Skriveni perivoj duševnosti

Među književnim obljetnicama uglavnom prevladavaju one posvećene liku i djelu pojedinog autora, bilo da po važnosti stoji u vrhu nacionalne književnosti ili pak da u zavičajnom okružju igra ulogu barda. No kad su u pitanju knjige, zbornici, antologije, te se obljetnice spominju tek usputno, kontekstualno, kao referentne točke za povijest književnosti. Ovih dana pak u žarištu pozornosti ljubitelja i poznavatelja književnosti nalazi se Hrvatska mlada lirika, zbornik koji je prije stotinu godina objavilo Društvo hrvatskih književnika u biblioteci Suvremeni hrvatski pisci. Zbornik je uredio, predgovorom i originalnim biografskim bilješkama popratio Ljubo Wiesner. Zastupljeni su autori mlađi od trideset godina, abecednim redom: Ivo Andrić, Vladimir Čerina, Vilko Gabarić, Karlo Hausler, Zvonko Milković, Stjepan Parmačević, Janko Polić Kamov, Nikola Polić, Augustin Ujević, Milan Vrbanić i Ljubo Wiesner. U prosjeku, zastupljeni su autori bili dvadesetogodišnjaci, đaci i studenti, suradnici onodobnih književnih časopisa, pokretači vlastitih glasila, svi odreda potpuni individualisti, bez zajedničke idejne ili estetske poveznice, ako isključimo melankoliju kao obol „duhu vremena“ i stanovitu spiritualnost, koja probija kao opća poveznica, bilo da je riječ o priklanjanju (Wiesner, Gabarić) ili negaciji (Polić Kamov), u kojoj ipak postoji dvojba i upitanost pred transcendentnim vratima.

Društvo hrvatskih književnika u lipnju 1914. objavilo je zbornik Hrvatska mlada lirika

Budući da sudionici nisu birani po vrijednosnom kriteriju „najboljih u generaciji“, već po Wiesnerovu osjećaju za estetiku, s pravom je nazvana zbornikom, a ne antologijom. Po predgovaračevu mišljenju, mladi „žele poeziju osloboditi svih spona koje bi je mogle omeđiti“, uz istodobno isticanje osobnoga života i duševnosti, jer: „Osnovna nota lirika njihovih nije ni učena refleksija ni lažna sentimentalnost, pjesma im je gledanje i osjećanje i tragahu za novim načinima, da bi im bilo moguće izraziti sve lelujave finoće duše, ona sasvim tiha i pridušena stanja, te se čine da dolaze iza tankih zavjesa.“ Dakako, valja znati da će ovaj mali florilegij u svojim stilovima i poetikama usvojiti mnoge europske utjecaje, u širokom potezu od simbolizma do ekspresionizma. U doba izlaska Hrvatske mlade lirike svijet poznaje Ibsena, Poea, Wildea, Unamuna, Maeterlincka, Frosta, a filozofska misao Nietzscheova doprla je i u prvom prijevodu knjige Tako govoraše Zarathustra (1913). Dakle, riječ je o autorima koji se posve ozbiljno spremaju za svoj književnički posao, prevodeći, čitajući, vodeći brigu o jeziku hrvatskom, kultivirajući formu, proširujući tematiku. Galović je, primjerice, već izvođen dramatičar, profesor klasične filologije, Janko Polić Kamov čuveni buntovnik i „prvi futurist i verslibrist u Jugoslaviji“, dok se Ujevićev jezični vulkan tek zagrijava, da bi postao stožerno mjesto moderne hrvatske poezije.

