Prizemna i površna parodija

U okvirima žanra vesterna razmjerno je čest odvojak vestern komedije, odvojak kojem se bespogovorno priključuje i film Tko preživi, pričat će redatelja, koproducenta, koscenarista i glumca Setha MacFarlanea. MacFarlane se proslavio na televiziji, a u filmskim je okvirima tržišni uspjeh dosegnuo redateljskim prvijencem Ted (2012). Nema sumnje da mu je upravo taj uspjeh omogućio nastanak filma koji s parodično-komičnim predznakom pristupa pravom američkom žanru.

Amanda Seyfried i Neil Patrick Harris

Usprkos činjenici da je mjesto zbivanja i veličanstvena „kulisa“ Dolina spomenika koju je u vesternima ovjekovječio John Ford, a kronološka odrednica godina 1882, Tko preživi, pričat će nije uradak čije komično stanovište nastoji revalorizirati žanrovske postulate. Premda se početak može razmatrati i kao posveta klasičnome razdoblju žanra, a uporaba fotografija kao povijesni osvrt prema razdoblju Divljega zapada, MacFarlane vesternu pristupa kritizirajući njegove temeljne postavke te ga uglavnom nastoji degradirati i ismijati. Priča o ovčaru (MacFarlane) kojega ostavi djevojka (Amanda Seyfried) zbog toga što je odstupio iz revolveraškoga dvoboja komična je inverzija žanrovskih arhetipova. Interpretiranje se arhetipova uslojava, jer bivša djevojka stupi u vezu s probitačnim Foyem (Neil Patrick Harris), protagonistov prijatelj (Giovanni Ribisi) ljubi prostitutku zlatna srca (Sarah Silverman), a u gradić pristiže i supruga (Charlize Teron) ozloglašenoga odmetnika (Liam Neeson). Posve je jasna dalja dekonstrukcija žanrovskoga i ironiziranje povijesnoga. Tučnjava u saloonu, ples i protagonistovo nastojanje da ovlada revolverom isprepleteni su s demitologizacijom američkoga Zapada kao podneblja svrhovitoga odnosa divljine i civilizacije.

MacFarlane, dakle, nastoji kritizirati žanr, ali u toj kritici ostaje površan ne iskazujući dostatno poznavanje slojevitoga konteksta vesterna. Svjestan da se obrasci vesterna mogu tumačiti i kao klišeji zbog prevelike uporabe ili pak nedostatka nadahnuća, interpretira ih rabeći niz dosjetki koje odveć često postaju transparentnima. Tako prevladavaju prizemne pošalice o spolnim odnosima, probavnim smetnjama ili pak uporabi narkotika, a autor se ne ustručava ni od izravna rasizma, istina povijesno uvjetovana, ali ipak ne kroz prizmu povijesnog odmaka.

Tko preživi, pričat će prvobitno zagovara dramaturgiju nalik prelasku iz modernističkoga u postmodernistički stil, ali očitava se kao nedosljedna u sekvenci protagonistove narkotičke vizije kod Apaša i prigodom flešbeka u završnome obračunu. Nepobitno je da je MacFarlane, svjetonazorom i stvaralačkim iskazom, postmodernist. No njegov je postmodernizam površan, pa ako ga obilježava nedostatak istine, dekonstruktivan je to pristup i u žanrovskom i u povijesnome smislu. A ako ga pak obilježava citatnost, nisu posrijedi segmenti uklopljeni u građu filma, već citati koji nemaju nikakvu prijelomnu dramaturšku svrhu. Tako i posezanje za Povratkom u budućnost 3 Roberta Zemeckisa iz 1990. ili pak za znatno suvremenijim Odbjeglim Djangom Quentina Tarantina iz 2012. postaje tek otponac promišljanju kulturnog iskustva gledatelja, a ne djelatan čimbenik filmske cjeline. U filmskom promišljanju povijesnoga žarišta znakovita je i demistifikacija legendarnoga apaškog poglavice Cochisea, kojega maniristički tumači glumac Wes Studi, glumac koji je zamalo karizmatično tumačio i podjednako legendarnoga Geronima u istoimenome vrsnom filmu Waltera Hilla snimljenu 1993.

U glumačkome postavu iznimnim se tumačenjem ističe tek Charlize Teron. Ta glumica bespogovorno ovladava svakom scenom u kojoj je prisutna pa tako i njezina međuigra s MacFarlaneom, pogotovu u sekvenci pokušaja ovladavanja revolverom, označava kvalitativne vrhunce ovoga uratka. Zanimljivo je da MacFarlane u redateljskom nadzoru nad glumcima ne omogućava ni Liamu Neesonu ni Giovanniju Ribisiju ništa više od rutinskog odrađivanja uloga, a vrlo je nedosljedan i u redateljskim postupcima. Nekoliko je segmenata poput preslikavanja nekoga suvremenog TV-showa, a mjesto zbivanja filma tek je dojmljiv krajolik bez dramaturških vrijednosti očitovanih u vesternu. Ni filmska fotografija Michaela Barretta, usprkos naznakama, ne doseže potrebnu izvrsnost, a glazba Joela McNeelyja unatoč referiranju na glazbene podloge klasičnoga vesterna nije osobito evokativna.

Šteta je što Seth MacFarlane nije dublje uronio u kontekst vesterna, poglavito njegov komično-parodični odvojak, jer bi takvim stvaralačkim postupkom Tko preživi, pričat će postao znatno cjelovitijim i pamtljivijim ostvarenjem. MacFarlane ostaje površan u čitanju građe koju stvara, ali ne oblikuje potpuno svrhovito. Zbog toga ovaj film teško da će izdržati test vremena. Suvremeni je vestern, kao i njegov predznak komedije, ipak zaslužio znatno više poštovanja no što mu ga daje Tko preživi, pričat će.