Odlazak pouzdanoga meštra

Vrlo malo, a najbolje tek posmrtno, hrvatska sredina prepoznaje svoje korifeje. U petak, 13. lipnja, u Beču je preminuo Berislav Klobučar, desetljetni stalni dirigent Bečke državne opere i vrlo rijedak ili bolje rečeno nikako domaći gost. I redoviti i stari posjetitelji koncerata Berislava Klobučara jedva bi se sjetili, osobito danas, u doba produciranih medijskih „zvijezda“ za dvije-tri uporabe. Nijedan od teško glazbeno usporedive dvojice braće Klobučara – jedan je bio Berislav na dugogodišnjem radu u obližnjoj Austriji, a jedan Anđelko, kompozitor i orguljaš ustrajno u Zagrebu, koji bi se mogao označiti rodonačelnikom sve razvijenije orguljaške aktivnosti – nikada nisu bili skloni publicitetu bilo koje medijske vrste. Nakon dugotrajne i uporne karijere dirigenta u Državnoj operi u Beču u austrijskom hospiciju 13. je lipnja preminuo Berislav Klobučar, dirigent o kojemu je Hrvatska stvarno malo znala.

Berislav Klobučar na vrhuncu svoje dirigentske karijere

Zapravo je grozna već uobičajena zaboravljivost sredine iz koje netko potječe. Berislav Klobučar rođen je u Zagrebu 28. kolovoza 1924. Studirao je u rodnom gradu kod legendarnoga Lovre Matačića i poslije kod Clemensa Kraussa u Salzburgu. Usred Drugoga svjetskog rata, 1943, postaje dirigent Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i tamo ostaje sve do 1953. Poslije odlazi u Beč i u Državnoj operi desetljećima je stalni i pouzdani dirigent, osobito za njemački repertoar, od Wagnera do Straussa. Zanimljivo je i zapravo vrlo ružno da mu je Bečka opera u četiri desetljeća jedva odobrila pokoju premijeru. Došle su medijske zvijezde, a visoko profesionalni poznavalac, koji je mogao „uskočiti“ u bilo koju partituru, ostao je pobočnik kojega su ipak na navodno primjerenoj udaljenosti cijenili. Ostaje vjerovanje da Berislavu Klobučaru, u vrlo posvećenoj zadaći, zbog toga ni najmanje nije bilo krivo!

Jedno je razdoblje Klobučareva života, šezdesetih godina 20. stoljeća, s velikim uspjehom bilo vezano uz Wagnerovo svetište u njemačkom gradiću Bayreuthu, svetištu za koje se danas preskupa ulaznica rezervira nekoliko godina unaprijed. Potom je djelovao diljem Europe, u Grazu, Stockholmu, Nici. Sve do 1993, kada je s Puccinijevom Turandot u Beču odlučio završiti karijeru tiha i pouzdana znalca. Pjevači su ga, poput pametne sjevernjakinje Birgit Nilsson, cijenili kao nezaobilazna suradnika. Berislav Klobučar zacijelo nije bio zvijezda u današnjem smislu sve nesmiljenijih lica koja se krevelje pred kamerama, izgledaju krajnje ispaćeno ili gladno i zanemareno, neishranjeno, ili pak zamahuju kosom upravo pridošli iz frizeraja. Sve to nerazvikani znalac Berislav Klobučar nije bio! Preuzimao je od zvijezda redovitu „proizvodnju“ jedne od jačih i razvikanijih europskih opernih kuća. Kad je glasovita Bečka opera na kapaljku „dodjeljivala“ usputne premijere, Klobučar je uvijek bio „pri ruci“. I tiho je otišao njezin pouzdani dirigentski meštar.

Zapanjuje podatak o šezdeset godina dirigentskog posla od Zagreba, Graza, Kraljevske opere u Stockholmu, u provansalskoj Nici ili sad već nezaobilaznom njujorškom Metropolitanu. Nevjerojatno zvuči činjenica: četiri desetljeća ustrajna rada u Bečkoj državnoj operi, odnosno 1133 izvedbe 53 operna naslova. Recimo i da je s Berislavom Klobučarom potkraj šezdesetih godina u Beču debitirao neuništivi Placido Domingo još 1967. Suvremenici i suradnici Berislava Klobučara nazvali su pjevačkim dirigentom teško pobrojiva i teško prispodobiva repertoara, k tome i pravim dirigentom (a valjda i neizrecivo nesamoljubive) takozvane stare škole, označili su ga mirnim i ozbiljnim glazbenikom. Smatrali su ga dirigentom kojemu je pošteno čitanje partitura bio daleko prije medija i publiciteta. Složili bismo se, zar ne?