Suprotstavljanje akulturaciji

„Nema bolje teorije od dobro utemeljene prakse“ – takvu ili sličnu izjavu (svakako takva smisla) pamtim s predavanja jednoga profesora koji je, možda, također nekoga citirao i čini mi se da nema bolje prilike od ove da je upotrijebim. Naime, profesor koji ju je rado rabio jest Tomislav Šola, muzeolog međunarodne reputacije i dugogodišnji predavač muzeoloških predmeta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, čija najnovija knjiga upravo nastoji, pored svega ostalog što donosi, potvrditi tu krilaticu.

Izd. Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske i komunikacijske  znanosti FfZg, 2014.

Javno pamćenje – kako je naslov knjige s podnaslovom čuvanje različitosti i mogući projekti – započinje filozofski širokim zahvatom, pravim pledoajeom za kulturu i kulturnu raznolikost koju autor razumijeva istodobno sredstvom i ciljem djelovanja na polju baštine, odnosno civilizacijskoga razvoja u cjelini. Drugim riječima, nije posrijedi toliko izučavanje, ili barem ne samo izučavanje, koliko življenje kulture. A to, pored ostaloga, znači stvaranje sustava vrijednosti koji omogućuje suočavanje i s krajnjim pitanjima (da, upravo tima: o smislu i vječnosti). Tu se, dakako, neizbježno nameće usporedba s duhovnim, konkretno religijskim vrijednosnim okvirom. Međutim, premda su stvorili kulture, one se danas – a pritom valja uzeti u obzir i razvoj sekularnih institucija pamćenja od Prosvjetiteljstva naovamo – doživljavaju neovisno o religijskim sustavima. Ujedno se naglasak s konačnih i jednostranih odgovora premješta na razumijevanje i tolerantnost spram drugih i drukčijih.

Nakon velike teme koju je tek lapidarno ocrtao u uvodnom dijelu knjige Šola se u svojem razmatranju vraća nizu specifičnih, uže baštinskih i muzeoloških tema, okupivši ih u nekoliko cjelina. Ponajprije nastoji, nakon što upoznaje čitatelja s pozitivnim iskazima u definiranju kulture, istaknuti njezinu supstanciju, a to je sama baština, kao i dinamičan karakter toga fenomena koji „predstavlja mehanizam prilagodbe (i vlastitoj grupi i svima ostalima), ona (kultura, op. aut.) se mora učiti, ali podrazumijevajući da se mijenja“. Tu dolazi do izražaja autorovo uvjerenje u važnost profesionalizma kojim se valja suprotstaviti diletantizmu i svakojakoj imitaciji (kao efektna metafora služi mu sintagma koja opisuje naš globalizirani svijet prepun surogata kao „karaoke-svijet“). Postoje i druge opasnosti po kulturu, odnosno iz drugih aspekata sagledane; to su komodifikacija kulture, ali i samodostatna znanstvena istraživanja. Zbog pobrojanih, dobrano već i realiziranih nevolja, moguće je konstatirati kako je naš svijet „s oceanima znanja i premalo mudrosti“ već duboko zaglibio u poguban proces akulturacije.

Tomislav Šola razradio je niz baštinskih projekata

Usmjeravajući pogled na sve uže područje, popraćeno konkretnim primjerima, autor predstavlja Kreativni sektor i njegove granice kao nadasve dinamičan sektor koji sve više sudjeluje u ekonomiji na svjetskoj razini. Pod pritiskom tržišne utakmice sve se više i od kulturnih proizvoda očekuje profit. U tome, načelno, nema ničega lošeg („kulturni je proizvod oduvijek bio roba, ali se nije tako zvao“), ali – upozorava Šola – „baštini i kulturi profit ne smije biti uvjet njezina djelovanja“. Pozicija suvremene umjetnosti, pak, priča je za sebe. U sve većoj mjeri globalizirana, ona pokazuje tendenciju gubljenja kulturne raznolikosti – za razliku od baštine i baštinskih institucija koje ju čuvaju – kao osnove iz koje izrasta, u čemu usrdno sudjeluju muzeji suvremene umjetnosti i umjetnički sajmovi. Takvo viđenje suvremene umjetničke produkcije usporedivo je s Michaudovom „umjetnošću u plinovitu stanju“ u kojemu se – zahvaljujući trijumfu estetike – komercijalni proizvodi pretvaraju u umjetnost, a umjetnost u estetizirano iskustvo (Y. Michaud).

