo. Mi se često čujemo i vidimo se gotovo svaki tjedan u našem Rotary-klubu. Bio sam oduševljen kad sam čuo da je imenovan ministrom, jer je on kompetentna osoba, osoba iz sustava, razumije sustav i zna kako djeluje. Osim toga, bio je dekan jednog od najuspješnijih fakulteta, mog bivšeg Fakulteta elektrotehnike i računarstva. Njegov je položaj u političkom smislu vrlo jak, jer je uspio amortizirati sve napade koji su išli na njegova prethodnika. Očigledno nije bio problem u sustavu, već u razumijevanju.

Ministar Željko Jovanović bio je problem?

Imao sam dobre odnose i komunikaciju s ministrom Jovanovićem, podupirao sam njegove dobre zamisli, no neke stvari, za koje možda i nije osobno zaslužan, nisam podupirao i to sam mu vrlo otvoreno i jasno, na akademskoj razini, izrekao na Saborskom odboru za obrazovanje, znanost, kulturu i sport. On je neke primjedbe prihvatio. Odajem mu priznanje što je snažno podupirao svoje pomoćnike, to je osobina koja mu ide na čast. S druge strane, ipak bih se ogradio od nekih ideja prof. Zelenike. Kvaliteta se ne može poboljšati smanjivanjem količine nastavnika i znanstvenih novaka, koji su nam bili i asistenti. Mi možemo raspravljati o sustavu znanstvenih novaka, no bitno je da na kraju više nismo imali novih asistenata na fakultetima, a Ministarstvo je odlučivalo koliko ćemo znanstvenih novaka dobiti.

Kako je utjecala odluka o smanjivanju broja znanstvenih novaka?

Nažalost, to je dovelo do toga da smo preopterećeni, iako se to ne čini. Nastavnici u zvanju docenta ili višem imaju normu od 300 sati godišnje, a velik dio profesora na fakultetu, uz pojedine iznimke, odrađuje i više od 500. Taj prekovremeni rad ne plaća se primjereno. Kad smo uveli bolonjski sustav prije desetak godina, povećali smo broj nastavnih sati, produljenjem studija na pet godina, za 25 posto, a s druge strane poboljšali smo pedagoški standard za 30 posto. Kad to pomnožite, dobijete 63 posto većeg opterećenja nastavnoga kadra, a da objektivno nije povećan broj nastavnika. Poslije smo popravljali sustav, jer smo isprva samo preslikali četverogodišnji u petogodišnji studij. Sad je mnogo bolje u pogledu optimizacije brojnih studijskih smjerova i njihovih programa na fakultetima, ali je dodatno opterećenje ostalo. Neko vrijeme to je bilo podnošljivo zbog udjela znanstvenih novaka. Potom smo, na primjer na Filozofskom fakultetu s više od 200 novaka, spali na samo 170, pedesetak manje, a to je u satnici kao da nedostaje trideset profesora. Povećali smo pedagoški standard, povećali ukupno opterećenje, a potom ubrzo doživjeli pad broja nastavnog kadra.

Govorilo se i o tome da se umirove stari profesori...

Udio plaća u proračunu Sveučilišta jest 90 posto. Postoje savjeti da otpustimo stare profesore pa se njihove plaće mogu preraspodijeliti, jer njihov dohodak čini znatan udio u tim sredstvima. Prema tom razmišljanju, možemo potpuno maknuti stare profesore i raditi samo s asistentima. No to nije u redu jer stari profesori imaju iskustvo, međunarodne veze, ugled, a to se sve broji. Isto tako govorilo se u našoj državi da su neke znanstvene discipline lošije od drugih. Možda u nekim disciplinama nismo najbolji na svijetu, ali nismo loši. Priznajem da na Sveučilištu imamo vrhunskih fakulteta i manje vrhunskih, ali svi su dobri. Moj je cilj da se to poboljša, da vrhunski ostanu vrhunski, a lošiji se poboljšaju.

Posebno se govorilo o društvenim
i humanističkim znanostima.

