Arhitekt organske gradogradnje

Ugledna nagrada Vladimir Nazor svake se godine u lipnju dodjeljuje za najviša umjetnička dostignuća u području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališta te arhitekture i urbanizma, i to kao godišnja nagrada za najbolja pojedinačna ostvarenja u prethodnoj godini te kao nagrada za životno djelo „istaknutim umjetnicima koji su svojim stvaralaštvom obilježili vrijeme u kojem su djelovali i čiji je stvaralački put zaokružen, a djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske“.

Radovan Delalle, Naselje Đuro Đaković u Sarajevu (1976–1989)

Ovogodišnja je svečana dodjela održana u Muzeju Mimara 18. lipnja, a u kategoriji arhitekture i urbanizma laureat nagrade za životno djelo jest Radovan Delalle. Rođen je 1935. u Slavonskom Brodu, diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1960, a specijalistički je studij na Urbanističkom institutu Sveučilišta u Parizu dovršio 1972. Prvo radno mjesto bilo mu je u Zavodu za urbanizam grada Sarajeva (1961–66), gdje je u okviru istraživačkog rada na konceptu urbarhitekture i iznalaženja alternativnih pristupa razvoju gradova kao procesa organske gradogradnje predložio eksperimentalne projekte za jezgru Marindvora u Sarajevu (1964) i poslije naselja Trnje u Zagrebu (1971/72). Nakon Sarajeva odlazi u Pariz, gdje je surađivao kod Jacquesa Labroa (1967/68) te u birou Gérarda Gobera (1971/72). Potom je radio u Zavodu za studije i projektovanje Dom u Sarajevu, u zagrebačkome arhitektonskom birou AGI- 46, a od 1982. do umirovljenja djeluje u Urbanističkom zavodu grada Zagreba. Jedan je od suosnivača arhitektonske grupe Z (1969).

Opus arhitekta Delallea, iako je većim dijelom ostao nerealiziran, kreativno je važna potka eksperimentalnoga promišljanja gradogradnje. Sudjelovao je na 25 domaćih i međunarodnih natječaja s polučenih šest prvih nagrada (u Grazu, Zagrebu, Sarajevu i Novom Sadu). Od natječaja valja istaknuti: tematski natječaj Arhitektura i sloboda uz izložbu Trigon u Grazu, zatim natječaje za kulturni centar Georges Pompidou u Parizu (sa Ž. Ćirilom, 1971), za Autobusni kolodvor Zagreb (s Nevenkom Postružnik, otkup, 1974), novo naselje u Novom Sadu (grupa autora, 1. nagrada, 1974), naselje Đuro Đaković u Sarajevu (s Namikom Muftićem, 1. nagrada, 1975; djelomično realizirano 1976–89), predjel Mišeluk u Novom Sadu (grupa autora, 2. nagrada ex aequo, 1979/80) i središnji prostor Zagreba (grupa autora, 1981). Radio je projekte za naselje Ciglane u Sarajevu (grupa autora, 1965), novo naselje i centar u Dugoj Resi (sa Stjepanom Krajačem, 1976/77) te kuću za odmor u Staroj Baški na otoku Krku (1970–79).

Unatoč arhitektonskim referencijama, prisutnost Radovana Delallea u struci dominantno je obilježena urbanističkim djelovanjem, pa je tako sudjelovao u izradi brojnih provedbenih urbanističkih planova: za zagrebačka naselja Sloboština (s Ivanom Tepešom, 1975), Lučko (1981), Kozari Bok (1983) i Kalinovica–Kerestinec (1989), zatim za područje Autobusnog kolodvora Zagreb (s Nikom Gamulinom, 1990), za lijevu obalu Save u središnjem prostoru zagrebačkog Trnja (1987) i za središnji prostor Novog Zagreba (1988). Radio je i na generalnim planovima južnog Zagreba (s Nadom Šilović, 1973) te Duge Rese (sa Stjepanom Krajačem, 1986).

Sudjelovao je na skupnim izložbama Trigon u Grazu (1969) i Trstu (1971), Izazov u Zagrebu (1971), također i u Beogradu te u Osijeku; samostalno je prezentirao svoj rad u Zagrebu (1976) i Parizu (1977), posebno na Zagrebačkom salonu (1970, 1976, 1978, 1982, 1985, 1988), te koautorski na izložbama Urbana obnova ili obmana (s Antoanetom Pasinović i Nikom Gamulinom, 1985) i Trnje – prostorni planovi i stvarnost (s Nikom Gamulinom, 1989). S Fedorom Kritovcem postavlja niz tematskih izložbi u zagrebačkoj galeriji Modulor (1996–2002).

Uz praktični projektantski i planerski rad Radovan Delalle objavio je više od sto znanstvenih i stručnih prikaza u raznim periodičkim publikacijama (Arhitektura, ČIP, Komunikacije, Arhitektura i urbanizam, Naše teme…), a djelovao je i kao član uredništva časopisa Arhitektura (1978–82) i ČIP (1997). Na području arhitektonsko-urbanističke publicistike istaknuo se knjigom Traganje za identitetom grada, koja je doživjela dva izdanja (1988. i 1997). Ta je zbirka tekstova osobno promatranje grada, odnosno onoga što Delalle definira kao urbarhitekturu. Djelujući na obama područjima struke – urbanizmu i arhitekturi – Delalle naglašava potrebu za njihovom sintezom, koja je naizgled očigledna i očekivana, ali u praksi često zanemarena. Uz to, kroz prizmu subjektivnih mišljenja u knjizi su analizirani veliki svjetski gradovi: Atena, Venecija, Firenca, Pariz, New York te domaći primjeri u priobalju. Također se razmatra utjecaj postmoderne arhitekture i regionalnih, odnosno tradicijskih karakteristika (zanemarivanih u vrijeme rigidnoga modernizma). Prezentiraju se i Delalleovi osobni vizionarski projekti, a za kraj knjige ostavljena su poglavlja Na kraju stoljeća i Suvremena gradogradnja, s pogledom prema budućnosti globalne i domaće arhitektonske i urbanističke scene.

Radovan Delalle u svome je decentnom, više od pola stoljeća dugu djelovanju zasigurno bio nedovoljno zapažena osobnost unutar struke, pa je odluka o nagradi kojom se njegovo djelo u pozitivnom smislu revalorizira izazvala i stanovito iznenađenje, osobito stoga što su u ovogodišnjoj konkurenciji bili nominirani u javnosti daleko više eksponirani kandidati poput Ivana Crnkovića, Branka Silađina i Bogdana Budimirova.