Pohod radikalne desnice na Europu

Izbori za Europski parlament (EP) 2014. pokazali su golemu snagu radikalne, ekstremne desnice u današnjoj Europi. Euroskeptici su okupirali Bruxelles bio je čest naslov u europskom tisku. Sveukupno 52 europska zastupnika sada pripadaju strankama koje se nazivaju radikalno desnim. Neke od njih, poput Danske pučke stranke (DFP) i francuskoga Nacionalnog fronta (FN) ostvarili su pobjedu u svojim državama. Prvi put u EP ušle su više ili manje otvoreno neonacističke stranke, Nacionaldemokratska stranka Njemačke (NPD) i grčka Zlatna zora (XA). Osim njih, u sjedala EP-a zasjeli su i zastupnici Austrijske slobodarske stranke (FPÖ), belgijskoga Nacionalnog fronta (FNb) i Flamanskog interesa (VB), Pokreta za bolju Mađarsku (Jobbik), talijanske Sjeverne lige (LN), nizozemske Stranke za slobodu (PVV) te Švedskih demokrata (SD). Kao stranke koje imaju radikalno desne tendencije svoja su mjesta dobili još Pravi Finci (PS), latvijski Nacionalni savez (NA) te Nezavisna stranka Velike Britanija (UKIP). Istodobno neke tradicionalne radikalno desne stranke koje su uobičajeno imale predstavnike nisu ušle u Europski parlament. Među njima su bugarska Ataka, grčki Narodni pravoslavni pokret (LAOS), Stranka Velike Rumunjske (PRM), Slovačka narodna stranka (SNS) te Britanska nacionalna stranka (BNP).

Radikalna je desnica izrazito heterogena skupina stranaka, s vrlo različitim nacionalnim osobitostima, uspjesima i razlozima postojanja. Radikalno desne stranke relativno su nove stranke koje su se pojavile u šezdesetima i sedamdesetim godinama u Zapadnoj Europi. Za razliku od idejnih prethodnika u nacističkim i fašističkim pokretima, svoju postojanost i razvoj vide u demokratskom višestranačju. Nakon pada Berlinskoga zida pojavile su se stranke sličnog usmjerenja (iako ne iz istih korijena i pobuda) i na nekadašnjem istoku Europe. Povezuje ih obilježje snažnoga etničkog šovinizma, ekstremizma, karizmatičnoga populizma, rasizma i ksenofobije, antidemokratskih ideja, volje za snažnom državom, a ponegdje i opiranje sustavu. Zapaža se opstanak tradicionalnog etničkog nacionalizma u Istočnoj Europi, dok se istovremeno u Zapadnoj Europi sve više razvija protekcionistički nacionalizam. U pojedinim područjima Zapadne Europe pojavljuje se secesionistički nacionalizam, dok je na Istoku, nakon završenoga procesa nacionalnog osamostaljenja niza država, u službenim programima političkih stranaka sve više primjetan transsuvereni nacionalizam – usmjeren prema svojim sunarodnjacima u drugim državama. Otpor imigraciji glavna je odrednica političkih programa radikalno desnih stranaka, ali samo u Zapadnoj Europi. Posebno treba naglasiti da se ksenofobija projicira prema imigrantima koji dolaze iz kultura koje su najčešće neeuropske. Integracija država u Europsku Uniju i NATO ne tretira se jednoznačno među strankama radikalne desnice. Među strankama Zapadne Europe zapaža se zajednički napor očuvanja Tvrđave Europe, odnosno jedinstven stav da bi supradržavna formacija kakva je Europska Unija trebala biti zajednica suverenih nacija i ništa više od toga. Za tim pristupom idu i neke stranke Istočne Europe, pronalazeći u integracijama priliku za ostvarenje svojih političkih težnji. Postoje i one stranke koje odlučno odbacuju integriranost, ponajviše igrajući se na temu predaje suverenosti odnosno izdaje temeljnih nacionalnih interesa. Tu pripadaju, primjerice, srpski radikali.

