Poljaci Hrvatima trebaju biti uzor

S Mladenom Martićem, rođenim u Zagrebu 1949, istaknutim polonistom, književnim prevoditeljem, dramaturgom, kazališnim kritičarom i novinarom razgovaramo u povodu objavljivanja Gombrowiczeve Posmrtne autobiografije u njegovu prijevodu. Za brojne prijevode dramskih i proznih djela s poljskoga jezika cijenjeni je i nagrađivani prevoditelj dobio mnogobrojna priznanja struke.

Snimio Mirko Cvjetko

Gospodine Martiću, koji su vam najveći prevoditeljski poticaji? Kako biste, po važnosti i osobnom zadovoljstvu, sumirali svoj dosadašnji prevoditeljski rad, što biste posebno izdvojili?

Bio bih cinično sretan kada bih mogao reći da me potiče novac. No u našoj kulturi više nitko nikoga ne plaća pa smo se pretvorili u gomilu diletanata. Radimo iz veselja i ljubavi, a s time ide, kako kaže Klaić, nerijetko i površnost. Mi polonisti nju nekako uspijevamo izbjeći, jer ne moramo, poput primjerice anglista, u kratkim rokovima prevoditi bujice fantasy-konfekcije. Kada se hrvatski nakladnik odluči za neku „egzotičnu“ književnost, a mnogima je takva i poljska, bira najčešće ipak važne autore. U proteklih četrdeset godina preveo sam četrdesetak kazališnih komada i petnaestak romana, autobiografija i zbirki priča, uglavnom takvih, važnih autora. Bez oklijevanja izdvajam Witolda Gombrowicza. Muke i užitak koje mi je priskrbilo prevođenje u nas još, nažalost, neizvedene, ali objavljene drame Opereta i romana Trans-Atlantik, neusporedivi su. Pohvale struke koje su mi donijeli ti prijevodi uvjerile su me da moj rad iz ljubavi nije i površan.

Izdvojimo još malo Gombrowicza
i Posmrtnu autobiografiju.

Witold Gombrowicz zasigurno je jedan od najvažnijih svjetskih pisaca prošloga stoljeća, a sudeći po reakcijama naše javnosti nakon nedavnog objavljivanja prijevoda njegove Posmrtne autobiografije itekako živ autor. Još 1965. pokojni utemeljitelj zagrebačke polonistike, sjajan prevodilac i osebujan pjesnik, profesor Zdravko Malić, doktorirao je tezom s temom Gombrowiczeva stvaralaštva, a iste je godine objavio i hrvatski prijevod njegova prevratničkog romana Ferdydurke. No tek odnedavno, zahvaljujući Seidu Serdareviću i zaprešićkoj Frakturi, te nešto ranije profesoru Daliboru Blažini i Vrhovima svjetske književnosti, napokon možemo zamalo cijeli piščev opus čitati i na hrvatskom.

Nažalost, njegovo danas možda i najaktualnije djelo, Dnevnik, koji je vodio od 1953. do 1969. godine, ostalo je neprevedeno. O razlozima mogao bih dugo pa neću uopće. Reći ću samo da je Posmrtna autobiografija vrlo dobar nadomjestak. Riječ je o knjizi koju je poljski književni povjesničar i kritičar Włodzimerz Bolecki majstorski skladao od antologijskih ulomaka Gombrowiczevih proza što govore o njegovu životu, intimnim dvojbama, lektirama, ali i gorućim problemima svijeta u kojemu je živio. U njoj nema nijedne rečenice koja nije Gombrowiczeva pa s pravom nosi svoj naslov i njegovo ime kao autora. Gombrowicz se u svojim prozama i dramama poigrava, razgrađuje, dovodi u pitanje sve oko sebe, da bi već u sljedećem trenutku bio smrtno ozbiljan, gradio i davao nedvosmislene odgovore. Bilo da je riječ o jeziku, društvenim ili literarnim konvencijama, nacionalnoj mitologiji ili povijesti. Ili, kako sažeto napominje profesor Blažina: „Egzistencijalist, ali skeptik, Gombrowicz je majstor književne forme – kompozicijskih, tipoloških, stilističkih persiflaža, parodija i grotesknog humora.“ Svime pobrojanim pred prevoditelja postavlja goleme zahtjeve, kojih ispunjavanje donosi neusporedivo zadovoljstvo. Prevodeći Gombrowicza kao da razgovaram s profesorom Malićem, koji je mene i moje kolege studente, pokušavao još prije gotovo pola stoljeća oduševiti autorom tada netom završenih Dnevnika. Nije tada uspio, jer nam je nedostajalo životnog i čitalačkog iskustva. Danas prepoznajem Gombrowiczevu veličinu i s užitkom zapažam njegov veliki utjecaj na mnoge najvrednije mlade i mlađe poljske, ali i hrvatske pisce.