No književne sudbine tih mladića neće označiti pojavljivanje pod istim književnim krovom, već duh vremena i njihovi vlastiti usudi. Spomenimo, kurioziteta radi, kako se prvi prikaz novoizišle knjige pojavio u novinama na sam dan Sarajevskoga atentata te da se ratna oluja, duh melankolije, saturnijanski virus i zloslutna predosjećanja već javljaju na svim stranama. Uskoro, četvorica će od dvanaest liričara biti mrtva, dvojica će odustati od literature, trojica životariti u poluanonimnosti, a samo dva imena ostvarit će ono što bismo se usudili nazvati „književnom karijerom“: Andrić i Ujević. Posthumno, kad mnogo vode i vremena protekne, stanovitu zadovoljštinu doživjet će i „pjesnik prostrijeljena srca“, Fran Galović. U svakom slučaju, već zbog ta tri imena, te uz eventualnu naknadnu valorizaciju Milkovićeva opusa, nastajala u zavjetrini i tišini ladanja pod varaždinskim nebom, ne može se reći da je sudbina zbornika u znaku neuspjeha i promašenosti. Naprotiv, Wiesner je otvorio put nekim kasnijim osobnim pristupima vrednovanja suvremene poezije, i okupljanja istomišljenika, istovrsnika ili generacijskih ispisnika u koricama pregleda, zbornika i antologija, što se pokazalo čak i vidovitim postupkom.

Janko Polić Kamov

Nikola Polić

Ljubo Wiesner

Fran Galović

Ivo Andrić

Augustin Tin Ujević

 A kako su bizarne bile okolnosti iščezavanja „mladoliričara“ s književne scene, svjedoči tekst Krešimira Kovačića pod naslovom Lirika zaborava, kojim je obilježena 40. obljetnica zbornika. Kovačić navodi: „Od 12 pjesnika Hrvatske mlade lirike sedmorica su danas mrtvi, a gotovo sve od tih smrti predstavljaju neobičnu tragediju. Tako se u mom sjećanju rađaju kao tužni i uveli cvjetovi uspomene na tuberkulozne sanatorije, na ludnice, kužne bolnice, samoubojstva, ratne pogibije i katastrofe. Milan Vrbanić umire pet godina od sušice i na kraju joj podliježe godine 1913. u lječilištu za tuberkulozu. Janko Polić Kamov svršava svoj život u barcelonskoj bolnici kao neki dobrovoljni prognanik iz domovine godine 1910. Karlo Hausler i Vladimir Čerina prolaze kroz ludnicu, u kojoj je Čerina čamio više od 10 godina umirući od polagane paralize koja ga je pokosila godine 1931. Vilko Gabarić pogiba u željezničkoj katastrofi u polazu na bojište, a Fran Galović odmah na početku rata dobiva tane usred srca. Na kraju je i sam urednik te edicije Ljubo Wiesner umro prije dvije godine u tuđini, a kraj njegova života stoji u tako bijednom i tužnom protuslovlju s njegovim djelom, da je mnogo bolje o tome i ne govoriti.“

Među dvanaestoricom autora Ivo Andrić je (prema abecedariju) prvi zastupljeni, no i nekako najudaljeniji od generacijske matice: fin, svilenkast, distingviran, po slobodnom stihu i strukturi pjesme moderan, ali osjećajno još u ljušturi romantizma. Dosjetljivi Wiesner umetnut će mu u biografsku bilješku da je „nesretan kao i svi artisti“, a Andrić to potkrepljuje meditativnom i melankoličnom crtom te stihovima poput „Bez mira, bez ljubavi, sam i žalostan“, ili „ I kuda idu ovo dani moji / i zašto bije tavno srce moje? / Kuda? I zašto?“ Zloslutnost, tjeskoba, fatalistička zapitanost, ne bi toliko pridonijele poetskoj riznici, koliko je to učinila Andrićeva sjajna proza, što nam se naposljetku čini i razložnim izborom. Gotovo u stopu slijedi ga Vladimir Čerina, oglašavajući se klasičnom rimovanom strofom, no s nešto jačim nagibom na Vidrićeve romantično-mitološko-religiozne motive. No čuvstva klonulosti i zastravljenosti i ovdje prevladavaju. Raščlambom vokabulara, u četiri strofe pjesme Noćni vjetrovi nalazimo tmastu paletu: crn, mrk, strava, tuga, bezutješno, sablasno, strahotno, mrtvo, pusto, stenjanje, hladno, plazi, golem, groza, kriče, ježurci. Kao što sam kaže, u njegovoj nutrini prevladava „Gruba atmosfera sirova i gladna, / Nebo bez utjehe plavoga svoda“. Kao da je predvidio vlastito ugasnuće i poniranje u tamu, ostavivši nam oporuku u stihovima, koji se doimaju kao lov na posljednje „sunčane snove“, prije nego što će ga dohvatiti bolest, ludilo i smrt.

