Agonija romantizma

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu otvorilo je dramsku sezonu premijerom Schillerovih Razbojnika, koji su prije toga u Zagrebu prikazani sad već dosta davne 1979. u prijevodu Trude Stamać i Ante Stamaća i režiji Želimira Mesarića u Dramskom kazalištu Gavella. Iz te ekipe, u kojoj scenu i kostime potpisuje Zlatko Kauzlarić Atač, a glazbu Neven Frangeš, u kojoj je Karl bio Zlatko Vitez, a Franz Vlatko Dulić, Amalia Vlasta Knezović, Maximillian Josip Marotti, Spiegelberg, Drago Meštrović, Schweizer Boris Miholjević, Grimm Darko Ćurdo, Razmann Stevo Krnjaić, Schufterle Darko Janeš, Roller Niko Pavlović, Kosinsky Duško Valentić, Schwarz Marino Matota, Hermann Zorko Rajčić, Daniel Zvonimir Ferenčić, Pastor Moser Emil Glad, Duhovnik Ante Dulčić, ista je suradnica samo jezična savjetnica Đurđa Škavić, zahvaljujući kojoj ansambl središnje hrvatske nacionalne kuće, izgovarajući izvrstan prijevod Alke Škiljan, ovaj put, nakon dulje vremena, napokon na sceni govori gotovo u cijelosti korektno, ujednačeno, razumljivo i slijedeći hrvatski pravogovorni standard.

Ova je predstava rezultat dogovora stare i nove uprave, odraz izbora dramskoga repertoara Ane Lederer, pa je zanimljivo da se početak intendanture Dubravke Vrgoč poklopio s istim naslovom genijalnoga njemačkog književnika, odnosno s gostovanjem 2008. Gradskoga kazališta iz Heidelberga u Zagrebačkom kazalištu mladih u okviru Ciklusa europskoga kazališta s mladom glumačkom ekipom. Redatelj Martin Nimz u predstavi Die Räuber – Neue Fassung! dramu Friedricha Schillera prikazuje u dvama, nerijetko simultanim, vertikalno postavljenim prizorištima dobra i zla.

Iva Mihalić i Bojan Navojec / Snimila Mara Bratoš

Čini se da takav egzistencijalni, dvostruko identitetni obzor, ali postavljen prostorno vodoravno i ljudski kao ego – alter ego, slijedi slovenski redatelj Vito Taufer, predstavu smještajući u našu suvremenost, potpisujući i adaptaciju teksta Razbojnika iz 1781, praizvedenih u Mannheimu 13. siječnja 1782. 

Scenska crna magija

Koncepciju predstave Vite Taufera i dramaturginje Ane Tonković Dolenčić, premijerno prikazane 15. rujna, mogli bismo protumačiti kao sliku spoja našega, bitkama, ratovima i borbama za pravdu i prostor izmučena svijeta, pokreta Sturm und Drang, interpretacije romantizma iz knjige Marija Praza La carne, la morte e il diavolo nella letteratura romantica i Nietzscheove filozofije.

Iznimno mračna predstava, odjevena u crne kostime „volje za moć“ s rijetkim bijelim elementima Barbare Podlogar bez gotovo ijednoga trenutka bijeloga suptilnog oblikovatelja atmosferskoga i karakternoga crnoga svjetla Denija Šesnića, prostor HNK-a inače nerijetko zasićen velikim scenografskim konstrukcijama pretvara u gotovo ogoljeli, prazni prostor Petera Brooka, ali i prostor koji podsjeća na pozornicu Zagrebačkoga kazališta mladih i na scenu neke vrste crne magije scenografa Voranca Kumara. Predstava nema za svaku mizanscenu poželjnu dubinu, nego je obzor zatvoren Kumarovim videoprojekcijama u kojima osim elizabetinskih i stripovskih naslova prizorišta (Dvorac von Moor, Bohemia) dominiraju prizori ratnih strahota i crne erotike. Predstava kao da slijedi nit Johna Miltona i Schillera kad govori o „uzvišenosti“ svoga razbojnika, o „časnom zločincu“ što ga Mario Praz tumači u kodu demonskoga karaktera tipičnoga romantičarskoga junaka: „Schillerov razbojnik Karl Moor je prognani anđeo.“

Davanjem uloge braće Karla Moora i Franza Moora istom glumcu naglašava se uloga i značenje „rascijepljenoga Demona“ (što ga Sonja Ludvig lucidno tumači u Ljermontovljevu djelu). Navojec Sotonu preobražava u tip plemenitoga prijestupnika, divna i istodobno strašna buntovnika kojeg nemogućnost smirenja i otpor prema autoritetu, rekao bi Praz, jednako kao i gađenje prema mediokritetu, navodi na prijestup, inscenirajući Drugoga kao „prokleti karakter ljepote što odgovara prokletom karakteru ljubavi“. Pojednostavnjeno, „folklorni bjesovi“ pripadaju na pozornici Hrvatskoga narodnoga kazališta razbojničkoj družini i Karlu Mooru, a demoni dvorskoj suiti i Franzu Mooru. 