Koji su izazovi s kojima se susrećete prevodeći poljsku književnost? Koliki je interes za poljsku književnost u nas?

Naša publika, i kazališna i književna, malobrojna je, ali ne nužno i probrana. Poljsko prezime na naslovnici ili plakatu prije je odbija no privlači. Izazov je stoga nagovoriti nakladnika ili kazališnog ravnatelja da riskira s poljskim autorom. Jasno, Seida Serdarevića (Fraktura) ili Irenu Lukšić (HFD/Disput) ne treba ni na što upozoravati, oni Poljake prate i objavljuju, a čine to i Kristijan Vujičić (Ljevak) i Grozdana Cvitan (AGM).

Nedavno sam imao divno iskustvo s Edicijama Božičević. Nakon čitanja prvih stotinjak stranica netom objavljena debitantskog romana diplomata, filmskog i glazbenog producenta Pawela Potoroczyna, nazvao sam gospodina Božičevića i njegovu urednicu, kolegicu Natašu Medved, i upozorio ih na vrijedno djelo. Dva dana poslije već sam potpisao ugovor o prevođenju, a bila su riješena i autorska prava. Roman Ljudska stvar u nas će izaći ujesen i vjerojatno biti prvi prijevod toga djela na neki strani jezik. U međuvremenu je u Poljskoj postao hit i ušao u najuži izbor za najugledniju poljsku književnu nagradu Nike. Svijest o kvaliteti i važnosti poljske književnosti u nas se dakle dramatično mijenja. Nabolje.

Često se poljski i hrvatski narod, povijesno, uspoređuju. Koliko za to imamo osnova i koliko smo se danas odmaknuli od takvih usporedbi?

Hrvati i Poljaci bliski su već stoga što nisu susjedi, da i ne spominjem srodno, tragično povijesno iskustvo razapetosti među Istokom i Zapadom te isto, slavensko podrijetlo, ma koliko se mi bili poirančili u međuvremenu. I jedni i drugi podjednako smo podijeljeni između ­(ne)­slavne prošlosti i (ne)izvjesne budućnosti. No tu sličnosti prestaju. Poljaci su, za razliku od nas, posljednjih desetljeća pokazali zrelost. Shvatili su da je kapitalizam u kojemu su se našli drukčiji od onoga za kojim su žudjeli, ali i jedini postojeći, pa su se latili posla unutar zadanih pravila. Znali su zašto moraju ući u Europu i ušli su u nju ne na koljenima, nego uspravni. Svjesni da žrtvuju dio svoga dugo čekana suvereniteta, ali i zašto to čine. Danas nema boljega primjera od Poljske što Europa, i kao ideja, i kao jedinstveni gospodarski sustav, može donijeti pametnima, među koje mi očigledno ne pripadamo.

„Sve ljepše se piše, sve manje se kaže“ – opisali ste svojevremeno tako suvremenu poljsku književnost, aludirajući na oblikovanje teksta kao gotovoga proizvoda prema anglosaksonskom modelu. Možete li, uz objašnjenje tog zapažanja, usporediti suvremenu poljsku i hrvatsku književnosti?

Da, za razliku od naše, poljska je književnost već po logici velikih brojki – računa se, uključujući dijasporu, sa šezdesetak milijuna potencijalnih čitatelja – zanimljiva i tržišno. U tome je njezina sreća i nesreća. Najuglednije poljske izdavače pokupovale su velike svjetske korporacije i nameću im, jasno, svoja pravila. Stanovit broj poljskih pisaca – ne mislim pritom na autore self-­helpa, kuhare, supruge političara ili sportaša, odnosno prodavače nostalgije za jednostavnijim vremenima… – može i danas živjeti od pisanja. Jasno, uz stanovite, poprilično osjetne ustupke. Svi ostali žive za pisanje i u svom prostoru tegobne slobode povremeno uspijevaju stvoriti sjajna djela. Te bisere, pak, učas ulove budni urednici i krug se zatvara. U socijalizmu je pisac u Poljskoj bio božanstvo, danas je u najboljem slučaju burzovna dionica. Vrijednost mu pada i raste ovisno o tržišnim hirovima. Hrvatske pak pisce nitko ne shvaća ozbiljno, ne čitaju ih čak ni urednici, a mnogi pišu vrlo, vrlo dobro. I imaju što reći.

