Šapat koji odjekuje svijetom

Hrvatska putopisna proza posljednjih je godina u zamahu: širi se krug autora, tiska se dosta putopisnih knjiga, putopisni tekstovi pojavljuju se u obliku reportaža u novinama i na internetskim portalima. Čini se da je ta nefikcionalna prozna vrsta i čitana, da pobuđuje zanimanje publike; jedan izdavač (VBZ) ima čak i žanrovski profiliranu javnu tribinu Kroz svijet putovanja na kojoj gostuju putnici putopisci. Privlačnost i široka popularnost te vrste literature danas u nas dolazi vjerojatno otuda što može zadovoljiti različite želje i potrebe čitatelja. U tim se tekstovima naime mogu pronaći prikazi praktično svih dijelova današnjega svijeta, opisi drukčijih običaja i načina života, susreti i razgovori s čuvenim ili potpuno anonimnim ljudima, opisi prometnih sredstava i načina putovanja, slike egzotike, osjetiti avanturistički karakter pojedinih putopisaca ili ekstremnost situacija u koje, nerijetko potpuno svjesno, na putovanju dospijevaju.

Suvremenim hrvatskim putopiscima sada se, opsežnom knjigom Kineski šapat, pridružuje i riječki prozaist i esejist Davor Velnić. U biografskim bilješkama stoji, među ostalim, da je rođen 1953. u Rijeci, da je diplomirao vanjsku trgovinu, da je više godina živio i radio u Londonu i Pekingu, a da se proznim radovima javio 1995. Zanimljivo je da je rukopis Kineskog šapata (naslov je, kako se napominje u knjizi, prijevod engleskog izraza Chinese whispers, u značenju „gluhi telefon“, nesporazum) nastao prije dvadesetak godina – i da je zapravo prethodio svim njegovim knjigama – zbirkama priča, romanima i esejima. Pojedine dijelove objavio je u časopisima, ali cjelovit rukopis Kineskog šapata pojavljuje se tek sad. Velnić je u Kini, kako se može zaključiti iz knjige, boravio od 1988. do 1992, ali ne precizira kako je tamo dospio i kojim se poslom bavio. Na više mjesta govori o kontaktima s jugoslavenskom ambasadom – susretima vrlo napetim, ispunjenim sumnjama i strahovima koji su imali realnu podlogu, zbog čega se na koncu sa suprugom i kćeri i vratio u Hrvatsku. Boravio je dakle u Pekingu u vrijeme povijesnih događaja u Kini (krvoproliće na Tian An Menu 1989), rušenja Berlinskog zida (1990) i raspada komunističkog sustava u svijetu te početka agresije na Hrvatsku (1991).

Izd. Alfa, Zagreb, 2013.

Kineski šapat nije, doduše, žanrovski „čist“ oblik putopisa, nego spoj putopisne i dnevničke proze u kojem su se pojedine žanrovske karakteristike ublažile ili pogubile, a tekst se približio eseju. Pritom su izrazitije očuvani temeljni elementi putopisa – autorovo iznošenje vlastitoga putničkog iskustva te pripovijedanje i opisivanje kao osnovni izražajni postupci. S druge strane, već i s obzirom na činjenicu da je knjiga nastala naknadno, nakon povratka u Hrvatsku, iz „skica zapisanih u dalekoj Kini“ (zabilješki sačuvanih u „zgužvanim notesima, priručnim papirima, poleđini restoranskih računa“), nije neobično da je autor slažući tekstove izbjegao kronologiju. Učinio je to stoga što nije želio „iznevjeriti godine provedene u Kini, okolnosti i narav prvotnih zabilješki“. Izbjegao je i datiranje (navodeći tek u rijetkim prilikama godinu, još rjeđe mjesec događaja koji opisuje), što je inače gotovo neizostavan element toga autobiografskog žanra kojim se postiže iluzija istodobnosti zbivanja i pisanja o tom zbivanju. No dnevnički diskurs čitatelj može prepoznati u autorovoj potrebi za vlastitim tumačenjem zbivanja kojima svjedoči, potrebi da u njihovu suvremenom značenju prepozna povijesni kontekst.