Za humanističke i društvene znanosti govorilo se da nisu potrebne. No ne možete imati ni tehničke ni prirodne znanosti a da ne osvijestite društvo u kojem živite. Osim toga, dobri nastavnici hrvatskoga jezika i drugih društvenih disciplina također su potrebni za školovanje stručnjaka iz matematike i fizike te vrhunskih tehničara. Samo cjelovito dobra škola daje kvalitetne kadrove za prirodne i tehničke znanosti. Također je moguće čuti mišljenje da se tehničke struke trebaju razvijati na razini baccalaureusa, dakle višoj stručnoj razini, a to nije dobro. Hrvatska bi se mogla time ograničiti u pogledu obrazovanja vrhunskih tehničkih stručnjaka pa bi mnogi centri moći Europe bili sretni; naši ljudi radili bi u Europi u tvornicama, na trakama, sve vrlo sposobni i pametni ljudi, a za vrlo malo novca. Zašto ne bismo, budući da postoji ta potreba za znanjem, obrazovali one koji se žele obrazovati na najvišim razinama? Konačno, to je odgovornost države. Ljudi plaćaju porez pa žele imati obrazovanje. Jasno da moramo naći ravnotežu između potrošnje i potražnje, no obrazovanje je ulaganje, a ne potrošnja.

Senat je očito prepoznao vaš stav. Predložili su vas društveni i humanistički fakulteti, ali dobili ste potporu i ostalih...

Kandidiralo me Vijeće društveno-humanističkih područja, kamo pripadaju i Filozofski fakultet, Fakultet političkih znanosti i Učiteljski fakultet, koji su me također kandidirali. To su društveno-humanistički fakulteti, koji u Senatu imaju 16 glasova, a u drugom krugu, kad nas je ostalo dvoje, dobio sam odmah 35 glasova. Znači da sam potporu sastavnica Sveučilišta, uz potporu studenata, rekao bih, dobio i s tehničkih, prirodnih i medicinskih fakulteta. Mislim da je moja struka dobrim dijelom i tehnička te smatram da mogu dobro razumjeti i potrebe fakulteta iz područja tehničkih znanosti. Vjerujem da je za dosadašnju i buduću potporu tehničkih, prirodnih i medicinskih fakulteta ključno i moje djelovanje u posljednjih desetak godina jer sam nastojao zastupati opće dobro svih sastavnica Sveučilišta u Zagrebu, a da nisam pritom zanemarivao zastupanje društveno-humanističkih fakulteta. Rekao bih da je prepoznato moje ustrajavanje da se donesu takvi kriteriji koji će se podjednako odnositi na sve, a da budu prilagođeni svakom pojedinom području.

Onda vam predstoji dogovor s Ministarstvom...

Predstoje nam pregovori, ali već sam razgovarao s ministrom Mornarom te smo se složili da se dogovorimo s Ministarstvom što država želi od Zagrebačkog sveučilišta, odnosno od javnih sveučilišta. Jasno, to uključuje i struke koje nisu konkurentne na tržištu. Ne znam je li neki privatnik uveo studije poput latinskoga, koji su strateški potrebni Hrvatskoj, ali su očigledno, gledano prema pojedinom studentu, takvi studiji s manjim brojem studenata u odnosu na potreban broj nastavnika skuplji.

Brine li se država samo o mehanicističkom obrazovanju, odnosno je li usmjerena prema obrazovanju za profit?

Gledajući u posljednjih nekoliko godina izjave političara, ne samo ove vlade i ne samo ove države, svi govore da su potrebne tehničke struke. Slažem se da nam je to sigurno potrebno, ali ne isključivo na nižoj razini, preddiplomskoj. Mala država kao Hrvatska ne može si dopustiti da imamo praktički samo višu stručnu razinu obrazovanja. Ako želimo nešto značiti u Europi, moramo nastojati da što više osoba u redovnom i cjeloživotnom obrazovanju obrazujemo na višoj diplomskoj razini, posebice iz tehničkih, prirodnih i medicinskih disciplina, a to je današnja razina magistra struke. To je strateški cilj Hrvatske.

Dijeli li ministar vaše mišljenje?