Četvrta i peta cjelina naslovljene su: Baština za održivi razvoj i Četvrti sektor – uzroci i vrijednost te zauzimaju najviše prostora u knjizi. Zalaganje za „korisne“ i „borbene“ muzeje koji su na strani svojih korisnika i zajednica konstanta je koju ovdje, kao i u prethodnim knjigama, promovira Tomislav Šola, a uvjerljivo je iskazana mišlju: „muzeji su tu da mijenjaju svijet, a ne da raspravljaju o njegovoj prošlosti“. Upravo nam na primjeru Hrvatske autor pokazuje kakav se potencijal nalazi u baštini i kakvu važnu ulogu može odigrati odluka da se baština stavi u osnovu razvojnih strategija države. U sklopu takvih društvenih razmatranja neizbježno se pojavljuje i tzv. četvrti sektor – prema općoj koristi, odnosno javnom dobru (for social benefit) usmjereno djelovanje raznih organizacija, ustanova i njihovih hibridnih modela koji, po autorovu shvaćanju, trebaju biti „opredijeljeni za mudrost“, odnosno za „težnju uspostavljanja izgubljene koherencije“. Visoki i plemeniti ciljevi od kojih ne bismo trebali zazirati. Šola ih se ne boji izreći.

Teorijski dio knjige zaključuje cjelina pod naslovom Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta. Shvaćajući identitet kao „jezgru baštine“, moramo shvatiti i njegovu ugroženost ukoliko baštini prilazimo isključivo kao robi, kao resursu za komodifikaciju jer tada prijetnja njezina upropaštavanja naočigled raste. Da bismo se tomu efikasno suprotstavili, nužno je planiranje koje mogu obaviti isključivo kompetentni znalci, ograničeni, ali zapravo zaštićeni, strogom državnom regulativom. Alternativa je pogubna (što aktualni razvoj pokazuje): političarski i poduzetnički amaterizam koji upropaštava sve čega se dotakne. Autor to slikovito naziva „sindromom Mrduše Donje“.

Da ne ostane tek na pukom teoretiziranju, Šola je tijekom karijere zamislio, razradio i predložio niz baštinskih projekata. Knjigu koju predstavljamo zaključuje upravo takav popis, nazvan Obrisi mogućih projekata. Kako na ovome mjestu ne možemo sve izložiti, izdvojit ću tek neke. Na početku popisa je Croaticum – informacijski i orijentacijski centar za hrvatsku baštinu koji bi najizravnije bio u funkciji prezentacije našega vlastitog identiteta najširim slojevima, pa i onima koji za baštinu nemaju osobite sklonosti. Skrećem pozornost još na Muzej Jadranskoga mora, ideju koju je inicirao Keneth Hudson, legendarni stručnjak za baštinu; Hrvatski mostovi – hrvatski iseljenički muzej, Muzej hrvatskog sveučilišta: Alma Mater, ali i na one koji nadilaze nacionalne opsesije, poput ovih: Globalni muzej ljubavi i Europski mostovi. I doista još mnogi drugi, brojem ukupno 23.

Zaključimo; pisac nas poziva na promišljanje, nema u knjizi dociranja ex cathedra; umjesto toga neprestano se provlači potreba za mudrošću pa se i značenje kulture shvaća kao „mudrost potrebna za kvalitetu života“.