Na samu početku svoje knjige, u tekstu Putovanje – ali i u više drugih tekstova, npr. u Tibetu – Velnić određuje pripovjedačku poziciju definirajući svoje shvaćanje putovanja: „Vrijeme ne poznaje udaljenost. Putovanje je dio života odmaknut od već prigrljene sheme, tek prekinuta nit jednoličnog i odmak od poznatih mjesta i prihvaćenih lica predvidive svakidašnjice, bijeg od zarazne ravnodušnosti.“ To nije samo „promjena lokacije, dokolica i puka znatiželja, putovanje je istinska potraga i glad“; putovanje „nije vidjeti nešto, već biti dio toga“. Pojam putnika autor uvijek vezuje uz pojam turista, zato da se kontrastom jače naglasi bitna razlika između pojedinačnog i masovnog u svijetu koji o tom više ne vodi računa: „Putnik je tragalac gonjen nemirom i on zbog strasti otkrivanja napušta ustajalu sigurnost. Turist je prevareni konzument dokolice.“ Zato na jednome mjestu kaže da je u Kini bio „prolaznik (…), nikad turist ili izletnik“. Velnić čvrsto vjeruje u neponovljivost svakog događaja, nasuprot „banalnoj uzastopnosti svakidašnjice“, i žali što nema drugog svjedoka osim pamćenja, samo mali notes i nadu da će vjerno prenijeti „golicavo osmišljenu igru slučajnosti, podudarnost okolnosti“.

Velnić je u Kini boravio četiri godine, posjetio je mnoge njezine krajeve i očito je dosta dobro upoznao (čitatelju koji je u rukama imao putopis Mate Šimunovića Ja, Mate Svjetski, objavljen lani, ali s polustoljetnim zakašnjenjem, bit će vrlo zanimljivo usporediti Šimunovićevu sliku ratne Kine, osobito Šangaja, s današnjom slikom te zemlje koju emitira Velnićev putopis). Teme koje je Velnić u knjizi obuhvatio raznolike su i relevantne, a informacije o suvremenoj kineskoj civilizaciji svakako dobrodošle. Posrijedi je, naravno – i to uvijek valja imati na umu – subjektivna slika Kine, i to Kine kako ju je autor vidio i doživljavao prije dvadesetak godina (ne uvodeći sada u igru „naknadnu pamet“). U Velnićevoj interpretaciji ona jednom biva objašnjena vlastitim povijesnim kontekstom: „ I ova rigidna anticarska vladavina samo je faza jedinstvenog obrasca i niti zeru nije manje imperijalna od svojih carskih prethodnika. Zmajevo prijestolje nije predstavnik Neba, već Nebo na zemlji.“ Drugi put ona postaje povod da se o njoj razmišlja u usporedbi sa zapadnom civilizacijom: „U Kini se ustoličuje kapitalizam partijske nomenklature začinjen azijatskom okrutnošću i zločinačkom perfidijom nikad izumrlih trijada.“ Treći put dovodi se u vezu s globalizacijom, pa s tradicijom judeokršćanske kulture...

Velnić se u knjizi bavi nekolicinom specifično kineskih tema kao što su nekad bile „crvene knjižice“ („katekizam maoizma“) i „kulturna revolucija“, za koju kaže da nije bila nikakva novost, nego samo nastavak tradicije isključivosti (Crvene knjižice). Govori i o robovskom radu, osobito djece koja su prisiljena izrađivati svilene tepihe (Svilena patnja), ali i odraslih na kojima se ostvaruju goleme zarade zbog velike razlike između cijene proizvodnje „potpisane robe“ i visokih prodajnih cijena u svjetskim metropolama. „Kina postaje najveći licencirani krivotvoritelj iako u kineskoj tradiciji nema kopiranja…“ (U dubokom egzilu). Tragediji koja se odigrala na Trgu nebeskog mira u lipnju 1989. posvetio je više tekstova: Prvi urlici, Početak, Na trgu, Zbjeg, Povratak. Veneciji i kineskim gradovima na vodi posvetio je također nekoliko tekstova (Hod po vodi – Venecija, Miris vode, Poplava), kao i temi Tibeta (Tibet, Tibet, još jednom, nedovoljno, Dva jezera i vinska mušica, Učitelji). Autor je našao mnogo tema i povoda za manje ili više uspjela povijesna, politička, sociološka, religijska, filozofska i druga uopćavanja: o civilizacijama, o istini, o vremenu, o znanosti, o medicini, o globalizaciji, o gradovima, o evoluciji. A gotovo da nema teksta u kojem se bar nekom rečenicom nije dotaknuo umjetnosti, naročito upozoravajući na to kako se Zapad i Istok razlikuju u poimanju umjetnosti i umijeća, originala i kopije, u shvaćanju kiča.

Kineski šapat nekonvencionalna je, provokativna, kadšto i radikalna knjiga koja nam otvara jedno slabo poznato područje. Čita se sa zanimanjem, a zacijelo bi bila kompaktnija da je bilo više selektivnosti, osobito prema tekstovima koji se tematski ne uklapaju.