Za Vilka Gabarića mogli bismo reći kako vješto ucrtava kote regionalizma u poeziji. Često osporavan i ne baš od kritike omiljen pravac pjesničkoga djelovanja, regionalizam je u 20. stoljeću dao neke od ponajboljih autora, kao i cijele knjižnice izvanrednih zapisaka, pjesama, etnografskih i prirodoljubnih tekstova, u kojima se zavičaj slavi kao „antropološko mjesto“, polazna točka svih nadahnuća i svih pothvata za koje je ljudsko biće spremno i odabrano. Čini se da su tek oni koji su svjesni vlastita korijenja kadri razviti veliku stvaralačku krošnju, dočekavši u njoj životne plodove. Tako je za Gabarića upravo crkveni toranj (zaštitni znak svih kampanilista!) stožer oko kojega se okupljaju energije zavičajnoga prostora, označavajući mjesto gdje smo uvijek srdačno dočekivani i dobrodošli. Dakako, ovdje je još i udio bogoštovlja, kao znak da su „gruda“ i vjera gotovo istoznačnice, jer težak zemaljski život može računati jedino na utjehu nebeske slave i iskupljenja. Stoga Gabarićevu liriku, gdje se „sjetno plavi miris tamjana diže, / visoko nad glave i biele oltare“, slobodno možemo atribuirati i među duhovno pjesništvo kršćanskih izvora, kakvo danas potiče Pasionska baština, a koje se također održalo u struji moderne poezije.

Rečeno je da su pjesnici sami birali i broj i rukovet pjesama za zbornik. Začudno je što u tom smislu Fran Galović bira devet štokavskih pjesama, premda već ima gotovu stihozbirku Z mojih bregov, na peteranečkoj kajkavštini, koju namjerava objaviti kao samostalnu cjelinu. Možda je računao s učinkom iznenađenja ili pak nije želio okrnjiti svoj budući „kajkavski brevijar“, što nije lako odlučiti. Štokavska je rukovet korektna, premda je književna budućnost takva pjesmopjevanja osrednji prosjek. S repertoarom i obuhvatom kao što su „miris saronskijeh ruža“ te „sumor, mrak i šutnja, mistične daljine“ ili „bieli kipovi“, „žrtva“, „tišina“, pjesnik bi se dohvatio okrilja transcendencije, i to bi jamačno bilo i zadnjim dometom. Pokazao je Galović da može poetski reagirati na svaki poticaj: s ekskurzije po Italiji donio je pjesme o kipovima, fontanama i građevinama, iz svojih svakodnevnih šetnji približio nam je lugove, perivoje i stazice, no literarni ekstrakt bajronovskoga podrijetla donio je sonet Childe Harold, jedan od najuspjelijih pjesmotvora u Galovićevu opusu. Izvrsno strukturiran i rimovan, sonet sublimira romantičarski naboj, čežnju za odlascima, uvodeći istodobno i pojam „izgubljene domaje“, domotužja, osuđenosti na lutanje, u čemu će se prepoznati cijele generacije fizičkih i duhovnih azilanata našega stoljeća. No Galovićev je pravi ulog ostao u posthumnom „talonu“, o čemu će još biti govora.

Karlo Hausler izabrao je deset pjesama, iskazavši veliku pomnju oko melodioznosti, ljupkih i pravilnih rima, koje povremeno „navlače“ na narodnu tradiciju i provjereni standard: gaj-sjaj, gori-doli, glas-nas, vir-mir, dane-rane, silno-svilno, česama-pjesama. Dakako, u tako strogu korzetu teško je i postići neku osebujnost, pa njegove kulise i junaci pripadaju podosta prašnom kazalištu prošlih vremena i zaboravljenih poetika iz pismohrana povijesti. Naime, svijet već zna da postoje ekspresionisti, verslibristi i modernisti, razbijači tradicijskih okova te da je Nietzsche ustoličio svoga Zaratustru u središte pozornosti, a Geigerov brojač da je izmjerio radijaciju. U tom ozračju i zamahu novih ideja, Hausler svojevrsnom književnom naivom pjeva: „Tko odveć ljubi, taj često žanje / Dane i noći čemerne“, dajući kasnijim kritičarima materijal za cinične opaske o „zaostalosti“ domaće književne prakse, a u čemu će Krleža žestoko prednjačiti, premda nije uvijek dokraja pravedan spram svoga književnoga jata.

