Meandriranje na Dravi

Grad Osijek je 2014. posvetio slikaru, Osječaninu Juliju Kniferu (1924–2004). Odjeci su se toga mogli osjetiti i u oblikovanju ovogodišnjega likovnog programa Osječkog ljeta kulture. Ove je godine prvi put održan i festival Meandriranje umjetničkoga direktora Tihomira Matijevića.

U Muzeju likovnih umjetnosti otvorena je već prije službenoga početka OLJK-a (26. lipnja) izložba Strani i „nepoznati“ autori kustosice Valentine Radoš. Tom je prigodom predstavljen dio MLU-ova fundusa koji dosad nije bio sustavno obrađen te je zanimljiviji iz kulturološke nego umjetničkopovijesne perspektive zato što nas upoznaje s važnim aspektom kulturnoga života osječkoga građanstva prve polovice prošloga stoljeća. Na izložbi je predstavljeno 27 autora „od kojih su neki svjetskog glasa, a druge poznajemo tek po potpisanom imenu na radu“. Gotovo su sve izložene grafike u muzejskoj knjizi inventara konfiscirane1941, najvećim dijelom od građana židovskoga podrijetla. Najpoznatiji je autor Abel Pann, koji se bavio biblijskom tematikom pa ne čudi što je svih osam izloženih grafika te provenijencije, s temama iz Knjige postanka. Među ostalima osobito se ističu Ephraim Moses Lilien, Ferdinand Schmutzer i Luigi Kasimir. Izložene se grafike tematski naslanjaju na Bibliju (Pann, Ephraim Moses) žanr-prizore (Schmutzer, Joseph Uhl, Jules Dominique Linge), prikaze gradskih ulica (Otto Birg, Kasimir, Kruse, Max Pollak) i krajolike (Pollak, Lothar Korvin, Willi Eplinius, Hans Hermann). Velik je dio djela rađen za potrebe tržišta, što potvrđuju brojni slikoviti pejzaži. Osim što su dosad ostale muzeološki neobrađene, grafike oslikavaju tadašnji ukus dijela osječkoga građanstva te pokazuju da je Osijek u to doba ugošćivao brojne umjetnike koji su ondje izlagali i usput prodavali radove.

Davor Sanvicenti, Udaljena intimnost, 2010.

U znaku Knifera

Kao ni spomenuta, ni izložba Kniferovih Meandara u Muzeju Slavonije nije održana u sklopu Meandriranja. Na izložbi su bili predstavljeni Kniferovi sitotisci nastali potkraj sedamdesetih, reljefi i manji dio bibliografske građe o autoru i njegovu radu. Meandar, motiv kojim je Knifer bio zaokupljen najveći dio stvaralaštva, pokazuje umjetnikovu ukorijenjenost u proces umjetničkoga stvaranja, koji traje i nastavlja se. Publika je već i ovim skučenim izborom Kniferovih radova mogla vidjeti upravo taj aspekt njegova rada, što je svakako moglo poslužiti kao uvertira u veliku Kniferovu retrospektivu, koja će se u rujnu ove godine otvoriti u zagrebačkome MSU-u.

Uz Knifera je vezano i Meandriranje te osobito izložba Prizori od svjetla, za Julija kustosice Blaženke Perica. Simptomatičan je bio već sam ulaz u prostore Galerije Kazamat, gdje je stajao natpis Viktora Popovića „Koji je neuk u geometriji, neka ne ulazi (Platon, 387. g. pr. Kr.)“, čime se na tematskoj razini dao uvod u Kniferovo precizno geometriziranje apstraktne forme meandra. Perica u predgovoru navodi kako nije mogla raditi tematsku izložbu te da joj je istinski poticaj bio zapis Zvonka Makovića, koji o Kniferovu radu kaže: „Gustoćom tragova olovke (kada govori o njegovim crtežima), slikar nastoji istisnuti svjetlost s plohe i dosegnuti apsolutnu tamu i odsutnost svjetla.“ Blaženka Perica dodaje: „Meni se, naime, upravo ti grafiti čine kao svjetlost.“ U većoj ili manjoj mjeri, gotovo svi izloženi radovi izravno računaju na svjetlost. Bilo da je riječ o ambijentalnoj prostornoj instalaciji Kugla Gilda Bavčevića, filmu Pustara Ivana Faktora, videoinstalaciji Grb Vladimira Freliha, svjetlosnoj instalaciji Simetrije Gorana Petercola ili drugim izloženim radovima, svjetlost, za koju Maković kaže da je Knifer nastoji istisnuti s plohe, jest esencijalni element. Čini se da bi čitava izložba bez kustoskoga objašnjenja pozornijem i upućenijem posjetitelju također ostala pomalo nejasna te bi se s pravom pitao o naravi veze između izloženih radova i Kniferovih meandara. No Perica uvjerava da poveznica postoji i tomu je doista tako, premda je ona manje eksplicitna.

