Modernitet kao identitet

Karin Šerman profesorica je povijesti i teorije arhitekture na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, na kojemu je diplomirala 1989. Ove godine ona je selektorica za hrvatski paviljon na 14. međunarodnoj izložbi arhitekture u Veneciji. Njezin koncept hrvatskoga nastupa tema je našeg razgovora.

Snimio Marko Mihaljević

Možete nam kratko predstaviti temu koju je glavni selektor ovogodišnjeg Bijenala arhitekture, Rem Koolhaas, zadao nacionalnim paviljonima?

Zadana tema bila je Usvajanje moderniteta: 1914–2014. Koolhaas je pozvao zemlje sudionice da sagledaju modalitete lokalnog usvajanja moderniteta u proteklom stoljeću i da lociraju specifične fenomene koji se razvijaju u takvim intenzivnim uvjetima. Posebno je apostrofirao problem opstanka nacionalnih arhitektonskih jezika i identiteta u uvjetima globalizirajućeg moderniteta, jer ustvrdio je da su zbog modernizacijskih procesa u proteklih sto godina specifična obilježja nacionalnih arhitektura nestala. I stoga je pozvao da se, pred izazovom novih i pojačanih globalizacijskih prilika, taj proces propita, ne bi li se izbjeglo posvemašnje izjednačavanje i osiromašenje arhitektonskog izričaja, kao i arhitektonskih modusa operiranja, a time i shvaćanja društvenih programa i ambicija.

Kako ste vi pristupili tome pozivu? Kojim ste konceptom odgovorili na sve iščitane slojeve pitanja?

Ocijenili smo da je problem vrlo precizno postavljen, da je krajnje relevantan, i da mu treba pristupiti ozbiljno, sa svrhom raščišćavanja pozicija i otkrivanja potencijalnih modaliteta budućeg arhitektonskog djelovanja. Ovakvim je raspisom otvoreno polje za sustavno teorijsko i povijesno istraživanje, a ne tek egzaltirane estetske i konceptualne reakcije. Sve smo to odlučili prihvatiti i maksimalno iskoristiti. Naša temeljna teza pritom je već poznata: prihvaćajući lansiranu tezu o modernizmu kao eliminatoru nacionalnih arhitektonskih obilježja, ponudili smo drukčiju optiku – modernizam kao mogući nositelj lokalnog arhitektonskog identiteta. Pokušali smo dakle istražiti onaj zanimljivi međuprostor gdje taj univerzalni internacionalizam, kao prepoznatljivo obilježje dvadesetoga stoljeća, premda teži istovjetnoj modernoj estetici, zapravo nudi gotovo nevidljive načine za preživljavanje dimenzije nacionalnog unutar globalnog. Iskustvo naše arhitekture dokazuje upravo to. A baš su takvi robusni i održivi modaliteti vješta preokretanja situacije i korištenja projektantske inteligencije dragocjeni za naše pojačano globalizacijsko stanje.

S obzirom na složenost i teorijsku narav teze, čini se kao veliki izlagački izazov. Kako ste predstavili tu tezu? I što se skriva iza specifična naslova izložbe, Fitting Abstraction?

Apstrakcija je jedna od bitnih formalnih i konceptualnih odrednica arhitektonskog modernizma. Naša je teza da se u ovdašnjim prilikama, iz niza povijesnih okolnosti, arhitektonski modernizam – iako duboko obilježen apstrakcijom – potvrđuje kao legitimni nositelj dimenzije lokalnog arhitektonskog identiteta, dakle da ovdje i sama apstrakcija postaje „retorička“ i „reprezentativna“, uspješno upregnuta u konstruiranje te važne i osjetljive kategorije. Nastup se stoga posvećuje otkrivanju i prezentiranju okolnosti i razloga toga zanimljivog preokreta. Iz toga proizlazi i sam naslov izložbe – Podesnost apstrakcije – u smislu da nama arhitektonska apstrakcija naprosto primjereno odgovara, ali također i da se ona sama, ako je potrebno, fleksibilno podešava, kroz snalažljive projektantske operacije angažiranih arhitekata, ne bi li se podvela pod zajedničke društvene i kulturološke ciljeve i interese.

Te zanimljive procese pratimo od 1914. do 2014, jer se upravo unutar toga dinamičnog razdoblja u nas odvijala intenzivna priča nacionalne formacije te kristalizirala važna uloga arhitektonskog modernizma u tim procesima. Iz tog se razloga naša izložba ne posvećuje tek izdvojenim epizodama protekloga stoljeća, niti se bavi tek pojedinim etapama, autorima, tipovima ili primjerima. Cilj je bio zahvatiti što širi raspon uvida u tih stotinu godina i vidjeti što takav pristup pruža u pogledu razumijevanja ovih složenih procesa, tj. što on govori o bitnim odrednicama hrvatske arhitekture. Gledajući materiju na taj način, istraživanje je izlučilo osam specifičnih tema, prepoznatih kao arhitektonske vrijednosti koje u našoj arhitekturi traju čitavo sagledano stoljetno razdoblje. I upravo te zaživjele i trajne arhitektonske vrijednosti glavni su eksponati izložbe. Premda su obilježene apstrakcijom kao formalnom i konceptualnom odrednicom, svaka od njih ujedno modificira to svima zajedničko svojstvo na sebi specifičan način. Zajedno pak autentični su oslonac za formiranje lokalnog arhitektonskog identiteta.