Nadam se da i ministar razmišlja tako, jasno sve u okviru raspoloživog novca, ali to mora biti i nacionalni konsenzus. Pogledajte državu Izrael, kako oni funkcioniraju i koliko imaju visoko obrazovanih na magistarskoj razini, i kako se odnose prema slanju ljudi u mirovinu. Nema mirovine dok ne navršite 60 godina, a prijevremene mirovine državnih službenika ili vojnika tako reći ne postoje. I kod nas je vojska pokazala da razumije taj proces, pa je u suradnji sa Sveučilištem osnovala sveučilišni studij. Časnici trebaju imati obrazovanje koje će vrijediti i u civilnom društvu, pa ako ranije odu u vojnu mirovinu, da mogu nastaviti raditi u civilnom sektoru. Zašto bismo se bojali viška obrazovanih koji žele raditi?

Mnogo je potpisanih ugovora o suradnji s drugim sveučilištima u svijetu, no kakvi su rezultati takvih ugovora? Ne bi li bilo bolje potpisivati samo konkretne ugovore koji imaju sadržajnu vrijednost?

Sigurno da treba potpisivati ugovore tamo gdje se mogu ostvariti konkretne razmjene i suradnje. Postoji mnogo administrativnih problema, pa je većina naših ugovora tzv. krovnog tipa, koji pokrivaju opću suradnju. Potom se mogu konkretizirati suradnje. Zagrebačko sveučilište ima dosta ugovora i ta suradnja nije loša. Dok sam bio prodekan za znanost i međunarodnu suradnju, dosta smo ugovora potpisali na razini Sveučilišta na inicijativu Filozofskoga fakulteta. Bolonjski sustav predviđa suradnju i razmjenu studenata i profesora, jer je to vezano uz poboljšanje kvalitete. Ali postoji na tom području i potencijalni problem. Svi ti ugovori djeluju na razini reciprociteta. Prema sveučilišnim uzusima, krovni ugovori omogućuju razmjenu na temelju jednostavnog načela: put si plaćaš sam, a boravak osigurava primatelj. Za ostvarenje postojećih ugovora morali bismo samo u Zagrebu primiti i poslati šest tisuća studenata godišnje, a to znači da velikom broju dolaznih studenata i nastavnika moramo osigurati dormitorije i uvjete za studij. Tako razmjena uvijek pada na reciprocitetu. Ako želimo putem razmjene poboljšavati kvalitetu, mora se nešto uložiti. To je isto kao u gospodarstvu. Školstvo je ulaganje i onda sigurno nakon nekog vremena, doduše znatno duljeg nego u gospodarstvu, ostvarujete dobit. Na svaku uloženu kunu vrati se barem još jedna.

Sveučilište u Zagrebu ponovno je palo na svjetskim ljestvicama kvalitete sveučilišta. Jesu li to točni podaci i što oni zapravo znače?

Podaci su točni, ali opća publika ne poznaje detalje, pa su i interpretacije različite. Točno je da je zagrebačko sveučilište palo ispod 500. mjesta, gdje je bilo zadnje dvije godine, a tamo je bilo na račun ulaganja od prije deset godina. Mi sada moramo očekivati pad jer se posljednjih šest godina stalno smanjuje stvarno financiranje sveučilišta. Istina je da na sveučilištima, a pogotovo hrvatskim, postoji stagniranje outputa jer nema novca za istraživanje. Bilo se smanjilo i financiranje putem Zaklade za znanost, iako se danas stanje malo poboljšava. Ako pak govorimo o rang-listama, moramo znati da su one prilagođene anglosaksonskim sveučilištima prema kriterijima koji njima odgovaraju, pa onda vidite da je 15 prvih iz Amerike, potom 2–3 iz Britanije, pa tek onda pokoje europsko sveučilište. Pritom Šangajska lista, koja se smatra najmjerodavnijom, posebno uzima u obzir predavanja na engleskom jeziku te preferira prirodne znanosti, tj. science, a gotovo da ne uzima u obzir humanističke znanosti. Kvalitetu mjeri na osnovi zapošljavanja nobelovaca, ali ne mjeri kvalitetu nastave koja se kod nas uzima u obzir. Mi moramo shvatiti da se naša kvaliteta prema takvim listama mora uspoređivati sa sveučilištima koja su nam podjednaka ili na istoj razini. Možemo se uspoređivati s onima u našoj okolini, u zemljama bivše države, i s europskim sveučilištima.

