Oko Matoša

Trinaestoga lipnja u Velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu održan je Znanstveno-stručni skup o Antunu Gustavu Matošu. Skup je u ime predsjednika Matice pozdravio akademik Ante Stamać, rekavši kako je obljetnica smrti velikoga književnika u Matici hrvatskoj obilježena tim simpozijem i izdavanjem Matoševih djela u četiri sveska. Po otvaranju skupa uslijedili su referati, koji bi se uvjetno mogli podijeliti u pet skupina.

Prvu čine analize pojedinačnih Matoševih djela ili djela nadahnutih Matošem. Nina Aleksandrov-Pogačnik tako je izlagala o Matoševu sonetu Jesenje veče koji govori o ograničenosti ljudske egzistencije i tragičnosti čovjekova postojanja, dok Ljerka Car Matutinović piše o poetskim obilježjima u Matoševoj prozi zadržavajući se na putopisu Oko Lobora i na pripovijetki Balkon. U spomenutom putopisu autorica ističe intimnu zaokupljenost motivom prolaznosti, a u Balkonu posebno se nameće kontrapunkt ljepote i banalnosti. Đurđica Garvanović-Porobija analizirala je viđenje Matoševa lika u pjesmama Karla Häuslera i Krešimira Bagića. „Tako je dakle kroza Häuslerove poetske referencije moguće esejistički sintetizirati dva opisna pojma A. G. Matoša – orlovanje i blistanje.“ Bitna suprotnost trojice suvremenih Matoša i Antuna Gustava očituje se u Bagića kao kontrast sonet – ojkanje.

Nina Aleksandrov-Pogačnik, Katica Čorkalo Jemrić i Mijo Lončarić / Snimio Mirko Cvjetko

Referati koji se bave književnoteorijskim, povijesnim ili kulturološkim problemima povezanima s Matoševim djelom čine drugu skupinu. Goran Galić ističe kako „Baudelaireov i Matošev flanerizam (fr. flâneur = šetač), uz motivsko-tematski sloj, povezuje sklonost groteski, sinestezijsko dočaravanje atmosfere velegrada, snažan simbolizam i estetika ružnoga.“ Razlika među flanerizmima dvojice književnika, tvrdi Galić, jest u tome što Baudelaire u pjesmama u prozi Spleen Pariza traži detalj, fragment oko kojega plete priču, dok Matoš u flanerističkim feljtonima često polazi od panoramskih snimaka Pariza iz kojih proizlaze pojedinačni sudovi.

Izlaganje Vanje Budišćaka odnosi se na impresionizam u pjesnikovu djelu koji ne figurira kao stilska formacija ni poetika, već prije kao tendencija koja se pojavljuje u svim Matoševim djelima – lirski ugođaj, trenutačni doživljaji i ćutilnost u percepciji krajolika.

Povijesne i kulturološke probleme izučavaju Mira Kolar-Dimitrijević i Ivan Bačmaga. Autorica smatra da je Matoševo književno stvaralaštvo bitan izvor za proučavanje povijesti Zagreba potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Od 1880. do 1903. govori o Zagrebu na nostalgičan način sjećajući se svoga djetinjstva i prve mladosti na Griču. U drugom razdoblju, od 1903. do 1908, zapaža kako se Zagreb njegove mladosti jako promijenio i time je razočaran. Treće razdoblje, od 1908. do 1914, obilježeno je još dubljim Matoševim razočaranjem i rezignacijom. Ivan Bačmaga se, pak, bavi tematizacijom grada Rijeke u Matoševu djelu pri čemu se posebno osvrće na tekst Oko Rijeke i još nekoliko autorovih polemičkih spisa. Književnik konstatira kako je Rijeka nesretan i prodan grad u kojemu Hrvati nemaju gotovo nikakva prava i stoga naglašava kako je važno čuvanje nacionalne svijesti u situaciji iskorištavanja i odnarođivanja.

Izlaganje Dubravke Oraić-Tolić sadrži kulturološke probleme, no pripada i skupini koja se prije svega bavi Matoševim putopisima i krajolicima. Autorica primjenjuje pojam etnolik antropologa Anthonyja Smitha na Matošev tretman krajolika. „Prvi su oblik Matoševe ideje i umjetničke prakse pejzaža kulturni krajolici. Kulturni je krajolik genius loci ispunjen uspomenama, sjećanjima i simbolima koji naviru iz kulturnih tragova zabilježenih u prostoru, starih dvoraca, vladara, književnih djela i znamenitih ljudi važnih za nacionalni identitet. (…) Drugi oblik Matoševe ideje i umjetničke prakse pejzaža čine prirodni krajolici. U putopisno-feljtonističkoj prozi prirodni su krajolici dijelovi ili mikrostrukture u kojima se posebno izdvaja jedna od dimenzija krajolika – njegove prirodne ljepote.“ Putopis Oko Lobora analizira Miroslava Tušek. Zaključuje da to djelo u sebi objedinjava lirski te feljtonističko-esejistički pristup. Željko Vegh pokazuje kako je središnji motiv Matoševa krajolika kajkavski vinograd obrazlažući to piščevim oslanjanjem na književnu tradiciju koja ga također tematizira pa kao pjesnikove uzore spominje Gaja, Vukotinovića, Bogovića, Trnskog, Šenou, Jorgovanića, Gjalskog...

Problematikom Matoševa jezika (kajkavskoga) dijelom se bavi Mijo Lončarić, dok Sanja Vulić izlaže o bačkim i slavonskim govorima u njegovu djelu jer su njegovi roditelji potekli iz tih krajeva. Autorica je teze potkrijepila nizom primjera koje je detaljno obrazložila i dokumentirala ih ulomcima iz Matoševih djela.

Referat koji se jedini bavi odjecima Matoša u drugim umjetnostima jest onaj Katice Čorkalo Jemrić, koja sažima svoje izlaganje ovako: „Govori se o prvom organiziranom nastojanju da se A. G. Matošu podigne spomenik u Zagrebu (1938), o Kožarićevu spomeniku Matoš na klupi (1978), te o likovnim radovima inspiriranima Matošem – portretima, poprsjima, karikaturama, najzad o njegovoj spomeničkoj prisutnosti u rodnom Tovarniku.“

Nakon kratke rasprave skup je zatvorio akademik Stamać predstavljajući četvrtu knjigu Matičine edicije Matoša. Specifičnost je tog izdavačkog projekta u tome što izlazi ususret potrebi hrvatske kulture da se sukus Matoševa pisanja i njegova djela predstave „običnom“ čitatelju. Ranija, prije svega kritička, izdanja piščevih djela nisu mogla zadovoljiti tu potrebu pa je Matičina edicija stoga posebno vrijedna i inovativna.