Vrač, kiša i penal

Iz vremena u kojemu nogomet nije bio poznat u svim dijelovima svijeta potječe sljedeća anegdota. Šef političke delegacije jedne egzotične zemlje  po povratku iz Londona znancima je pričao o čudnoj predstavi na koju su ga vodili njegovi domaćini. Priča je otprilike tekla ovako: Na livadu je istrčalo jedanaest ljudi u bijelom. Oni su stali na jednu stranu. Zatim su istrčala jedanaestorica u crvenom. Oni su stali na drugu stranu. Livadu je okruživalo bučno mnoštvo. Na kraju se pojavio čovjek u crnom koji je stao nasred livade. Taj je izgleda bio vrač jer – čim je zazviždao – počela je padati kiša.

Izd.  Sandorf, Zagreb, 2013.

Anegdota o prvom nogometnom iskustvu dotičnog uglednika potječe iz vremena kada nogomet još nije bio pretvoren u najblještaviji svjetski izlog i kada su nogometni navijači bili promatrani kao čudaci, u svakom slučaju kao ljudi s greškom. Neka ona ovdje bude uvod u čitanje pjesničkoga prvijenca Dendermonde Zorana Pilića. Iako ta knjiga nije knjiga o nogometu, početak prikaza ipak nije posve arbitraran. Na 60. stranici zbirke nalazi se pjesma naslova Četvrti gol Zlatana Ibrahimovića Englezima na stadionu Friends Arena 15. 11. 2012. Tekst počinje ovako:

nogomet bi bio najdosadniji sport

da nije tipova kao što su onaj

Falcao iz Kolumbije

ili Slišković osamdesetih

koji je zabijao golove s trideset-četrdeset metara

pa čak i iz kornera što je

rekli bi neupućeni

protiv svih zakona fizike

U nastavku pjesme autor još spominje Maradonu i divi se famoznom golu škaricama “kung-fu čarobnjaka” Zlatana Ibrahimovića. Čitav je tekst lauda fantaziji i nepredvidivosti. Svaki čitatelj ima slabu točku. Može to biti riječ, kakav podatak ili stav koji ga pogađa i bitno mijenja njegovu optiku. Moja je slaba točka nogomet. Sliškovićev korner da i ne spominjem – to je šlag na torti. Nisam stoga mogao ostati ravnodušan prema Dendermondeu.

Pilićeva tematizacija nogometa predstavlja ga kao zaljubljenika u tu igru, kao znalca, gotovo esteta kojega puno više zanima iznimni potez nego rezultat. Ipak vratimo se na početak. Zoran Pilić (1966) bivši je bloger koji je svojedobno na mreži stekao popularnost pod imenom Jesus Quintana. Poslije blogerske faze objavio je knjigu kratkih priča Doggiestyle i romane Krimskrams i Đavli od papira. Njegov pjesnički prvijenac Dendermonde donosi 42 pjesme. U naslovu se pojavljuje ime belgijskoga grada, smještenog u Flandriji, u kojemu se govori nizozemskim jezikom. Naslov je enigmatičan, privlači pozornost, ali nije mu zadaća objediniti motivsko-tematski raspon ukoričenih tekstova. Taj se grad izravno spominje samo u pjesmi Nije u tome stvar. Knjiga okončava Dendermonde pojmovnikom u kojemu se po načelu krajnje subjektivnog izbora pojavljuju imena glumaca, čudovišta, pjesnika, nogometaša, filmova, klubova te pojedine riječi (blackout, kirvaj, kandžija, efe, fantazista, bećarac, tandžara).

Dendermonde je tematski i stilski raznorodna knjiga. Njezine krajnje točke na stanovit način nagovještava uvodna pjesma Psihodelični Baja, koja već naslovom sugerira približavanje halucinogenosti pojedinih pravaca suvremene glazbe i umjetnosti s jedne i tradicijske (recimo slavonske) kulture s druge strane. Zbirku i pjesmu otvaraju stihovi:

mogao bih letjeti iznad grada

kao teška ptica

ili anđeo Gabriel Batistuta

da mi je do toga

U nastavku pjesme taj Baja ipak poleti i nakon trenutka lebdenja potone u zagrebačku noć. I tu počinje kazivačevo kritičko prikazivanje svijeta u kojemu živi, melankolična rekonstrukcija prošlosti i povremeno samopropitivanje.

