Austin napokon na hrvatskom

Jedno od prvih predavanja s temom performativa, održano na Harvardu 1955, britanski analitički filozof i jedan od glavnih predstavnika filozofije svakodnevnoga jezika John Langshaw Austin (1911–1960) započeo je pretpostavkom da slušatelji ne znaju što ta riječ znači, i u tome im dao za pravo. Performativ je proglasio novom i ružnom riječju koja vjerojatno ne znači mnogo. Više od pola stoljeća poslije mnogi se slažu s tim da je jezik književne znanosti i teorije izrastao u prilično ružan privatni jezik, no sam pojam performativa danas znači mnogo više (mnogo više različitoga) nego što je to Austin svojedobno mogao pretpostaviti iako je o konceptu govorio kao o „vrhu ledenog brijega“. Performativ kao pojam proširio se ne samo u lingvistici nego je prerastao prvobitne okvire, isprepleo humanistiku i postao gotovo neizbježan u suvremenom teorijskom diskursu. Performativni trag danas se lako može uočiti u književnoj i kulturnoj teoriji, ponajprije feminističkoj, queer i postkolonijalnoj; filozofiji, lingvistici, antropologiji, pravu...

Izd. Disput, Zagreb, 2014.

Austinovu bibliografiju čini skroman broj djela, tijekom života objavio je svega sedam studija, dok su njegova najvažnija djela objavljena posthumno: knjige Philosophical Papers (1961), Sense and Sensibilia (1962) i Kako djelovati riječima (How to Do Things with Words, 1962) rekonstruirane iz bilješki s njegovih predavanja i zadržana u obliku predavanja, s referencijama na prethodna, njihovim uvodnim sažimanjima, konačnim zaključcima... Glavninu je utjecaja širio putem razgovora i diskusijskih grupa na Oxfordu i Harvardu; no brojni detalji tih razgovora izgubljeni su, a s njima i delikatnosti Austinova teorijskog diskursa. U prilog zasigurno slikovitom i nekonvencionalnom pristupu govore zabilježeni primjeri o neiskrenom obećanju mrkve što se može dati magarcu, poruzi koja se može prirediti vjenčanjem s majmunom ili rasprava o svecu koji krsti pingvine...

John L. Austin (1911–1960)

Govor kao radnja

Nezadovoljan tradicijskom podjelom zastupljenom u povijesti (jezične) filozofije što dijeli iskaze na istinite i lažne, Austin najavljuje novo shvaćanje jezika – gotovo paralelno s pojavom Wittgensteinovih Filozofskih istraživanja (1958) što također predlažu nov i Austinovu sličan pristup jeziku – zagovarajući jezičnu pragmatiku unutar koje se više ne povlači oštra granica između govora i djelovanja, dapače, oni postaju neraskidivo povezani. Za Austina je u prvom planu komunikacijska dimenzija jezika, a jezik shvaća kao određenu vrsta djelovanja, utjecanja na drugoga. Jezik je djelotvoran alat, služi za postizanje učinaka, a u temelju tog pristupa nalazi se upravo pojam performativa. Iako na ranijim predavanjima spominjano, pitanje performativa pomno je razradio u dvanaest Predavanja William James održana na Sveučilištu Harvard 1995, a prvi put objavljenih 1962. u knjizi Kako djelovati riječima. Njegova argumentacija razrađena je u tri faze: prvo uvodi razlikovanje dvaju vrsta iskaza – konstativne i performativne. Konstativi nešto tvrde, opisuju stanje stvari i istiniti su ili lažni, a performativi nisu ni istiniti ni lažni te u zbilji izvode radnju na koju se referiraju. Performativi su, definira Austin, savršeno jednostavni iskazi s običnim glagolima u prvom licu jednine indikativnoga prezenta aktivnog, gdje ćemo odmah uočiti da oni ne mogu nikako biti ni istiniti ni lažni. Nadalje, ako netko upotrijebi takav iskaz, reći ćemo da on nešto radi, a ne da je samo nešto rekao. Za razliku od konstativa što podliježu kriteriju istinitosti i lažnosti, performativi se određuju kao posrećeni, odnosno neposrećeni. Austin navodi konkretan oblik performativa na primjeru vjenčanja: govornim činovima koji tijekom obreda izgovaraju mladenka i mladoženja ne prenosi se niti se opisuje ono što se događa na vjenčanju, nego se samo obavlja čin vjenčanja. Osim vjenčanja, primjeri klasičnih performativa su krštenje, imenovanje broda, oklada…., a zajedničko svima njima jest da ne izvještavaju o učinjenoj radnji, nego stanovitu radnju oblikuju. Ukratko, govorni čin pretvara se u stvarni čin s materijalnim posljedicama. Govorni iskaz ili performativ proizvodi i ustrojava svijet, a nije tek njegov prikaz. No da bi performativ bio uspješan, ili posrećen, mora ispunjavati određene pretpostavke (ne može vas vjenčati majmun, kaže Austin), što ih Austin precizno navodi upozoravajući da za posrećenost performativa trebaju biti ispunjeni svi uvjeti – konvencionalna procedura i okolnosti, korektno i potpuno izvršenje čina, bez pogreške i zastoja – što znači da uspješnost performativa u potpunosti ovisi o okolnostima, o kontekstu! Ako nisu ispunjeni svi navedeni uvjeti, ni performativ neće uspjeti, bit će neposrećen.

Sklonost novim riječima

Nakon pokušaja čvrstog određenja pojma performativa, Austin uviđa da postoje slučajevi u kojima se govornim činovima, iako bez izričitoga performativnog glagola, također postižu performativni učinci te, u sljedećoj fazi argumentacije, počinje razmišljati o ulozi konstativa kao o iskazima što konstatiraju neko stanje stvari. Zaključuje da se takvi iskazi rijetko pojavljuju, odnosno, iako naizgled upućuju na neko stanje stvari, zapravo imaju drugu namjeru – žele polučiti neki učinak. Na tom mjestu, uz eksplicitne performative, Austin uvodi i implicitne performative, prešutne performative, proširujući tako pojam performativa na cijelo polje jezika, točnije, proglašavajući konstativ tek osobitim slučajem performativa. Model na temelju kojeg predlaže razumijevanje pojma performativa jesu uvjeti prikladnosti unutar kojih će se performativ razumjeti. Postupno, govorni čin u Austina postaje samostalna tvorevina, razumljiv neovisno o subjektu koji ga izriče, neovisno o adresatu. Time Austinova koncepcija performativa dobiva moć, snagu.

Razrađujući dalje pitanje performativa Austin pristup širi na cijelo jezično područje, kroz tri potencijalna aspekta: lokuciju, ilokuciju i perlokuciju. Lokucija je sam čin kazivanja, aspekt usmjeren na sadržaj iskaza; ilokucija je čin izveden kazivanjem, konvencionalni aspekt društveno institucionalizirana odnosa prema sugovorniku, dimenzija u kojoj jezik ostvaruje snagu i moć utjecaja na druge, a perlokucija je čin uzrokovan kazivanjem, aspekt kojim se ostvaruju određeni učinci na adresata koji usto sadržava mogućnost manipulacije. Ti aspekti jesu nužne sastavnice svakog iskaza, ali u različitom odnosu – uvijek jedan dominira nad drugima. Nakon što je jednom definirao navedene aspekte, Austin se u razvoju teze usmjerio isključivo na ilokucijske radnje te izdvojio pet osnovnih vrsta. To su: verdiktivi, egzercitivi, komisivi, bihejvitivi, ekspozitivi...