No i u toj smo usporedbi iza Ljubljane
i Beograda...

Tu Zagrebačko sveučilište uopće nije loše, među prvih sto u Europi, u ovoj je regiji među prvima. Ipak, prema Šangajskoj listi Beograd stoji bolje jer su u sklopu tamošnjeg sveučilišta i svi znanstveni instituti. Kad bismo i mi uključili Institut Ruđer Bošković i sve institute u Zagrebu, situacija bi bila drukčija. Mi smo daleko od anglosaksonskih sveučilišta i zbog toga što nemamo nastavu isključivo na engleskom jeziku, ali i zato što imamo i humanistiku, jer je naše sveučilište sveobuhvatno. No, tih 15 vrhunskih sveučilišta većinom se bavi malim brojem glavnih grana znanosti. Kod nas je Medicinski fakultet vrhunska ustanova, a konačno i naš Filozofski fakultet ima svoj brend i kvalitetu. Jasno, postoje u ovom području i razne privatne škole, koje nisu toliko kvalitetne. Mnogo je lakše napraviti privatnu visoku školu u društvenim i humanističkim znanostima nego u medicini. Ali pogledajte ima li privatnih visokih škola s latinskim i grčkim? Nema, jer je to neisplativo. A i broj se studenata smanjuje. Imamo oko 36 tisuća mjesta za upis, a ove godine samo 31 ili 32 tisuće kandidata jer se svake godine taj broj smanjuje za tisuću. To je odraz demografskoga pada pa se nažalost za sljedećih dvadeset godina već približno zna koliko ćemo malo kandidata imati.

Treba li znanstvena zajednica objavljivati više radova na engleskom jeziku kako bi se povećao broj radova u vrhunskim časopisima i više vrednovao rad naših znanstvenika?

S jedne strane jako je važno objavljivati na jezicima koji su dostupni svijetu. Zato je dobro objavljivati na engleskom jeziku, pa i na njemačkom, recimo, za područje filozofije. No ne mogu se svi radovi objavljivati isključivo na engleskom, a to se tiče onih nacionalnoga tipa i to ne samo u društveno-humanističkom području. Primjerice, Acta biologica croatica jest časopis koji je bio dokazano vrhunski. Kad je prešao na engleski, više nije po našim kriterijima toliko dobar jer su u njemu počeli na engleskom jeziku objavljivati radove nehrvatski biolozi i nemate autohtonih hrvatskih priloga s autohtonom terminologijom. Ako donosite nove nazive bilja na hrvatskom, ne možete ih tumačiti na engleskom. Mislim da je dobro objavljivati na engleskom, ali ne zanemarivati hrvatske teme s hrvatskom terminologijom. Primjerice, u medicini ne možemo imati studije isključivo na engleskom, jer kako će liječnici razgovarati s pacijentima ovdje, zar ćemo sve nas učiti da na engleskom jeziku kažemo što nas boli? Na to se često zaboravlja.

No odlukom Ministarstva naši časopisi gube financiranje i padaju na vrednovanju s A1 na A2...

Radilo se o listama časopisa koji su se vrednovali kao A1. Onda su se uzimale liste koje s našima nisu imale nikakve veze pa ni s current contents (CC) časopisima. Oni imaju prođu na engleskom govornom području, jer gotovo da u referentnim listama CC nema časopisa koji objavljuje na nekom drugom jeziku. To je u redu za struke gdje je to moguće. Ali ima i onih gdje je to nemoguće. Primjerice, ja se bavim računalnom obradom prirodnog jezika, prije svega hrvatskoga, ali i slavenskih jezika, te povremeno i engleskog. Kad napišem rad o engleskom jeziku koji ima dobru matematičku podlogu, objavim ga s lakoćom u dobrim matematičkim časopisima. Ako istu tu stvar napravim za hrvatski, urednici pohvale rad, ali ga odbiju jer njihovu publiku to ne zanima. Koga zanima hrvatski jezik osim nas i naše okoline? Mi dosta surađujemo s Česima, i objavljujemo u Springeru, ali nije to pravilo koje se može apsolutno primijeniti za sve struke.