Više tekstova Pilićeve zbirke obnavlja priču o psihodeličnom Baji. Na jednoj su strani pjesme koje izdvajaju i mistificiraju kakvu zgodu ili podatak iz života popkulturnih ikona (npr.: Lennon, Tony Soprano, Kurt Cobain), a na drugoj pjesme koje tematiziraju ruralni život i vrijednosti koje nestaju. Očito je da autor inzistira na prikazivanju radikalne rascijepljenosti suvremenoga svijeta. U tekstu Members Only njegova lirskog kazivača nalazimo tako pred televizorom posve usredotočena na tv-fikciju. Najprije se pita „Je li Tony Soprano uistinu ubijen / u posljednjoj epizodi / posljednje šeste sezone ...“, a nakon toga metodično pobraja imena ubijenih likova te serije. Televizijska fikcija, vezanost za nju i odnos prema njoj postaju tema i materijal pjesme, ali i stvarnost lirskoga kazivača. Posve drugo iskustvo nudi pjesma Brazde. Ona lirizira nekad valjda tipičnu (recimo slavonsku) storiju o sinu jedincu koji ostavlja zemlju zbog škole i čitanja čime uzrokuje obiteljsku dramu. Pjesma se temelji na nekoliko arhetipskih prizora (otac očajava, “majka krši ruke”), ambivalentnom uopćavanju  („nebrojene obiteljske drame događale su se / samo zato što se nekom prohtjelo / pisati slikati ili dokono / u žice tambure tući“) te na završnoj dosjetci o novoj generaciji koja nasreću u znanju ne vidi nikakve koristi niti u književnosti nalazi izazov. Pilić je zapravo u stihove prelomio tekst koji po diskurzivnim osobinama više nalikuje novinskoj kozeriji nego pjesmi – izravan je, izazovan, nudi primjer i stav. Dva sučeljena tematska prostora i dva veoma udaljena egzistencijalna modusa autor združuje u tekstu Naš čovjek Bruce Willis, koji izgleda kao da je nastao na rubovima novinskih rubrika o životima slavnih. Pilić rabi tabloidne podatke i oživljuje domaće stereotipe obilato se služeći frazelogiziranim potencijalom razgovornoga jezika. Američki je glumac portretiran kao neprilagođen i tvrdoglav našijenac „negdje iz okolice Vakufa, Vinkovaca ili Dalmatinske zagore“, kao čovjek koji ni okom nije trepnuo kada ga je ostavila Demi Moore niti je likovao kada si je skroz upropastila život itd. Uporišni elementi Pilićeva govora u toj pjesmi izrazi su poput „svi ga jebu u mozak“, „sranje počne pljuštati sa svih strana“, „ljudeskara dobrog srca“, „nacereni šminker“, „izblamiraj se propisno“,„ko sa djecom spava popišan se budi“, „srce meko kao sisa anđela“. Čitatelj može birati hoće li tekstu pristupiti kao ironičnoj bilješci ili kao emocionalno angažiranom zapisu filmofila, hoće li ga tretirati kao tekst koji u logici trača traži poeziju ili kao kazivačevu uobrazilju koja se samo slučajno naselila u stihove.

Veći dio zbirke Dendermonde kreće se u naznačenu prostoru. Obično je riječ o portretima i društveno angažiranim parabolama. Pilićev je stil izrazito narativan. On neprestano fabulira, stvara napetost, nerijetko smjera gegu. Kombinirajući žestinu i opuštenost, psovku i nježnost, taj stil gdjekad podsjeti na Maruninu retoriku ili pak na karverovsku naraciju. Ipak Pilićeva je lirska praksa najprije usporediva s iskustvom Tatjane Gromače iz zbirke Nešto nije u redu? I on se naime usredotočuje na izdvajanje tipičnih situacija i njihovu deskripciju pomoću tipičnih informacija – pjeva primjerice o svakodnevici američke prostitutke, životu običnog malog čovjeka, susretu s bivšom djevojkom u trgovačkom centru i sl. U zbirci se pojavljuje i manji broj tekstova koje karakterizira gusta figurativnost, tradicionalna poetičnost, diskurz dječje pjesme ili pak haiku poetika. Radi se očito o autorovu poetičkom cik-cak vrludanju, o stilskim vježbama kojima ruku i duh prilagođava zahtjevima stiha.

Dosta je Pilićevih pjesama ironično ili sarkastično intonirano. Kritički je potencijal npr. nezaobilazan u riječima razočaranog oca: “kapitalizam je, sine / sjajno razrađen sustav organizirane pljačke / legalizirano lešinarenje”. Nasuprot sadašnjosti Pilićev protagonist u prošlosti, preciznije u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, nalazi izgubljeni sklad. Pjesmu kojom sakralizira iskustvo osamdesetih (koje je pretpostavljalo specifičan životni stil, sasvim određenu glazbu, knjige i filmove) naslovljuje prustovski – U potrazi za izgubljenim vremenom:

osamdesetih, kod šanera, mogao si nabaviti sve

Ray-Ban cvike, na primjer, one zelene

s rupom u sredini

živjeli smo u nekakavom paralelnom svemiru

kaskajući za ostatkom svijeta između

dvije i petnaest godina

a onda su došle devedesete i...

kao da još uvijek traju          [...]