Zanimljiv je „slučaj“ Zvonka Milkovića, gornjohrvatskoga pjesnika, dugoživućeg i podjednako samozatajnog, kao što je bio u doba izlaska HML. Povukao se on u svoj Varaždin, na obodnicu kulturnih i društvenih zbivanja, pisao je pomalo i kad mu se doista prohtjelo pa, kao u onom njegovu kasnom stihu „zalila ga zelen“, obrastao ga bršljan zaborava. Netko će izmisliti sintagmu o „veličini malenih“, možda primjenljivu i na Milkovića, no nešto poput vidljive pjesničke sudbine on ipak nije ostvario. Ostao je vjeran jednostavnosti, pokrajini, idili i poeziji kao homeopatskoj magiji, djelotvornoj samo za svojega tvorca. U zborničkom ciklusu mnogo je stihova o misama, angelusima, pastirima, ratarima, riječju: bukolici, kojom autor niječe nemir i nervozu vremena puna prijetnji, promovirajući „filozofiju zakutnosti“, gdje su malene stvari smisao života, a mimikrija jedini način da te okrutni svijet ostavi na miru. Nedjelotvornost takva idealizma iskazuje se u svakom novom ratu, no pjesničke su nakane neosporno čiste. Njegove uspomene, sveto i zaštićeno djetinjstvo, vuku ga „K cesti uz jablane stare, gdje lagodno lahor puše“, no to je samo eskapistička varka i pokušaj očuvanja nečega što je na propast osuđeno, žrtvovano krvoločnim bogovima rata.

Kao novinar, kazalištarac i kazališni kritičar, Stjepan Parmačević čini nam se snažnije uronjenim u život od svojih „ispisnika“ u HML. Štoviše, naći ćemo trag istinskog buntovništva i pravdoljublja, na Kranjčevićevoj liniji, koji Parmačević ostvaruje u pjesmi Kip Domovine, posebice u stihovima: „U ovoj zemlji mrtvih kapitala / i mrtva stida pognutijeh šija; / u zemlji, kojom tako bujno klija / plod zločinački posijanih zala ; // u ovoj zemlji traženih kretena, / u zemlji mračnih tamnica i jada, / u kojoj ne bje nikada do sada / veselja manje, tužnijih vremena; // u ovoj zemlji razaranih nada, / u zemlji mnogo rodoljubnih riječi, / gdje mjesto pravde ostruga još zveči, / gdje istina po zakonima strada – / Zar ima ovdje štogod, da se voli, / u ovom raspu snage i poštenja, / pod pepelom tim ima l’ štogod vrijenja, / rad čega vrijedi živjet uz sve boli?“ U nastavku pjesničke prakse (bolje rečeno, odustajanju) nije se razgorjela iskra Parmačevićeve pobune te ostaje njegov prinos prosuđivati u okviru HML kao polazne točke mladoga naraštaja hrvatskih pjesnika.