Imamo snažnu slavistiku. Neki se odsjeci u Hrvatskoj zatvaraju. Treba li nas to zabrinjavati?

Nepotrebno je možda na svim sveučilištima u Hrvatskoj razvijati sve struke, ali Zagrebačko, kao najveće i najstarije, dužno je i za strateške potrebe države i reciprociteta iz okoline imati, recimo, makedonski. Mi imamo jak Odsjek za južnoslavenske jezike, gdje su i srbistika i bugaristika i slovenistika. Što se tiče slavenskih jezika, jedno smo od najjačih sveučilišta u svijetu i sigurno jedino koje ima baš sve slavenske jezike, osim lužičkosrpskog. Na drugim sveučilištima jaki su neki drugi smjerovi, poput talijanistike u Rijeci. Ne znam koliko sveučilišta ima latinski. Imati latinski dobro je i stoga što je to bio hrvatski državni jezik, a da ne spominjem hrvatske latiniste u književnosti. Mi imamo katedru za hrvatske latiniste, koji su pisali na hrvatskom i latinskom. No možda nam ne treba latinski baš na svakom sveučilištu u Hrvatskoj, i to treba pametno raspodijeliti. Jako podupirem policentrični razvoj hrvatskih sveučilišta, ali jasno je da si Hrvatska ne može priuštiti sedam sveobuhvatnih sveučilišta.

Je li znanje ljudsko pravo ili roba?

Znanje se prodaje i kupuje, pa i mi prodajemo znanje državi, stručnjaci prodaju svoje znanje, dakle znanje jest roba kada treba koristiti neku struku, ali je i društvena potreba za obrazovanjem stanovništva. U tom smislu, pravo na visoko obrazovanje jest ljudsko pravo i svaki građanin koji je sposoban ostvariti to pravo na prikladan način mora imati priliku da bude obrazovan. Treba osigurati putem javnih sveučilišta besplatno obrazovanje do magistarske razine svakomu, a sustavom stipendija na doktorskoj razini onima koji su za to sposobni. Naš je strateški cilj diplomska razina, na kojoj se danas dobiva titula magistar struke. Svima se mora osigurati podjednako pravo na obrazovanje i jednaka kvaliteta. Mi smo ipak zemlja sa socijalnom povijesti, koja ne postoji samo kao tradicija socijalizma.

Optimistični ste?

Da, jer mislim da bi se takva ideja mogla promicati sustavom obrazovanja i sustavom medija, a ne da se neopravdano napada obrazovanje. Mi nismo bez tradicije u obrazovanju i ta je tradicija važna. Zašto bismo se mi sad toga odricali? Nije lako naći ravnotežu u proračunu, ali sigurno bi se našlo novca za takav sustav.

Prilikom izbora za rektora izjavili ste da namjeravate na sveučilište vratiti biblijske vrijednosti. To je izazvalo niz reakcija u javnosti. Zašto ste spomenuli baš biblijske vrijednosti?

U istoj sam izjavi izričito naveo da su to nagrada prema radu, pošten rad, pomaganje drugima, suradnja, snošljivost. Bio je Veliki tjedan prije Uskrsa. Kad sam izabran, imao sam vrlo kratko vrijeme prije nego što sam održao govor, emocije su me savladale, sjetio sam se pokojnog oca i pokojne sestre. Shvatio sam, kad bih rekao kršćanske vrijednosti, to bi bilo nepošteno prema židovstvu, islamu i svim velikim religijama i društvenim sustavima koji također poštuju te vrijednosti. Pa sam ih onda nazvao biblijskima.

Ali one proizlaze iz Biblije, koja je kršćanska knjiga.