Pritom je važno istaknuti da se te vrijednosti u našem čitanju ne sagledavaju u smislu njihovih izravnih oblikovnih obilježja, već u pogledu širih prostornih, kulturnih i društvenih učinaka. Tu se uočava i da su sve vrijednosti usmjerene naoko paradoksalnom dvojakom cilju: s jedne strane uvjereno promoviraju nadirući modernitet, a istodobno nastavljaju povijesni kontinuitet. A kako i same nadilaze sferu konkretnih formi, evidentno je da se razumijevanje moderniteta, kao i povijesnoga kontinuiteta, u našem tumačenju zapravo smješta u sferu širih učinaka, fenomena, doživljaja i osjećaja.

Koje su te vrijednosne linije koje ste prepoznali da traju čitavo stoljeće i koje ste izdvojili kao središnje izložbene eksponate? I kako ste ih konkretno prezentirali?

To su: poetička redukcija, sublimacija regionalnog, kontekstualni senzibilitet, kultura urbaniteta, generiranje društvenog, umjetničke suradnje, otvoreni sustavi i eksperimentalno istraživanje. Svaka od tih osam linija na izložbi je predstavljena sa po osam konkretnih arhitektonskih primjera. Organizirani su kronološki tako da ravnomjerno pokrivaju cijelo dvadeseto stoljeće i time dokumentiraju kontinuitet i opstojnost svake od promatranih arhitektonskih vrijednosti, unatoč istovremenim promjenama u području političkih, društvenih, ekonomskih i ideoloških okvira.

Je li bilo poteškoća pri izboru arhitektonskih primjera? Po kojim su kriterijima pojedine kuće postajale predstavnicama pojedinih vrijednosti?

Naravno da nije bilo lako selektirati reducirani broj primjera iz uistinu bogate i vrijedne hrvatske modernističke baštine i suvremene produkcije. Ponajprije smo se rukovodili kriterijem da su svi izabrani primjeri amblematski za lokalnu arhitektonsku kulturu, dakle da su ostvarenja koja znače neosporne vrijednosti i aspiracije kulture koja je potaknula njihovo stvaranje. Pazili smo i da pripadaju različitim tipologijama i različitim mjerilima te da dolaze iz različitih regionalnih konteksta. No ponavljam da ono što nas je na njima primarno zanimalo nije tek vizualna pojavnost i formalna kvaliteta, nego mogućnost da u njihovim operacijama prepoznamo određenu trajno usvojenu arhitektonsku misao, postupak ili vrijednost koji postaju konstantom i informiraju daljnju produkciju kao trajno obilježje hrvatske arhitektonske kulture, nudeći se i kao operativni fundament za buduće arhitektonsko djelovanje.

Također smo bili svjesni da ni jedan od primjera ne može biti sveden tek na jednu arhitektonsku vrijednost. Svi izabrani primjeri toliko su jaki da u sebi objedinjuju i po nekoliko temeljnih arhitektonskih kvaliteta. No u ovom postavu povjerena im je zadaća da prikazuju upravo onu vrijednost u kojoj postižu najsnažniji učinak. Na taj način okupljeni primjeri, u svome međudjelovanju, ovdje pričaju priču o hrvatskoj arhitekturi koja njih same pojedinačno nadilazi. Prezentacija povijesne građe u postavu tako uspostavlja otvoreni interpretacijski sustav koji može biti trajno nadograđivan i izmjenjivan te poziva i sama promatrača da aktivno i angažirano analizira, čita i tumači izloženu građu.

Na izložbi smo zapazili relativno neobične makete. Što one zapravo prikazuju? Očigledno je naime da nije riječ o doslovnom prikazu kuća.

Točno, svaka od izloženih osam arhitektonskih vrijednosti koje predstavljaju naše lokalne arhitektonske fundamente prezentirana je zasebnim sustavom modeliranja, odnosno specifičnim konceptualnim prikazima. Svaki od primjera koji gradi i dokumentira pojedinu arhitektonsku vrijednost predstavljen je modelom konkretne arhitektonske operacije koju provodi u ostvarivanju te vrijednosti. Dakle, riječ je o nizu konceptualnih maketa koje modeliraju specifične apstraktne arhitektonske operacije i time potvrđuju kako se vještom uporabom takvih autonomnih alata može uspješno postići širi društveni učinak, a kumulativno izgraditi i priželjkivana kategorija identiteta i ostvariti zacrtana kulturna ambicija. Riječ je o specifično dijagramiranim maketama – materijalnim prikazima nematerijalnih operacija koje primjeri provode.