Janko Polić Kamov ostao je najimpresivniji književni „torzo“ izrastao u HML. Opus koji je tek naznačio upućuje na žestinu, rubno titranje na granici samouništenja, što će se i ostvariti pjesnikovom smrću u umobolnici, u dvadeset i četvrtoj godini života. Već epiteti kojima ga opisuje Bruno Steiner govore o percepciji u javnosti: „eruptivan, raskidan, bjesomučan, stihovi pisani u furoru, strašću i krvlju“. U modernističkom naletu, on piše izvan poetoloških pravila, cijeneći samo ekspresiju, udarajući na zaprepaštenost i izazivanje „klajnbirgerske“ gomile, koja očekuje pristojno vladanje i lijepe sličice nepomućene idile. Nad bijelim papirom izriče bogohulnu, rebelsku prijetnju: „mahnit sam, o hartijo, i srdžba mi plamsa u oku“. U programskoj pjesmi Preludij (odakle smo izuzeli citirani stih) svoje shvaćanje pjesništva kao neprestane gerile i pokreta otpora suprotstavlja građanskom samozadovoljstvu, tuposti, zadriglosti, životu punu licemjerja i lažnoga morala. Sam sebe ekskomunicira, slaveći blud, psovku, grijeh, nezakonitost, deklarativno dobacujući: „Ja nisam truba tuposti / i kršćanskih heroja“. Dakako, dubinska bi raščlamba lako dokazala koliko je u toj žestini i bolnom batrganju duše želje za katarzom i harmonijom, kakvu Kamovljev duh nije uspio dosegnuti, u izgubljenoj utrci s vremenom i bolešću koja mu je razarala um, bez milosti.

Najvećim majstorom atmosfere, slikovitosti i prirodoljublja iskazuje se Nikola Polić, slijedeći diskretno vidrićevski trag, ali dodajući i svoje naglaske, tonove i suzvučja. Sinestezijske slike, jasni opisi i točan srok, pridonose dopadljivosti njegovih pjesmotvora. Nedvojbeno ima slikarsko oko koje koristi vješto: „svijetlo je nebo i prozirno“, „vrh sjena oštrih i pravilnih seoskog drvoreda“, „kroz prozor viri jorgovan“, „još zemlja diše vlagom kiše prestale“, „koraca sjen i baca čudne tragove“, „Plavi, sjetni različak gleda na žute vlati“. Ponekad cijelu strofu i pjesmu gradi potezima, nizanjem prizora, kao u pjesmi Travanj, koja u četiri rimovane strofe donosi šesnaest „samostojećih“ pjesničkih slika, po primjeru prve strofe: „U ravnoj crti crne strigu laste, / Uz drvored bjelasaju se drumovi; / Kraj tisih voda vlažni šafran raste, / Put svietlog neba tonu meki humovi“. Za ljubitelje pejzažne lirike, kampanilizma i bukolike, taj je pjesnik još uvijek aktualan, gotovo školski primjeran i primjeren, bez obzira na književne mode i poetike.

Još ne rabeći skraćeno ime Tin, u HML nalazi se i Augustin Ujević, budući „korintski stup“ pjesničkoga hrama, u čijim se stihovima otkriva tek lakoća rimarenja, načitanost, simbolističko nasljeđe, a u završnici, kroz čakavsku paradigmu u Oproštaju i u pjesmi Naše vile, naziru se obrisi književne veličine. Dug, težak i krivudav Ujevićev put donijet će mu zalihe trpkoga iskustva, „poduprijeti“ njegovu erudiciju gomilama svezaka, dati mu prevodilački autoritet, no ponajprije pokazat će da je predestinirani „korjenodubac“, strasnik i zaljubljenik jezika. Njegov rimarij do danas je nepremašen, dok se motivska lepeza širi od uličnih i krčmarskih akcidentalija do kozmoloških premišljanja i egzistencijalne tjeskobe. Ništa nije nevažno, ništa „neopjevljivo“, u riječi nepretočivo. Tin će podići ljestvicu za sve hrvatske pjesnike, izjednačujući život i poeziju pravilom da se tek kroz muku i katarzu može dosegnuti „kristalna kocka vedrine“ i mir oslobođene duše, prožete stvaralačkim zanosom.