Pomalo je zbunjujuće vidjeti da se upravo tradicionalni glasači ljevice sve više približavaju radikalnoj desnici. Treba reći da radikalno desne stranke objedinjuju pozicije kao što su autoritarnost, šovinizam, ksenofobija i slično. No problem je u populističkom karakteru tih stranaka i snažnim socijalnim porukama koje ističu (iako etnički, nacionalno ili državljanski ograničenu) jednakost. Doduše, ako se neki radnik osjeća ljevičarom, teško će, prema teoriji blizine, glasati za radikalno desnu stranku iako ona nudi program s kojim bi se on trebao složiti. Međutim, ako birač promatra neku stranku kao protestnu stranku, pa glasajući za nju želi izraziti negodovanje svojom primarnom političkom opcijom, onda bi takav protestni glasač mogao bi biti zainteresiran za glasovanje za stranku koja se čini daleko od njegova tradicionalnog izbora.

Izbori 2014. također su pokazali da su tradicionalna uvjerenja o razlozima glasanja za radikalnu desnicu daleko od dokazanih teorija. Još od uspona Hitlerove Njemačke govori se o tome da radikalna desnica profitira na gospodarskoj krizi. Ipak, u navali radikalno desnih stranaka na EP samo je jedna od bankrotiranih država Europe poslala radikalne desničare u Parlament – Grčka. U svim ostalim bankrotiranim državama ljevica je prevagnula, s relativnom iznimkom Portugala. Zapravo, najbolje rezultate radikalna je desnica ostvarila u zemljama koje su relativno nepogođene gospodarskom krizom ili su brzo izašle iz nje, kao što su Austrija, Danska, Francuska, Nizozemska i Švedska. Velika je iznimka mađarski Jobbik, kojemu se približava u stajalištima i vladajuća mađarska utvrda Fidesz, stranka koja drži dvije trećine mađarskoga parlamenta, a poznata je i po želji za revizionizmom granica, što izravno pogađa Hrvatsku. Objašnjenje za to leži u samim zasadama radikalne desnice u poslijeratnoj Europi. Zajedno s nastankom zelenih stranaka, radikalna desnica doživljava se kao postmaterijalistički fenomen, koji naglašava sociokulturna pitanja i koji su uključeni u identitetsku politiku. I za zelene i za radikalnu desnicu, gospodarska su pitanja sekundarna, pa kad se sociokulturna pitanja ne postavljaju na visoku razinu te se raspravlja o gospodarstvu, radikalna desnica može malo ili nimalo ponuditi osim populizma bez osnova. Uz to igra se na autoritarizam i nativizam pa se za gospodarsku krizu optužuju eurobirokrati, Romi, imigranti, manjine, odnosno svi stereotipi o drugima postaju neupitna istina, a spas se nalazi samo u ekstremnim izrazima i karizmatičnim vođama. Snažne i karizmatične osobe često predstavljaju stranku u javnosti, ali istovremeno mogu značiti da je stranka ovisna o njima. Neovisnost i autonomnost od karizmatičnoga vođe, odnosno postojanje stranke i bez karizme njezina predsjednika, jedna je od temeljnih odrednica institucionalizacije i usustavljenosti političke stranke. Ekscesima skloni mali diktatori često su predmet zanimanja medija pa se njihov utjecaj doima većim nego što on doista jest. Neke iznimke potvrđuju pravilo. Danas većina politički participativnih građana Europe zna tko je Geert Wilders, Marine Le Pen, Umberto Bossi ili Pia Kjaersgaard. No malo tko se sjeća (ili je uopće znao) za Volena Siderova, Jana Slotu, Corneliua Vadima Tudora, pa čak i za Gabora Vonu, poprilično samozatajna mladog vođu bučnoga mađarskog Jobbika. Razlog bi mogao biti u političkom marketingu, odnosno u pristupu koji zastupa novu novu desnicu, ono što Marine Le Pen naziva desnicom 2.0. Takva nova desnica nije izričito ksenofobna ili rasistička, nego prihvaća prava svih naroda na svijetu, ali također traže kulturološku homogenost. Marine Le Pen i slični političari zahtijevaju da europska društva ostaju europskima u svim oblicima, a da se oni koji bi htjeli živjeti na području Europe moraju asimilirati. Nova desnica izričito je protiv davanja manjinskih etničkih i nacionalno-kulturoloških prava doseljenicima, mahom iz Afrike i s Bliskog istoka, čije su kulture najizraženije u europskom kulturnom krugu. Takvo snažno antiimigrantsko stajalište dijele i mnogi birači, koji bi se inače grozili ksenofobije i rasizma.

