Priča o duhovima koja mijenja pravila pripovijedanja

Nakon nedavno prevedenog Varama (prev. Dora Jelačić Bužimski), hrvatska publika dobila je priliku uživati u još jednom romanu jednog od trenutno najutjecajnijih argentinskih pisaca, Césara Aire. Riječ je o djelu Duhovi (Los Fantasmas, 1990), koje je također objavila zaprešićka Fraktura u iznimno kvalitetnom prijevodu Dore Jelačić Bužimski. Prva stvar koja se primjećuje kod Airinih romana jest njihova duljina ili bolje rečeno nedostatak iste. Zapravo se radi o pravom osvježenju, romančiću pisanom za modernog, užurbanog čovjeka, koji za čitanje jedino i može izdvojiti pola sata prije spavanja ili maksimalno jedno nedjeljno poslijepodne. I to je u ovom slučaju sasvim dovoljno.

César Aira sam svoja djela zove romančićima (novelitas) i mnogima ostaje nejasno kako pisac koji objavljuje u prosjeku dvije knjige godišnje posljednjih 25 godina uopće može napisati išta vrijedno čitanja, ali što je drugo piscu činiti doli pisati. Sam je Aira izjavio kako ne voli pisce koji se samo takvima zovu, ali zapravo samo svakih deset godina napišu jednu knjigu, tek toliko da zadrže člansku iskaznicu. On piše svakodnevno, ali pomalo, stranicu do stranicu i pol na dan, svakim novim danom nastavljajući ondje gdje je jučer stao, bez previše pročitavanja i ispravljanja napisanog teksta. Knjige redovito objavljuje kod malih izdavača, na taj način donekle postavljajući čitateljima izazov kako bi pronašli najnovije štivo, cilj do kojeg onda zaista dolaze samo najzainteresiraniji. Kritika ga često smatra avangardnim, premda on sam sebe ne svrstava u tu kategoriju, tvrdeći kako se formirao u modernizmu i usvojio modernističku tehniku kretanja prema naprijed i stalnu potragu za novim. Ipak, inspiraciju raznim postmodernim stilovima ne niječe, naglašavajući veću važnost kreativnog procesa od rezultata, što i jest glavna karakteristika njegova pisanja. Airin stvaralački proces vrlo je sličan automatskom pisanju nadrealista, premda je svoju improvizacijsku genijalnost ipak malo više racionalizirao, tako da pročitana knjiga na kraju ostavlja dojam pomno planirane cjeline, što se može vidjeti i u Duhovima.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2014.

Roman se, kao što je slučaj s mnogim Airinim djelima, događa u Buenos Airesu, točnije, pratimo posljednji dan godine u nekoj zgradi u izgradnji koja je već trebala biti dovršena i predana vlasnicima. Zgrada ima samo sedam luksuznih stanova, svaki na svojem katu, a bogati se stanari, koji su sa svitom dizajnera došli pogledati tijek radova, u tih nekoliko sati na gradilištu miješaju s prašnjavim radnicima, koji samo žele dovršiti pola dana posla i prepustiti se slavlju Nove godine.

Na krovu zgrade, u stančiću namijenjenom vrataru, privremeno živi čileanska obitelj noćnog čuvara, zidara i notornog pijanca Raúla Viñasa – njegova supruga Elisa Vicuña, njezina kći Patri te četvero male djece. Onako usput, ležernošću svojstvenoj južnoameričkoj književnosti i nasljeđu magičnog realizma, Aira spominje kako se u zgradi nalaze duhovi. Vide ih jedino radnici i čileanska obitelj, dakle oni siromašni. Metafora podignuta na višu razinu ostvarena je početnom jukstapozicijom bogatih, koji naizgled imaju sve, i siromašnih, s mnogo jednostavnijim životima i željama, koji s druge strane jedini percipiraju svijet oko sebe, pa tako i duhove.

Duhovi su ondje, ali nitko im ne pridaje previše važnosti. Lebde među katovima, goli, ćelavi i prekriveni bijelom prašinom (jer ipak smo na gradilištu), uvijek se krećući u grupi poput kakve kazališne trupe, služeći kao frižider kod hlađenja Raúlova vina, kao kazaljke na satu ili jednostavno sjede na rubu zgrade i gledaju u ljude ili u daljinu. Naravno, kad su prikazani kao tako prirodan dio okoline, onda se i nama čini kao da joj pripadaju. Duhovi potpuno nezamjetno ulaze u roman, cijelo su vrijeme jednako prisutni i odsutni, dolaze i odlaze sporadično te na prvi pogled nemaju previše veze s radnjom. Njihova uloga dočarana je spomenutim nasumičnim uvođenjem u roman, gdje se usred opisa bogataša koji hodaju gore-dolje po nedovršenoj zgradi, opušteno na trećoj stranici teksta spominje kako se „ostali nisu trebali zamarati; penjali su se i spuštali lebdeći, čak i kroz betonske ploče“, u rečenici koju je vrlo lako previdjeti. U ovom trenutku ne znamo tko su „ostali“, premda nam naslov romana to daje naslutiti, ali konačnu potvrdu dobivamo tek naredne tri stranice, kad ih autor opisuje kako sjede potpuno goli na rubu antene, „na oštrom metalnom rubu na koji se ne bi usudjela sletjeti ni ptica“. Osim toga, Aira nikada ne objašnjava porijeklo ili prisutnost duhova, već ostaje vjeran vlastitoj metodi pisanja koju naziva „kontinuumom“ (el continuo) ili „bijegom prema naprijed“ (la huida hacia adelante), smatrajući da se umijeće naracije gubi na snazi sa svakim dodatnim objašnjenjem.