Podjednako patetičan i melankoličan, Milan Vrbanić vjerno ilustrira tradicionalizam pjesničke prakse koja reciklira motive više iz pročitanoga negoli doživljenog. On će doista ostati „suputnikom“, gotovo slučajnikom u HML, čiji stihovi ne prelaze granicu srednjoškolskog rimarenja i empatijskih zabilješki. Priređivač HML Ljubo Wiesner ponajbolje ga je opisao popratnom bilješkom: „Pjevao je sumornu ljepotu onoga kraja, gdje se rodio i gdje se sastaju rijeke Mrežnica, Korana i Kupa, blijeda sumračja na poljima, što se gase; pragove domova proletarskih i tužnu ljubav radnika u šumama; zlobne mjesečine nad golotinjom kraja i sirotinjom ljudi; i svoju ljubav, koja bijaše isto tako tužna i zbog koje je možda i poginuo.“

Ljubo Wiesner, priređivač i urednik zbornika, čijim pjesmama izbor i završava, deklarirao se urbanim autorom, diskretno spomenuvši kako „ulicama hoda samosvijesno, šumama tiho“. No pjesnički mu je kompas okrenut prirodi, i tu se doima iskusnim opažačem, koji umije vidjeti detalje i cjelinu, široku perspektivu i odabrani fokus. Već naslovi pjesama: Seosko jutro, Na jezeru, Žalost večeri, Prazna crkva i Blago veče, sugeriraju da njegova duša teži ladanju, miru, meditaciji. Neka vrsta skrušenosti i skromnosti caruje u njegovu stavu, poklonstva pred prirodom, čiju dominaciju doživljava kao zaštitnički skut, gotovo kao majčinsko ozračje: „Sjenke krenu sa dna zlatnih perspektiva / I sve dublje tonu humci i daljine; / S onih blizih šuma mirno se razliva / San i skladan miris umorne tišine“. Bruno Steiner atribuira Wiesneru neke bliskosti s Verlaineom, u čemu vidimo pomalo nategnutu poveznicu. No vještina i briga oko forme nedvojbeno odaju kako je Wiesner ozbiljno promišljao pjesnički posao, ulažući na tu kartu velike mladenačke ambicije. Već i sam pothvat „ujedinjavanja“ generacijske grupe dokazuje ono što smo oduvijek tvrdili: uspješnosti jednoga književnog naraštaja nužno trebaju kritičari, antologičari i ozbiljni analitičari. U protivnom, cijele su naraštajne skupine talenata osuđene na „otočnost“, kasni početak i neizvjesnu literarnu sudbinu.

Kao što je uvid u HML pokazao, samo su trojica zastupljenika „preživjela“ u slovu, ostvarujući vidljivu književnu nazočnost. Andrić je postao dobitnikom Nobelove nagrade (za prozu), upisavši se tako u književni panteon. Ujević, da ponovimo, postao je referentnom točkom moderne poezije, dok je samozatajni, tihi, obrazovani i literaturi predan Fran Galović sa zadrškom od nekoliko desetljeća doživio književnu slavu u kajkavskom izričaju, posthumno objavljenom zbirkom stihova Z mojih bregov. Na osebujnoj varijanti srednjopodravske, peteranečke kajkavštine (Peteranec kod Koprivnice Galovićevo je rodno mjesto), napisao je 22 pjesme, tematski presložene u ciklus godišnjih doba i posvećene ocu. Naime, Galović se bio sklonio u očev vinograd u Bilogori, u predjelu Širovice, i tamo je u urednu đačku bilježnicu, pod brojevima, slagao svoj kajkavski „ružarij“, pokušavajući pronaći utočište pred dolazećom ratnom olujom, koja će odnijeti bezbrojne živote, pa i njegov vlastiti. Unovačen je i poslan na mačvansko bojište, gdje će ga kao 27-godišnjaka, profesora klasične filologije, već prepoznata dramatičara i pjesnika, ubiti „slučajno“ ispaljena kugla iz neprijateljskog rova. Bila je nedjelja, dan odmora, bez ratnih operacija, a on je u pismu prijatelju Milanu Marjanoviću naznačio kako je „tako lijep dan, čovjek bi naprosto poželio umrijeti…“. Dakako, mnogo će se kalkulirati s tom prekognicijskom izjavom i Galovićevom melankoličnom prirodom, no sadržaji njegove ostavštine pokazuju više „saturnijanski virus“ vremena negoli Galovićevo nagnuće samouništenju.