Na razvoj radikalno desnih stranaka u postkomunističkoj Europi gleda se dvojako. Prema jednom gledištu smatra se da je riječ o istom tipu stranaka kao i u Zapadnoj Europi, kojima je glavno usmjerenje ekskluzivni nacionalizam, odbacivanje liberalizma i autoritarne vrijednosti. Drugo gledište smatra kako postoje velike razlike između Istočne i Zapadne Europe u vidu ekonomske zaostalosti i socijalnih problema koji su proistekli iz tranzicije iz komunizma u tržišno gospodarstvo i liberalnu demokraciju, drugim riječima prepoznaje gubitnike tranzicije. Radikalna desnica u Zapadnoj Europi mahom proizlazi iz nekoć liberalnih stranaka. U ostatku Europe riječ je o strankama koje su ukorijenjene u društvo tzv. zakašnjele nacije, države koje su nacionalnu svijest počele buditi u drugoj polovici 19. stoljeća i koje su imale povijest autoritarnih režima sve do 1990.

Hrvatska je, srećom, ostala izvan kruga zemalja poznatih po radikalnoj desnici, iako je okružena zemljama gdje je ona jaka. Nakon Domovinskog rata čak i najekstremnija linija koja je institucionalno bila snažna u Hrvatskoj stranci prava (HSP) zamijenjena je blažom desnicom, koja nema pretenzije prema stranim teritorijima, muslimane ne smatra stranim tijelom u Hrvatskoj, poštuje nacionalne manjine, a izrazito je neuspješna u populizmu, za razliku od nekih regionalističkih stranaka kao što je HDSSB. Radikalna desnica u Hrvatskoj danas se sastoji od pravaških strančica među kojima je najjača Hrvatska čista stranka prava (HČSP), kao i neoustaških, neonacističkih i ostalih sitnih anakronih formacija. Uz iznimku HČSP-a, sve one jedva skupe pola postotka glasova na hrvatskih nacionalnim izborima, no isto tako sve zajedno ponekad čine i više od sedam posto zaokruženih glasova. Kad bi postojala zajednička vizija i volja za suradnjom, hrvatska radikalno desna opcija mogla bi lako ući u Hrvatski sabor, i to ne samo s jednim zastupnikom. Zanimljivo je pritom da je u Saboru bio predstavljen HČSP, a da nije iskazao ni jedan u Europi poznat radikalno desni stav. Istovremeno, izvan stranačkog prostora, HČSP je izrazito aktivan, ponajprije na povijesnom aspektu (odlazak na Bleiburg u replikama ustaških uniformi, protesti na skupovima u Kumrovcu i Jasenovcu), ali i drugim društvenim događajima. HČSP je također ugostio „nacionalističku interancionalu“ u Zagrebu, u suradnji s pravaškom akademijom Ivan pl. Šufflay i udrugom Hrvatski nacionalisti. Potencijal radikalne desnice očigledno postoji, ali koji je onda razlog da te stranke ne mogu dobiti željene glasove?

Prije svega, radikalno desne stranke u Hrvatskoj izrazito su neinstitucionalizirane. Većinom ovise o svom predsjedniku i izrazito su personalizirane u radu, stranačka je organiziranost malena te ne djeluju koherentno. Isto tako, potrebno je vidjeti kakva je konkurencija tim strankama na strani desnice i desnog centra. Taj je odnos toliko snažan da se počeo poimati kao mogućnost radikalno desnih stranaka da se probiju na desno „izborno tržište“. Jedno od uvjerljivih objašnjenja zašto radikalna desnica ne dobiva željeni postotak glasova jest i u tome što ne mogu konkurirati snazi institucionaliziranih stranaka, dijelom HSP-u i euroskeptičnom HSP-u dr. Ante Starčevića, ali i HDZ-u kao stranci desnoga centra. Ostaje nam, međutim, vidjeti hoće li u budućnosti neka od manjih hrvatskih stranaka pokušati krenuti u smjeru kakav ocrtavaju današnja politička kretanja u Europi. Za to neće biti potrebno samo razviti stranački program, već prije svega stranačku organiziranost i kohezivnost, kako bi te stranke opstale i postale konkurencijom snažnijim pravaškim strankama.