Sinteza dubrovačke arhitekture

Knjigom Kuća u Gradu Dubrovnik dobiva studiozan prikaz iznimno važna razdoblja svoje izgradnje i sustavnu povijesno-umjetničku interpretaciju niza spomenika koji ga i čine vrhuncem naše kulturne baštine, Gradom po odličnosti, Gradom par excellence (s majuskulom). Premda je dubrovačka sredina i njezina povijesna uloga inače solidno istraživana, premda se hrvatska umjetnost opravdano ponosi slojevitošću domaćega renesansnog stvaralaštva, premda su mnoge pojave i likovi iz 15. i 16. stoljeća već odlično obrađeni, sve do ove knjige nismo zapravo imali primjereni pregled dubrovačkoga urbaniteta, dosegnute razine izgradnje i stanovanja, samosvjesne gradskosti što se definitivno oblikovala u trenutku kad se kuće pretežno grade od lijepo obrađena kamena, a stanovnici se nastoje istaknuti prihvaćanjem naprednijih stilskih uzoraka. Studije okupljene unutar korica Kuće u Gradu svjedoče kako je Grad summa i sinteza arhitektonsko-urbanističkih nastojanja, kako se pojedinačne zgrade upisuju u mrežu simboličkih značenja i kako dekorativni i figurativni motivi u eksterijeru i enterijeru znatno pridonose estetičkoj dojmljivosti.

Nada Grujić, Vesna Čučić i Danko Zelić

Nada Grujić, autorica ove knjige, kao spisateljica i istraživačica prethodno se mahom bavila kulturom dubrovačkoga ladanja, odnosno u nizu priloga i knjiga obradila je izgradnju ljetnikovaca na čitavom području Republike. Takoreći, u Grad je znanstveno ušla kad je suvereno ovladala građom i morfologijom pokrajini namijenjene arhitekture, ali se s utoliko većom energijom i zrelošću mogla posvetiti najreprezentativnijim primjercima dubrovačkoga renesansnoga (i kasnogotičkoga) graditeljstva. S pravom ga je stoga mogla postaviti u europski, posebno mediteranski kontekst, komparativno uspoređivati s antologijskim primjercima iz drugih sredina, no nikako pritom ne gubeći kriterije i proporcije. Upravo u duhu renesansnih teoretičara kuće je u Gradu sagledala u koordinatnom sustavu „između mjere i potrebe“, odnosno u uskoj povezanosti estetskih i funkcionalnih zahtjeva, takoreći između projekta i sudbine. Strogost zadanog urbanog okvira i gotovo urođena naklonjenost Dubrovčana štedljivosti i subordinaciji ipak nisu zapriječile povremeno dosezanje vrhunskih stilskih dometa i originalnih stvaralačkih rješenja, no ništa manje važan nije općenito visok standard i norma što odlikuje dubrovačko graditeljstvo 15. i 16. stoljeća.