Kvalitetna studentska produkcija

Na osnovi kiparske radionice Jarčevac nastala je izložba Zeleno drvo koju je osmislio Denis Krašković. Većina je izloženih radova nastala na prošlogodišnjoj radionici (radionica se neprekidno održavala od 2009, a ove godine nije održana zbog financijskih razloga). Organizirala ju je osječka Umjetnička akademija, premda su osim osječkih studenata sudjelovali i studenti iz čitave regije (Pečuh, Ljubljana, Novi Sad, Sarajevo, Split, Zagreb). Osim umjetničkoga radionica ima i društveni karakter jer sudionici borave u prirodi suživljavajući se s njome i drugim ljudima. Krašković navodi da radionica pokazuje kako je drvo umjetnički medij koji je još zanimljiv i primamljiv (a i duboko ukorijenjen u slavonsko podneblje). Izloženi radovi nisu vezani temom, a osim sadržajne, među eksponatima postoji i stilska različitost. Mogu se naći posve slobodne forme, poput one koju radi Janos Csab Tompa, ali i vrlo precizno obrađeni motivi kao što je Nadzorna kamera Josipa Brandisa.

U Galeriji Waldinger mogla se vidjeti Mikijeva petlja studentica Anje Brabec, Ljerke Bubalo, Kristine Delalić Vetengl i Mirne Pokorić. Izložba je nazvana po radu Anje Brabec načinjena od isprepletene plastične cijevi čiji vrhovi završavaju šakama Mickeyja Mousea s ispruženim srednjim prstima. Zašto? Vjerojatno da se pitamo zašto dok kružimo oko petlje čekajući da nas te ruke/šake zagrle. Ako pođem od pretpostavke da Mickey priziva djetinjstvo, onda isto čine i radovi Ljerke Bubalo i Mirne Pokorić. Dok Čovječe, ne ljuti se Ljerke Bubalo promatrača uvodi u neki oblik Šume Striborove pozivajući ga da se prepusti čarima igre, Pokorićeva djetinjstvo nastoji demitologizirati prikazujući posve crne i djelomično uništene dječje igračke. Čini mi se da Pokorićeva ne nastoji zatomiti dijete u nama, nego reći da je od nevina (naivna) djetinjstva ostalo tek nešto destruirano. Preostaje nešto reći i o Antispomeniku. Anti kod Kristine Delalić Vetengl nije naglašeno s idejne strane, kao primjerice kod Kožarićevih Unutarnjih očiju (1959/60), jer riječ je tek o okretanju biste naopačke, čime se ne preispituje sama bit spomenika, već način njegova položaja i postavljanja u prostor.

Treća međunarodna radionica umjetničke grafike i ovaj je put potvrdila nastojanja profesora i studenata osječke akademije da Osijek profiliraju u grad istančanoga i osjetljivog ukusa za grafički medij. Zahvaljući nastojanjima Stanislava Marijanovića, radionica je i ove godine imala međunarodni karakter, a tematski se orijentirala prema problemima tehnike dubokoga tiska. Završna je izložba pokazala tematsku raznolikost tehnike koja se jednako vješto realizira i u figurativnim i u apstraktnim prikazima, a francuska je gošća Amalia Domergue predstavila svoje ukoričene radove.

Spomenute su izložbe ponudile dobar izbor zanimljivoga vizualnog materijala nastojeći time natuknuti Osječanima da domaća likovna scena živi i već dulji niz godina napreduje.