Na ovakvo detaljno predstavljanje dijela Austinove knjige odlučila sam se jer sam smatrala nužnim potencijalnom čitatelju predočiti Austinov pojmovnik, krcat novim i neobičnim riječima. Austin sebe sama vidi kao nekoga tko je „sklon novim riječima“, upozorava na poteškoće u njihovoj tvorbi pritom se zalažući za tezu da je u praksi „zgodno imati pripremljenu terminologiju ne bi li se s neizvjesnostima izašlo na kraj“. Osim spomenutih, u daljoj se raspravi javljaju još pojmovi kontraktualni performativ, behabitiv, nesretan stjecaj, evaluativ i mnogi drugi. Andrea Milanko kao prevoditeljica i Ivan Marković kao stručni i jezični redaktor uistinu nisu imali laku zadaću tim više što dosadašnja korištenja Austinovim diskursom u hrvatskoj književnoj znanosti nisu bila suglasna u prijevodima. Pokušavajući prijevod učiniti što transparentnijim, redaktor se odlučio na prošireno kazalo što u zagradama zadržava engleske izvornike.

Od performativa
do identiteta

Potaknute terminologijom ili novisno, reakcije na Austinove teze javile su se odmah nakon objavljivanja knjige; među prvima su bile one lingvista Émilea Benvenistea i britanskoga filozofa Petera F. Strawsona, dok se kao akademski institucionaliziran nastavljač promovirao američki filozof John R. Searle. Searleovo tumačenje Austina našlo se na meti Jacquesa Derridaa te oni razvijaju jednu od najpoznatijih suvremenih književnoteorijskih polemika. Upravo je ta polemika lansirala pojam performativa u širi optjecaj i pojam performativa ulazi u diskurs Jonathana Cullera, Manfreda Franka, Gayatri Chakravorty Spivak, Paula de Mana, Mary Louise Pratt, Stanleyja Fisha, Pierrea Bourdieua, Shoshane Felman, J. Hillisa Millera, Judith Butler... Kasnijim Derridaovim angažmanom performativni iskazi razvijaju se prema istraživanjima etičkih i političkih dimenzija u književnosti (pa se u tom smislu govori o retoričkoj dimenziji i učincima književnosti!), da bi se postupno performativ počeo shvaćati kao medij tvorbe subjekta i njegova identiteta, što je u koncepciji rodnog identiteta učvrstila Judith Butler. Zanimljivo je, iako pomalo skandalozno, njezino priznanje da za Austina i njegovu performativnu koncepciju nije ni znala, nego je performativnost preuzela iz Derridaaova diskursa.

A upravo je performativ u smislu u kojem ga rabi Judith Butler danas široko prihvaćen u koncepciji tvorbe identiteta. Ona je, oslanjajući se na Foucaultovu teoriju diskursa, Derridaovu dekonstrukciju, ponajprije koncept iterabilnosti, Althusserovu interpelaciju te Austinov pojam performativa, razvila performativno-diskursivnu teoriju tvorbe rodnog identiteta primjenjivu na sve identitetne kategorije. Butlerova drži da je identitet diskursivno-performativne prirode u smislu da ga je najbolje opisati kao oblikovana putem diskursivnih praksa, procesom citatnog ponavljanja normi ili konvencija. Tako se rod promatra kao izvedba, tvorba roda ne događa se jednom i za sva vremena u trenutku rođenja, nego se konstituira nizom činova što se ponavljaju. Performativnost roda ne može se ostvariti jednim činom, već samo kao „reiterativna“ i „citatna“ praksa pa tako ni izjava „Djevojčica je!“ nije toliko konstativna, istinita ili lažna, koliko prva u nizu performativa što tvore subjekt čije rođenje objavljuju. Imenovanje je tek prvi od performativnih činova pri tvorbi roda, za čim slijede svakodnevne prakse što uključuju izbor „prave“ (ružičaste ili plave) boje, „pravoga“ ponašanja u kojem je plakanje djevojčicama dopušteno, a dječacima ne, „pravih“ igračaka (lutka ili autić)...

Jednako je zanimljivo čitanje Molièreova Don Juana / Mozartova Don Giovannija što ga je preko Austina izvela Shoshana Felman, ili, na primjer, referencije na performativ u diskursu Slavoja Žižeka, ili suodnos performativne teorije s teorijom hegemonije kakvu razvijaju Ernesto Laclau i Chantal Mouffe... Tim je više od koristi povratak razmišljanjima o performativu njegova rodonačelnika J. L. Austina pa je objavljivanje prijevoda knjige Kako djelovati riječima svakako hvalevrijedan potez.