Na prvim stranicama, autor nam daje vrlo detaljnu sliku zgrade u nastajanju, tjerajući nas da se koncentriramo na imena svih likova koji se prešetavaju po nedovršenim prostorijama, pa se prelazeći od lika do lika, osjećamo poput duhova koji prelaze s jednog kata na drugi  promatrajući razvoj radnje. Ipak treba naglasiti da i ovaj naizgled kaotični početak obilježava tečnost i povezanost pripovijedanja, bez imalo užurbanosti. Možda se radi o argentinskom mentalitetu ili strpljivosti, a možda i o činjenici da je Nova godina u Buenos Airesu ljeti, pa visoke temperature i sparina pridonose opuštenosti s primjesom melankolije, no treba svakako istaknuti imaginacijsku sposobnost autora koji predlaže velik broj priča čak i dok pripovijeda samo jednu. Dugačak uvod i detaljni opisi likova tako se čine kao priprema za jedan puno duži roman, što se direktno kosi sa svijesti čitatelja o fizičkom nedostatku stranica za takvo što. Aira izlaže o svakom liku dovoljno da čitatelj može nastaviti zamišljati njihove priče vrijedne pisanja, dok se on fokusira samo na jednu. Autor često naglašava kako mu se sviđa na taj način pisati, imajući jednu središnju priču, koja nekako prirodno završi kada se približi oznaci stote stranice.

Koncentriran i zainteresiran čitatelj od početka se mora udubiti u opise likova, pamtiti njihova imena i odnose, koji se onda naknadno pokažu za priču nebitnima. Gotovo do sredine romana ne znamo tko je glavni lik. Je li to arhitekt Félix Tello, koji budućim stanarima pokazuje zgradu i usput razmišlja o sličnostima bogatih kupaca stanova i siromašnih zidara koji ih grade i iznenađuje se zaprepaštenim licima bogataša kojima iznosi svoju teoriju? Ili je to možda Abel Reyes, dugokosi nećak Raúla Viñasa koji je zadužen za nabavku hrane za radnike i koji s nevjerojatnom mirnoćom čeka tridesetmetarski red u lokalnoj trgovini koja pripada evangeličkoj sekti? Ili se radi o Elisi Vicuñi, Raúlovoj supruzi, koja kod pranja uporno koristi previše izbjeljivača, na taj način pojačavajući dojam ionako skromnog izgleda odjeće svih članova obitelji i održava naviku da u mislima razgovara sa starom prijateljicom? Majstorski nas vodeći kroz dan i prelazeći s jednog lika na drugi, iz perspektive u perspektivu, Aira se napokon zaustavlja na petnaestogodišnjoj Patri, Raúlovoj pokćerki, neobičnoj djevojci koja živi u svom svijetu.

Patri, prema majčinom mišljenju lakomislena i veoma izgubljena, neprestano dobiva savjete o tome kako mora pronaći nekog iluzornog i čini se rijetkog „pravog muškarca“, dok istovremeno za nju duhovi, bića koja se nalaze između života i smrti, izgrađenog i neizgrađenog, postaju sve stvarniji. Stoga je zapravo neizbježno da duhove upravo ona privlači te da joj se u jednom trenutku i obrate, pozivajući ju na njihovu novogodišnju zabavu. Patri im obećava da će razmisliti i donijeti odluku prije kraja večeri. Aira, ponovno vjeran procesu pisanja, likove nikad ne požuruje pa nam tako ni ne prikazuje djevojčin mentalni proces, držeći nas u neznanju do posljednjeg trenutka. Kod upoznavanja s glavnim likom, svakako treba spomenuti i Patrin san, impresivni intermezzo na devet stranica, u kojem autor koristi okrilje pripovjedne igre bez pravila za raspravu o arhitekturi, kinematografiji, antropologiji i potrazi za značenjem, istovremeno nas upućujući u djevojčinu inteligenciju i još više naglašavajući nesrazmjer između nje i okoline u kojoj se nalazi.

Iako se očito radi o fikciji, Airini su opisi detaljni i tako stvaraju vjerodostojnost u postavljenim pravilima svijeta koji stvara. Ovdje treba posebno naglasiti vještinu prevoditeljice koja uspijeva na jeziku toliko različitom od originala zadržati atmosferu argentinskog ljeta, razlike Argentinaca i Čileanaca koje se provlače kroz djelo, kao i sveprisutnu notu humora i ironije.

Roman, koji završava točno s otkucajem ponoći, cijelo nas vrijeme drži u stanju smirene neizvjesnosti, suptilno postavljajući pitanja o pravom svijetu i ljudima, o postojanju svjetova koji se preklapaju, a ne dotiču, o tome što je važno, a što nevažno i sve to čini jednom prirodnom ležernošću i suptilnošću koje nas ostavljaju u iščekivanju nove priče. Možemo se samo nadati da će Fraktura i Dora Jelačić Bužimski nastaviti niz i da ćemo u hrvatskom izdanju dobiti još koji od brojnih romana argentinskog pisca čija je mašta izgleda nepresušna.