Uloga kao odraz ljudske dualnosti

Iako prikazuje našu suvremenost i želi pokazati avangardne silnice u Schillerovu antologijskom djelu, predstava se poigrava romantičarskom ambivalentnošću svjetonazora: s jedne strane inscenira vjeru u napredak čovječanstva koje nastoji zbaciti tiraniju i stvoriti novi, slobodni svijet, a s druge pokazuje preziranje prema tom istom čovječanstvu kao sebičnom i iskvarenom. Istodobno, tu ambivalentnost vibrira na romantičarskom rubu, u scenskim promišljanjima Boga i Sotone (Russell).

Mirta Zečević, Damir Markovina i Damir Pleština

Golemu je glumačku zadaću u tom smislu imao Bojan Navojec: na pozornici od početka do kraja, od početnoga ispredzastornoga ugovora s Vragom do završnoga ispred pa ispodzastornoga pokušaja povratka Bogu i straha od učinjenoga, u impresivnim je dvjema ulogama, i u trećoj „ulozi u ulozi“ fiktivnoga Grofa besprijekorno svladao golem tekst Friedricha Schillera, bez ijedne pogreške, jasno, artikulirano i dikcijski čisto. Franza Moora svladao je slijedeći dosljedno redateljevu koncepciju: radnja je prebačena u našu suvremenost, ali i svevremenost, pa Franza ostvaruje kao mladoga tajkuna, šminkera, razmaženoga karijerista koji se pretvara u pokvarenjaka, zločinca, čovjeka opterećena demonima prošlosti i sadašnjosti, u završnici razgovora sa Svećenikom, iznimno dobrim, karizmatičnim, odmjerenim, preciznim i dosljednim Livijem Badurinom, ostvarujući vrhunac uloge. Nevjerojatnu preobrazbu Bojan Navojec ostvaruje kao „plemeniti razbojnik“ Karl Moor, iz vitkoga Franza pretvarajući se u snažnoga, robusnoga, jakoga Karla, razapeta između globalizacijske i svevremene borbe za pravdu i nepravdu i demona ljubavi prema Amaliji von Edelreich, od drugih svojih uloga potpuno različitoj, duboko crnoj Ivi Mihalić. U odnosu prema ocu, Maximilianu von Mooru, grofu vladaru, žestokom, pokornom, nježnom i toplom, očinski odanom, izvrsnom Danku Ljuštini, kao Franz Bojan Navojec pokazuje maskiranu demonsku, a kao Karl otvorenu, prijateljsku pa rušilačku narav. Iznimne glumačke trenutke Navojec ostvaruje s izvrsnim Ljubomirom Kerekešom u manjoj ulozi Daniela, sluge grofa Moora, koji na scenu donosi nevjericu, sumnju, ljudskost, kršćansku plemenitost, dobrotu, poštenje, pobjedu svjetla.

Kakav je novi svijet – pokušava odgovoriti predstava: svijet u kojem je nemoguće osvojiti i prostor ljubavi i prisvojiti prostor tuđega za sebe u razbojničkoj družini. Novu dimenziju donosi bend razbojnika i priključenih članova (krhkoga, bojažljiva Hermana Luke Dragića i Kerekeša kao glazbenika), koji prožima ovu dosta agresivnu predstavu, ponekad radnjom slabije motiviranu, ponekad slaba tempa, ponekad s jezivim replikama na terorizam i oružje što se rasprostiru od pozornice do gledališta: snažnom glazbom, pjevanjem i sviranjem glumaca što se suprotstavljaju svijetu buntom: Milan Pleština, Mirta Zečević, Nikša Kušelj (ujedno i autor teksta Vješala nisu šala i glazbe završnoga songa Razbojnika), Damir Markovina, Kristijan Potočki. U svakom slučaju: ova je predstava, inteligentno redateljski i glumački mišljena, dosta veliko iznenađenje na početku sezone Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu.