Vrći, vrijeći, vršiti – kad ispita više nema

Dobro se sjećam riječi prof. Jonkea: ako osjećate da je student na pismenom ispitu bio puki prepisivač, postavite mu pitanje koje će i njega samoga uvjeriti kako bi ipak bilo bolje da na ispit dođe drugi put. Tako je to bilo sa studentima iz davnih 1960-ih godina. Danas upućivanje studenta na dodatno učenje izaziva u njemu bijesnu reakciju, a nerijetko povlači za sobom i lošu ocjenu za nastavnika. Pitanja koja spominjem nisu bila posebno teška onima koji su pošteno proradili ispitno gradivo. No evo jednoga na koje oni površni najčešće ne bi znali odgovoriti – svi oblici glagola vrći, vrijeći. Obično bi nakon postavljenoga pitanja uslijedio tajac, muk (danas bi zabrinuti orači hrvatske jezične njive rekli jednostavno, svima razumljivo, gap). Moglo se postaviti još i koje potpitanje, recimo: što glagoli vrći i vrijeći znače? Time bi, i nakon eventualno „uspjele prepisivačine“, na usmenom ispitu posvemašnje neznanje isplivalo na površinu kao ulje na vodi. Situacija iz 1960-ih lako bi iste odjeke imala i danas – neznanje. Svjedoci smo žurnoga gubitka hrvatskoga leksika, mladi ne znaju više ni mnogo običnije glagole od navedenih, pa kako bi onda znali ove?! No danas nema ni bojazni od „pitanja za padanje“. Svi ionako prolaze.

Nekoć su ovi glagoli bili razrađeni u školskim gramatikama, a danas mi je posve razumljivo što ih ondje više nema. Oni su očito već počasni članovi kluba hrvatskih zastarjelica. No ako se takav ispitivač gnjavator još ipak rodio, evo prve pomoći – oblika glagola vrći, barem kao zanimljivosti. Jer, danas više nije lako sve te glagolske oblike na jednom mjestu ni naći. Dakle:

prezent: vršem, vršeš, vrše, vršemo, vršete, vrhu

imperfekt: vrsijah, vrsijaše, vrsijaše, vrsijasmo, vrsijaste, vrsijahu ili vršah, vršaše, vršaše, vršasmo, vršaste, vršahu

aorist: vrhoh, vrše, vrše, vrhosmo, vrhoste, vrhoše

imperativ: vrsi, vrsimo, vrsite

glagolski prilog sadašnji: vrhući

glagolski prilog prošli: vrhavši

glagolski pridjev radni: vrhao, vrhla, vrhlo

glagolski pridjev trpni: vršen, vršena, vršeno.

Običniji je bio infinitiv vrijeći nego vrći, a ono što je danas običnije od nekadašnjeg običnog jest (kao jedini) vršiti (glagol IV. vrste). Opskrbili smo se još jednim nepotrebnim znanjem, pa ću se pozabaviti njime. Vršiti i danas služi uskogrudnim pedantima kao crvena krpa razjarenom biku – pa oni, čim ga tko upotrijebi, na njega štajgaju (njem. steigen, penjati se, a u zagrebačkom govoru grditi, psovati, povisivati glas, uzrujavati se) govoreći: vrši se samo žito. Je li baš (samo) tako? Oni koji tako misle ili samo „šalju dalje“ ono što su načuli uvijek ostaju samo na površini, dopiru samo do jednoga značenja, no već i te strugotine znanja njima su dovoljne da budu vrlo grlati (apodiktičnost se podrazumijeva) i da bez pardona ispravljaju i one koji možda znaju više (i bolje) od njih. Oni, dakako, znaju samo za jednu spregu toga glagola – onu s glagolskom imenicom nekoga drugog glagola umjesto glagola od kojega je ta imenica izvedena ili s kojom drugom imenicom. Znam, ovo vam baš nije jasno, no odmah će biti. Naravno da nije dobro (a i nepotrebno je) govoriti i/ili pisati vršiti saslušavanje, ispitivanje umjesto saslušavati, ispitivati; vršiti upisivanje novih članova umjesto upisivati nove članove; vršiti berbu maslina umjesto brati masline itd. Natpisi u nekim obrtničkim radnjama, npr. postolara ili krojača: vršimo popravke obuće ili svih vrsta odjeće, također se mogu bolje i ljepše izraziti glagolom koji će te popravke pretvoriti u radnju: popravljamo sve vrste vaše obuće i odjeće (brzo, kvalitetno i povoljno ne treba posebno ni isticati). Upravo takvi natpisi ubrzano povećavaju čestotu upotrebe takvih sintagmi, jer se ljudi u recesiji kojoj ne vidimo kraja sve češće okreću životu iz onih vremena kada još nije vladala krilatica kako se „ništa ne isplati popravljati“. Tada su se, naime, još popravljale i najlonice („dizale su se očice“), no brzo su i one završavale u smeću. Konzumerizam je, uz potporu razdraganih masa, učinio svoje. 

Dovde je (samo usput, nije dovdje, kako nesigurni i uplašeni govore; da pitam zašto, baš me zanima što bi mi odgovorili) jasno kada upotreba glagola vršiti u hrvatskom standardnom jeziku nije dobra. No što ćemo s primjerima tipa: na njih međunarodna zajednica vrši politički pritisak? Bi li rečenica imala istu konotaciju kao da se reklo: njih pritišću (ovako ili onako)?  Dakako da ne bi. A treba pogledati i kojem funkcionalnom stilu pripada ovaj primjer – administrativno-političkom, koji i inače voli imeničko izražavanje (provesti istragu : istražiti; provoditi mjere štednje : štedjeti itd.). No ovaj je korak ipak pokazao da vršiti ne ide samo uza žito, premda je ta upotreba dobra. Zanimljivo, kako progonitelji glagola vršiti u značenjima izvan njive razumiju izraz vršiti volju Božju? Zar za to u statistički gotovo stopostotnoj katoličkoj Hrvatskoj nisu čuli? Sve upućuje na to da glagol vršiti traži dublje poniranje u svoja značenja. Jer i oni koji ga vezuju samo uz jednu poljodjelsku radnju, vršidbu, sasvim neopterećeno upotrebljavaju glagole kao što su: izvršiti (zapovijed), dovršiti (neki započeti posao, dovesti ga do kraja), navršiti (određene godine), prevršiti (svaku mjeru, prijeći granice), završiti (dogotoviti što) i sl. A svi su ti prefigirani glagoli spojeni s osnovnom radnjom činjenja, kojoj prefiks određuje smjer. Ni to činjenje nije bilo kakvo činjenje nego dovođenje određene radnje do njezina vrha. Glagol vršiti sadrži u sebi vrh (vrći je od vrh-ti). Staroslavenski vrъšiti znači raditi, činiti, izrađivati, obavljati neki posao. A rus. veršitь, osim vršiti, znači i odlučivati, jer je i prasl. *vьršiti izvedeno iz *vьrhъ, što u metaforičkom značenju može biti i zaključak. Riječ je najprije i značila zaključivati neki posao (grč. kolophō΄n, vrh i zaključak). Nije li i vršidba završni postupak sa zrelim žitom?

Sve to pokazuje da glagol vršiti ima opravdanja u hrvatskom jeziku, pa ga ne treba tek za volju nekih bukača istjerivati iz hrvatskoga jezika. On i danas, a ne samo u staroslavenskom, znači: činiti, obavljati, izvoditi neku radnju; obavljati poslove vezane uz neki položaj, zamjenjivati odsutnoga na takvu položaju, obnašati dužnost, pa se takav i potpisivao sa v. d. – vršilac / vršitelj dužnosti. Takav vršilac / vršitelj radnje nije nepoznat ni u gramatici. Dakako, poljoprivredno je značenje glagola vršiti odvajati žitno zrnje od klasa, slame od pljeve. Nekoć se to radilo mlaćenjem ili okretanjem, što je izvodila stoka na gumnu hodajući uokrug oko stožera. Danas se to radi strojno, no ni ime stroja nije jednoznačno. Nekima je to vršilica, drugima vršalica. I postanak glagola vrći, vrijeći ide od *verhti, vršiti žito, ali znači i često upotrebljavati, izmučiti, umoriti, a lat. verro znači vući, potezati, vući po čemu, mesti, izmesti; njem. schleifen, vući, potezati, oštriti, brusiti, glačati; fig. odgojiti (istesati koga, uljuditi) – kao krajnji čin uloženih napora da „iz nečega nešto bude“. Kad se bolje pogleda, sve je to i vršidba. Zadnji dan žetve zove se u sjevernoj Dalmaciji dovršanica, a zadnji dan vršidbe u Lici dovršancija. Sva ta potezanja, bacanja i okretanja nisu ništa neobično ako znamo da se primitivna vršidba i obavljala bacanjem, prevrtanjem, mlaćenjem žita po tlu.

Sjećam se da se u neka vremena činilo kao da se cijeli hrvatski pravopis vrti oko mlaca – jer se iz ovako napisanoga genitiva ne zna je li posrijedi mladac ili mlatac. Zato treba pisati ili mladca ili mlatca. Mladac još i znamo tko je, ali tko je ili što je mlatac? Iz njega zrači mlat, mlatiti, mlaćenje. E, upravo je mlatac onaj tko vrši žito. Mlati ga dok je i zadnjega zrna na klasu, pa i malo nakon toga. Nije li sad kristalno jasno i mlaćenje prazne slame? Iz nje više ne izlazi ništa dobro i korisno, no mlatac sveudilj mlati i mlati – po nama i oko nas, kako i gdje stigne. Jer i on mora nešto izvršiti, dovršiti, završiti, a pritom često i mjeru prevršiti.