U posveti osamdesetih Pilić se sjetio i dnevnog obilja kulturnih zbivanja u Zagrebu. Dapače u tekstu Jedan je Ranko Marinković opisao je klasičnu književnu tribinu iz tog vremena kontrapunktirajući ponašanje dvaju posjetitelja – uvažavanog i omiljenog pisca i neprilagođenog namjernika koji bi glasno kritizirao događaj i njegove protagoniste te na kraju (istjeran) s ulice dovikivao: “Jedan je Ranko Marinković”. Trebam li podsjećati da mitologiji osamdesetih pripadaju i već spomenuti Sliškovićevi korneri zbog kojih je dječak Zinedine Zidane preskakao ogradu pomoćnog terena u Marseilleu!?

Kada sam se već okolnim putem vratio nogometu, podcrtat ću jednu antinomiju. Zoran Pilić hvali nesvakidašnje, lucidno i neočekivano (kao što je gol iz kornera), a uvriježeno i stereotipno nedvosmisleno ironizira. No, pišući poeziju, on počesto poseže za poznatim, uvriježenim pa i stereotipnim rješenjima. Recimo u pjesmi Obični mali ljudi: 

[...] briju se svako jutro

ne pričaju gluposti

i ne prate bizarne sportove

ženi kažu ‘Hej, ženo, kad će ručak’

djeci kažu ‘Jeste napisali zadaću’

i zna se:

kad je nedjelja nedjelja je

nema zajebancije

najkasnije u dva sjeda se za stol

juha – pečena kokoš – krumpir [...]

“Argumenti” kojima se demoniziraju i ironično otpisuju ti “mali” ljudi slijede žurnalističku logiku. U usporedbi s golom iz kornera, ovdje je riječ o golu iz penala. Sve je jasno, golem prostor, nema obrane, samo treba opaliti. Ili drugim riječima: Pilićev se kreativni postupak prečesto temelji na generalizacijama koje su u podlozi nastanka tipičnih likova, misaonih i jezičnih stereotipa iza kojih proviruje klišejiziran i ideologiziran govor.

Dosta se spominje bliskost Pilićeva proznog i poetskog diskurza. U jednoj reklamnoj bilješci (onakvoj kakvima su preplavljeni internetski portali) o Dendermondeu piše sljedeće: „Poneke pjesme zasebne su kratke priče, ali Pilić poštuje nelogičnost pjesme u odnosu na priču pa se njegove pjesme čak mogu promatrati kao nadgradnja proznom opusu. Ova zbirka govori i o potrazi za idealnom pripovjednom formom, jer Pilić u poeziji vidi i tu, često zanemarenu stranu.“ U pitanju je klasično (anonimno!) miješanje krušaka i jabuka, alogično hvaljenje i jeftino uspoređivanje teško usporedivoga. Što zapravo znači da autor pišući pjesmu traga za idealnom proznom formom? Vjerojatno ništa. Jer Pilić ili bilo koji drugi autor pišući pjesmu valjda najprije kani napisati pjesmu. Ako mu je pak do traganja za idealnom proznom formom, onda će valjda to činiti u okviru proznog diskurza. Nadalje što znači da autor poštuje nelogičnost pjesme u odnosu na prozu? I opet: vjerojatno ništa. Pjesma može biti (ne)logična u sebi i u odnosu na poetski diskurz, a proza može biti (ne)logična u sebi i u odnosu na prozni diskurz. Kakva je to ideja da bi se narativizacijom inače nelogične poezije mogla dograditi inače logična proza? Na djelu je nešto sasvim drugo: Zoran Pilić pokušava oblikovati poetski diskurz čvrsto se oslanjajući o postupak narativizacije koji uzrokuje žanrovska pretapanja i zamućivanje granica među književnim rodovima. U pojedinim pjesmama uspijeva doći do istinskoga lirskog ritma i stiha, a u pojedinima poetičnost se najviše zasniva na formalnoj razdiobi teksta u retke nejednake dužine.

Poput mnogih pjesnika, i Zoran Pilić u svome prvijencu razmišlja o poeziji:

[...] poezija je

kao i sve drugo

sastavljena od različitih elemenata

od tvari čvrste kao dijamant

ali i od krvi

svježe piljevine

od sluzi             

kojom su prekrivene

određene vrste riba

satkana je od loptica sijede kose

gline, antracita

i latica šafrana [...] (Ono što činimo)

Razvidno je da autor inzistira na postojanju različitih lica poezije i njezinoj nepredvidivosti. Ta raznolikost dijelom obilježava i njegove izvore pjevanja i govorenja – ima u Dendermondeu i krvi, i gline, i antracita i pokoja latica šafrana. No možda je najviše svježe piljevine koja upućuje na krhotine života suvremenoga čovjeka. Ponekad iz te piljevine iskoči kung-fu čarobnjak Ibrahimović, a ponekad Zoran Pilić stane nasred terena, puhne u zviždaljku i – počne padati kiša. Nikad se ne zna gdje čovjek može naići na vrača.