Živjeti spiralno

Boris Demur umro je u nesvjesnom stanju. On, koji je bio preplavljen životom i sviješću o samu sebi i svojim bogatstvima koja je nemilice trošio, nasilno je onesviješten i zauvijek utonuo u kontinuitet smrti. Umro je navršivši šezdeset tri godine, ne dočekavši mirovine kojoj se toliko radovao i željno je iščekivao, kako bi s tim mrvicama novca mogao neovisno živjeti i raditi na – kako je govorio – Tahitima, u Preradovićevoj 37. 

Bio je jedan u Grupi šestorice autora (1975–1978), čiji su se zajednički istupi, akcije, zbivali na gradskim trgovima, ulicama, kupalištima, plažama. Ne da bi estetizirali javni prostor, nego da bi kao umjetnici neposredno komunicirali s građanima, doslovno bili u zajednici, nudeći prolaznicima nekonvencionalne oblike umjetnosti. Zahtjev za potpunim realitetom karakterizira sav Demurov umjetnički rad, koji je otpočetka bio multimedijski. U slikarstvu, u kiparstvu, u tekstualnim radovima nepodijeljena je bila njegova poistovjećenost s prirodom medija, s uporabljenim materijalom i procesom rada na elementarnoj, primarnoj razini.

Boris Demur uz asamblaž Oh Well, 1974.

Realitet, identitet, činjenica, tautologija – četiri su iznimna pojma u Demurovoj poetici sedamdesetih godina. Peti je analogija, koja najbolje objašnjava bit njegova novog, spiralnog razdoblja. Potkraj 1982, u kafiću Studentskoga centra u Zagrebu, gledajući kroz stakleni zid kako pada prvi snijeg, u kratkotrajnom neobjašnjivom osjećaju sveobuhvatnog, u doživljaju prigušenoga blijeska pune istine, uspio je na komadiću papira zapisati dvije kratke rečenice: Ponekad neke pahuljice padaju u spiralama. Ponekad neke pahuljice dolaze u spiralama. U ljeto iduće, 1983. godine, u stanju buđenja između sna i jave, ponad čela, u području „trećeg oka“, pojavila mu se žućkastobijela spirala, izvan vremena. Otad Demuru sve postaje spiralno – njegova umjetnost, život, svijest, intuicija, podsvijest. Slikarstvo, performansi i videoperformansi, akcije, projekti, tekstovi-radovi i proglasi neotklonjivo su spiralni jer se izvanvremenska istinitost spirale objavila u mističnom trenutku otkrivenja – događaju snažnu i obuhvatnu, koji je trajno odredio smjer svih budućih Demurovih individualnih avantura. Fokusirao se na slikanje rukama kao produbljen način uporabe vlastita tijela, na akcijsko odvijanje protoka slikanja. Nije bila riječ o prekidu, nego o nastavku metode rada koja prelazi iz svijeta tautološkog u svijet analogijskog. Stoga spirala nije simbol, nego realnost koja sjedinjuje tu-prisutnu aktivnost slikara s gibanjem, s kretanjem univerzuma. Spirala je elementarna prirodna forma i ritam. Elementarna je i u slikarskom smislu, na isti način kao i elementarno slikarstvo iz prethodnih godina.

Tih nekoliko općih mjesta o Demurovoj postkonceptualnoj umjetnosti samo su kapi u moru sveukupne problematike koju u sebi sadrži njegovo djelo s mnogo medijskih lica. Otkako se povukao iz javnosti dogodile su mu se neke krupne stvari koje su ga upravo u javnosti učinile prisutnijim nego ikada prije. Na primjer izložba Grupe 3/6 (Demur, Jerman, Martek) u Galeriji Dubrava 2003, retrospektivna izložba u Modernoj galeriji u Zagrebu 2004, dvojna izložba i knjiga Demura i Marteka tiskana 2005. te dvojna knjiga Demura i Jermana tiskana 2007, izvedba tridesetmetarske Spiralne artmemorije solipsističke u podrumu Galerije Klovićevi dvori te u atriju performans Hommage à Oskar Herman – spiralno slikanje spirale metlom na 76 četvornih metara crnoga platna. Bilo je to 2006. I kada se moglo pomisliti da se definitivno povukao u svijet spiralnih tekstova-radova, potkraj prošle godine prihvatio je ponudu Umjetničkog paviljona u Zagrebu te je u obliku otvorenog atelijera izveo četiri gigantske spiralne slike, od kojih jednu (ponovno) metlom, a tri rukama – bez estetike, bez slikarskih finesa, bez tehnicizma, bez mistifikacije, na razini prirodne spiralne sjetve, sijanja bijele boje po crnom platnu. No, podignute i obješene na zid, djelovale su uzvišeno, kozmički, univerzalno, što svakako nije bila prava namjera umjetnika, nego recepcija gledalaca, kojima je tako reći ucijepljena romantična čežnja za beskonačnim koje ih istodobno vodi u stanje potresenosti i frustriranosti, ali i u estetskog osjećanja slutnje „apsolutnog totaliteta“, o čemu je pisao Immanuel Kant. Ipak ostaje nerazriješeno je li Demur u razdoblju svoje spiralne umjetnosti prekoračio granice činjeničnosti, realiteta, i našao se u prostoru mita, metafizike.

Demurova se umjetnost može doimati odveć bučnom, odveć ambicioznom, opterećujućom, čak teturajućom u mnoštvu analogijskih dodira i formulacija, ali ako se prihvati igra, paradoksalna širina ideja i činjenica provučenih kroz materiju slikarstva, kiparstva, performansa na elementarnoj razini, u analitičkom i u egzistencijalnom smislu, shvatit će se da je Demurov ulog bio potpun: Umjetnost se živi i živi se umjetnost (u razgovoru 1997), ili – iz perspektive slikanih tekstova iz 2003, a potom i na drugim mjestima – samo se jednom živi umjetnost; samo jednom živim umjetnost – spiralno. U nerazdjeljiv sklop života-umjetnosti pripada i Demurov posljednji nastup u Umjetničkom paviljonu, koji je nazvao „spiralnim putovanjem“. Neka tako i ostane.