One su u Bibliju došle znatno prije kršćanstva, pa su i u židovstvo došle odnekud, prema tome kad sam ih nazvao biblijskima, mislio sam da ih točnije određujem i da nikoga time ne vrijeđam. No očigledno su se neki osjetili povrijeđeni, ali ne s pravom, jer sam jasno rekao na što sam mislio, pa se to poslije i pokazalo u diskusiji. No ne uzrujavam se oko toga. Oni koji su htjeli razumjeti razumiju. Oni koji ne žele neće ili će se praviti da ne razumiju, prema tome, ne treba se time opterećivati. Vjerujem da je golema većina shvatila što sam htio reći. S druge strane, nije loše da se te stvari spominju jer mi očito u našem društvu dugoročno šaljemo krive poruke. Ljudi prevare, pronevjere, dođu na mjesto koje ne zaslužuju, i ništa se ne događa. Dakle, dajemo djeci i mladima krivu poruku da je bolje zaobilaziti zakon umjesto da se ponašamo prema zakonu i da je to prihvatljivije ponašanje što se tiče osobnog uspjeha. To je problem koji sam htio naglasiti.

Vi ste hrvatski starokatolik. Recite nam nešto o toj crkvi.

Ja sam obiteljski starokatolik jer je moj djed Marko Kalogjera osnovao Hrvatsku starokatoličku crkvu pa sam i kršten tamo. To je najobičnija zajednica koja ima svoj crkveni život. Idete na misu kad možete, sudjelujete na sastancima župnog vijeća. Posljednjih godina pomažem opstanku crkve. Crkva je do 1939. imala i 40 tisuća vjernika. Stradali smo u ustaškoj državi, a komunisti poslije nisu mnogo pomogli. Crkva se osula i sad nas ima blizu 600, u dvije župe. Tradicijski, ona je uvela ukidanje celibata i uvođenje narodnog jezika u crkvu, a struktura je samoupravna. To znači da vjernici na skupštini biraju svećenike koji prethodno moraju imati svećenički red. Članovi smo Utrechtske unije. Mi smo ekumenska zajednica, surađujemo sa svima, osobito s kršćanima, muslimanima, svim zajednicama koje se drže tih ekumenskih načela. Priznajemo papu kao prvoga među jednakima ali ne i crkvenu hijerarhiju. Naši se svećenici mogu ženiti i imati djecu, ali i ne moraju.

Koja je vaša uloga u crkvi?

Predsjedavam sinodalnim vijećem, koje bira novoga biskupa između svećenika, a bira i predsjednika sinodalnog vijeća, koji je uvijek laik te u slučaju, kao što je sada, da nema svojeg izabranog biskupa, do njegova izbora stoji na čelu crkve. Kako je to samoupravna crkva, ima mnogo želja, pa mi je katkad teže na sjednici sinodalnoga vijeća nego na sjednici fakultetskog vijeća. Ali uvijek su iskrene i dobre rasprave.

Kako napreduju pripreme za Europske sveučilišne igre? Predstoji li nam nova Univerzijada?

Igre su na razini Europe, a Univerzijada je svjetska. Igre organizira Europska sveučilišna organizacija. Sveučilište u početku nije baš odmah dalo potporu tomu, ali ja sam kao član širega rektorskog kolegija izričito podupro Igre. Kao izabrani rektor smatram da je riječ o velikoj prilici. Ne samo da se pokaže da možemo organizirati takve igre i da jesmo za europsko zajedništvo, već bi nam to omogućilo da sredstvima Europske investicijske banke osiguramo izgradnju onih kapaciteta koji bi nam poslije moglo osigurati međunarodnu razmjenu, a to su dormitoriji i druga infrastruktura. Vjerojatno ćemo moći osigurati da se Igre održe i bez tih sredstava, ali mnogo teže i mnogo manje bi bilo koristi. Taj kredit počeo bi se otplaćivati tek nakon pet godina, pa se nadam da će vlada uvažiti te velike prednosti. Sjećajući se Univerzijade, koja je zaista izmijenila lice grada Zagreba, mislim da slično ne bi bilo loše ponoviti.