Čini se da je bio na pragu izvanredne „formule“, pretvorivši dijalekt kao „jezik majke“ (Heidegger) u moćno literarno sredstvo oblikovanja najdubljih i najistančanijih čuvstava. I struktura zbirke također je simbolična: četiri godišnja doba shvaćena su kao preslika ljudskoga trajanja od proljeća (rođenje, djetinjstvo), ljeta (mladost), jeseni (zrela dob) do zime (nestajanje). Nižući slike prirode, poslova, razgovora, briga, ljubavnih čežnji, evolucije i involucije zemlje, pjesnik daje sumarnu sliku ljudskoga života, podcrtavajući vrijednost zavičaja i zavičajnosti. U njegovu slučaju zavičaj je mjesto gdje najdublje osjećamo korijenje, mjesto koje nas je u formativno-karakternom smislu oblikovalo i odredilo te u konačnici mjesto povratka, kojemu duša neprestance teži u slikama domotužja. Veoma emotivno, sa smislom za detalj, razvijenom imaginacijom i dubokom sklonošću, Galović opisuje svoju vinogradarsku „oazu“, klijeti, trsje, običaje, međaše i prijatelje, povlačeći to „uže čežnje“ od zrikavčeve jesenske pjesme (Crn-bel), do osjećanja odvajanja i opraštanja i uzleta u transcendenciju (Pred večer). Kao što smo to u višekratnim vraćanjima njegovu djelu ustvrdili, postigao je cjelovitost, koherenciju, jednakost nakane i izvedbe, posljedica čega je i prostiranje izvan granica opisne, pejzažne lirike, u široko polje alegorija i složene metaforike.

Od jednostavnog, „težačkog“ i „selskog“ jezika, Galović je iznjedrio superioran sustav kodova, pokazujući tvorbenu moć dijalekta, zalihost, slikovitost i autentičnost. Pritom ne ulazi u „sintezu“ dijalektalnih sastavnica (kao što će to učiniti Krleža u Baladama…), već svoj prilagodljivi, čvrsto utemeljen kajkavski vokabular pomnim izborom literarizira, modernizira, obogaćuje i daje mu „podstavu“ spiritualnog: „Tam gore, gdi je ništ i se, / Gdi sen mi pruži roke / Globoke i visoke, / Od mirni zvezdi čez granje!“ Usporedimo li njegove pjesme, primjerice, s Robertom Frostom, omiljenim američkim liričarom, zapazit ćemo ravnopravnu literarnu razinu, bez ikakva popusta u Galovićevu korist. Čitajući na dvama svjetskim jezicima, ispisujući dvije tisuće stranica odlične literature prije smrti, Galović se usavršio da u zbirci Z mojih bregov postavi i ostavi „cijeloga sebe“ za dolazeće vrijeme i svijet.

I ne samo to. Jedini on ostvario je ono što svi pjesnici tajno priželjkuju: dobio je „sljedbu“ na gornjehrvatskom prostoru, ohrabrivši nekoliko stotina potencijalnih pjesnika da posegnu za kajkavskim kao izvornim literarnim jezikom (namjerno ovdje ne rabimo izraz dijalekt) na kojem se usuđuju pisati, šireći granice, stvarajući u duhu radosti i pouzdanja, lišeni osjećaja bilo kakve nedostatnosti. Svi se oni prigodice sklanjaju pod Galovićev Kostanj, no odatle se vidi daleko, da parafraziramo jednoga klasika, ako ne i Troja, a ono barem „kiša koja pada nad Trojom“. Dakle, ništa nije bilo uzaludno, ništa nedohvatno, vjerojatno i malo toga slučajno. Pjesnik je želio jednostavnu knjižicu, s vijencem vinove loze na ovitku, i u maloj nakladi, a dobio je stotine kajkavskih naslova, u kojima je barem zrnce duga njegovu talentu i neupitnoj veličini. To je doista prava i dolična nagrada „dečecu z Peteranca“, sudioniku HML, po kojem se danas zovu književni festival i ugledna književna nagrada za zavičajnu tematiku. Držimo, s ove distance, da je to i svojevrsni naklon mladoliričarima, kojima je sporadično i Galović dao svoj sinergijski prinos u zborniku čiju stotu obljetnicu obilježavamo.