Na fotografijama s izložbe može se zapaziti da je riječ o vizualno vrlo specifičnu postavu. Možete nam nešto reći o prostornoj organizaciji i oblikovanju sama paviljona?

Rješenje prostorne organizacije paviljona rukovođeno je što lakšim praćenjem brojnih slojeva izložbe i razumijevanjem njihovih složenih prostorno-vremenskih odnosa, pri čemu je glavna uloga dana prostoru kao sugestivnom tumaču. Prolazeći prostorom izložbe posjetitelj je samom logikom kretanja upućen na usklađeno čitanje i povezivanje njezinih različitih segmenata – povijesnih fotografija, nacrtne dokumentacije, konceptualnih modela, pojedinih tematskih linija, njihovih povijesnih oslonaca te društveno-povijesnog konteksta.

Što se same vizualne pojavnosti tiče, paviljonska instalacija, osim što služi kao funkcionalni okvir i nosač izlošcima i svoj ostaloj potrebnoj infrastrukturi, ujedno i sama stvara specifičnu ambijentalnu kvalitetu i nastoji pružiti prostorni doživljaj koji komunicira tezu. Htjeli smo postići da i usputni posjetitelj, koji nema previše vremena za iščitavanje svih tih slojeva, bude u mogućnosti dobiti barem osnovnu impresiju i dojam. Pritom smo se odlučili i za svojevrsnu posvetu Vjenceslavu Richteru i njegovu paviljonu s Milanskog trijenala iz 1964, koji nam je bio zanimljiv zbog specifična načina preklapanja izložaka i prostora. Tako smo u realnom mjerilu pokušali stvoriti doživljaj apstraktnog, dinamičnog, otvorenoga vizualnog sustava ostvarena relativno jednostavnim sredstvima.

U jednom hrvatskom tekstu o našem nastupu pojavio se, uz opasku „vizualno besprijekoran“, i epitet štreberski. Smeta li vam što se on vezuje uz vašu izložbu?

Ukoliko to podrazumijeva sustavnost, preciznost, slojevitosti utemeljenost nastupa, onda nam to dolazi kao veliki kompliment. Na tragu postignute jasnoće i iščitane poruke našeg paviljona, navela bih osvrt urednika uglednog talijanskog časopisa Abitare, poznatog kritičara i kuratora Luce Molinarija, koji je za naš paviljon napisao: „Zadaća promišljanja odnosa između moderniteta i lokalne kulture elegantno je dotaknuta u hrvatskom paviljonu zahvaljujući dobro koncipiranoj izložbi s iskazanom jasnom porukom: naime, da je moguće izlučiti kontinuiranu nit koja se provlači hrvatskom modernom arhitektonskom kulturom u proteklom stoljeću i koja nastavlja informirati i oblikovati i suvremenu produkciju. Fitting Abstraction odaje koherentan dojam harmonije, sa svojim povijesnim slikama, paletom konceptualnih modela i impresivnom suvremenom arhitekturom...” Iznimno nam je drago da se izložba ovako točno i slojevito tumači u reakcijama međunarodnih stručnjaka, i to nam je najbolja potvrda da je i sam sadržaj i postav postigao željeni cilj.

Smatrate li da je ovakav način izlaganja ponešto zastario ili takva konceptualizacija samih linija i arhitektonskih operacija nudi novo sagledavanje hrvatske moderne i suvremene arhitektonske produkcije?

Smatram da ovaj pristup uistinu nudi novo čitanje i tumačenje hrvatske moderne i suvremene arhitekture, oslonjeno na aktualne i relevantne teorijske koncepte od šireg i univerzalnog značaja. Posebno inovativnim držim razvijeni način 3D-dijagramiranja, odnosno našu konceptualizaciju modela arhitektonskih operacija koje predstavljamo, koji dosad nije bio rabljen na arhitektonskim izložbama, a koji se pokazao kao naš iznimno uspješni konceptualni i izložbeni eksperiment. Jedan profesor utjecajnog američkog sveučilišta na izložbi me pitao bi li se naše makete nakon kraja izložbe mogle otkupiti, jer smatra da se mogu koristiti kao savršeni alati podučavanja arhitektonskoga projektiranja generalno, neovisno o hrvatskom historiografskom arhitektonskom narativu. Jako me obradovala ta njegova konstatacija, jer potvrđuje i univerzalni značaj našeg čitanja i postava.

No ako se nekomu ipak učini da je na našoj izložbi vidio tek niz već poznatih primjera, to tada više govori o promatraču samu i prirodi njegova pogleda.