Kako komentirate stanje suvremene domaće „prevoditeljske scene“? Prevodimo li dovoljno i dovoljno dobro ili smo se izgubili u moru trivijalnih prijevoda trivijalne književnosti?

Izostanak književnoga tržišta u Hrvatskoj dragocjen je za lokalnu „prevoditeljsku scenu“. (Taj mi je termin zabavan, zabavniji bi bio samo „industrija“.) Izdavaču se podjednako (ne) isplati prodati svjetski hit u 1500 primjeraka i Gombrowicza u 250. Tzv. vrijedna knjiga donese nešto od Ministarstva, nešto od Grada, nešto od zemlje iz koje dolazi, ako je izdavač vještiji nešto i od EU, a kupit će je i knjižnice i pokoji čitatelj. Rezultat u zbroju ispadne slično. Zato mi u posljednje vrijeme i u najdubljoj krizi imamo zadivljujući broj važnih naslova prevedenih s nikada većeg broja jezika. Imamo odlične prevoditelje sa skandinavskih jezika, uključujući finski, s nizozemskog, hebrejskog, kineskog, sve su jači slavisti, od bugarskog do moga poljskog, a da i ne spominjem izvanredne hispaniste i luzitaniste. Koliko li se samo pojavilo majstorski prevedenih djela mađarskih književnih velemajstora! Počinjem žaliti kolege angliste koji kao da su osuđeni na sve trivijalnije naslove. Problem je pak u tome što su prijevodi sve slabije plaćeni, ako uopće i bivaju plaćeni, i u tome što zbog štednje mnogi nakladnici izostavljaju lektore i korektore, a urednike zatrpavaju s toliko posla da ne stižu pročitati ni prijevod koji potpisuju. Tih nekoliko čitanja koja su ispala iz proizvodnog lanca itekako se osjete. Neću spominjati ni sve rašireniju praksu da se knjiga daje na prevođenje studentima, čije nevješte radove onda objedinjuje i kompilira iskusniji, tzv. izvršni prevoditelj. To je strašno!

Osjećaju li mladi dovoljan poticaj za stvaranje kulturnih sadržaja i sudjelovanje u njima?

Najveći dio radnoga vijeka proveo sam u zagrebačkom Studentskom centru. Tu sam naučio da uvijek kada pomislimo da je „zlatno“ doba zauvijek prošlo, dolazi novi naraštaj sa svojim „zlatnim“ danima. Bit će strašno kada iščezne radoznalost, zasad je među mladima ima dovoljno. Kao sredina skloni smo jadikovanju, ja nisam. Vjerujem u kreativnost mladih ljudi koji dolaze, bojim se samo da će zbog znanja koje im nije preneseno morati otkrivati i „toplu vodu“.

Čime se trenutno bavite?

Ovih ću dana, kako sam spomenuo, Edicijama Božičević predati prijevod Ljudska stvar Paweła Potoroczyna. Riječ je o osebujnom romanu koji kroz sudbinu malog poljskog pograničnog sela progovara o poljskoj povijesti proteklih nekoliko stoljeća. Do kraja lipnja u Ljevaku očekuju i moj prijevod knjige razgovora teologa Stanisława Obireka sa svjetski znanim sociologom Zygmuntom Baumanom nedvosmislena naslova O Bogu i čovjeku. U listopadu ću, također Ljevaku, predati i prijevod opsežnog romana O ljuštenju graha suvremenoga poljskog klasika Wiesława Myśliwskog. Do proljeća radit ću na zbirci priča Gustawa Herlinga Grudzińskog Bijele noći ljubavi. Sa Seidom Serdarevićem sam dogovorio prevođenje još jedne zbirke Gombrowiczevih tekstova koju je Bolecki sastavio pod naslovom Bestijarij, a razgovaramo i o novom romanu Mračno, skoro noć Joanne Bator, čiju su Pješčanu goru hrvatski čitatelji i kritika primili s naklonošću. Pun stol posla!