Od stambene arhitekture ostat će samo knjige

Nada Grujić jedna je od najrevnijih proučavateljica hrvatske povijesne arhitekture, posebno na području Dubrovnika. U karijeri na Institutu za povijest umjetnosti i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pokrenula je više znanstvenoistraživačkih projekata u vezi s graditeljskom baštinom 15. i 16. stoljeća, sudjelovala u interdisciplinarnim istraživanjima (koja su podrazumijevala suradnju povjesničara umjetnosti, konzervatora, restauratora, arhitekata, arheologa) te obradila brojne spomenike i spomeničke sklopove. Autorica je nekoliko knjiga i mnogih znanstvenih radova, uglavnom s područja javne i stambene arhitekture gotike i renesanse. Razgovaramo s Nadom Grujić u povodu njezine nove knjige Kuća u gradu, koja je na Glavnoj skupštini Matice hrvatske dobila nagradu Ivan Kukuljević Sakcinski za najbolje izdanje u ograncima u protekle dvije godine.

Snimio Damir Fabijanić

Kako je nastala ova vaša knjiga?

Ova je knjiga nastala nakon dugogodišnjega rada na dubrovačkoj stambenoj arhitekturi. I dok naslovi knjiga koje sam prethodno objavila pokazuju da je za ljetnikovce postojao veći interes izdavača, o kućama na dubrovačkom teritoriju pisala sam dosad samo u znanstvenim časopisima. Ostali su neobjavljeni mnogi rezultati istraživanja na kućama unutar dubrovačkih zidina i velik broj arhivskih dokumenata koji se odnose na njih, ali i na one koje su u međuvremenu nestale. Treba uzeti u obzir da dinamika pregradnji u gradskim kućama nadilazi onu što je nalazimo u ladanjskim. Sliku sveukupne stambene izgradnje Dubrovnika nisu mijenjali samo požari i potresi, već i potrebe, navike te ukus njihovih stanovnika. Stoga je moj pristup temi ponajviše odredila činjenica da iz 15. i 16. stoljeća i nije ostalo mnogo cjelovito sačuvanih kuća. O njihovu podrijetlu, rasporedu i izgledu njihovih prostorija pa i pročelja moglo se suditi samo uvidom u brojne ugovore o gradnji ili izradi klesanih elemenata i onih kuća iz prethodnih stoljeća koje nisu sačuvane. Okupiti i povezati tako opsežnu građu moglo se samo u knjizi. Prije četiri godine ponudila sam je za tisak ondašnjoj predsjednici dubrovačkog ogranka Matice hrvatske, gospođi Ivani Burđelez. Zahvaljujući njezinu interesu za tu temu, ali i njezinu praćenju rada na knjizi, nastala je naša Kuća u Gradu. U studenom prošle godine, netom po dovršetku knjige, Ivana je preminula, a Kuća u Gradu bila je posljednja knjiga koju je u ime izdavača potpisala.

Kuća u Gradu razlikuje se od ostalih vaših knjiga upravo po osloncu na velik broj arhivskih dokumenata. Što ste na taj način postigli?

Uspjela sam na taj način objasniti mnogo toga što ne bih mogla oslanjajući se samo na sačuvane kuće ili na arheološka istraživanja. Primjerice, na osnovi arhivskih dokumenata koji se odnose na gradski predio Pustijerne – gdje i nakon svih potresa zatječemo najviše kuća 15. i 16. stoljeća – doznali smo kakve su ondje u prethodnim stoljećima bile kuće, kakav im je bio izgled, tko su im bili vlasnici. Slojevitost materijalnih ostataka stambene arhitekture, gdje god je to bilo moguće, upotpunjena je pisanim izvorima. Pri korištenju arhivske građe uvelike mi je pomogao urednik knjige Danko Zelić, kojem dugujem ne samo prijepis mnogih dokumenata nego i redakciju onih otprije prikupljenih. Oni su pružili i jedine podatke o namjeni prostorija u kućama i njihovoj opremi. Naime, ugovori o drvodjelskim radovima između 1425. i 1435. godine, okupljeni u zasebnom poglavlju, otkrivaju i putove preuzimanja predložaka, a pokazali su uz to da se kuće vlastele i bogatih trgovaca pučana, najambicioznijih naručitelja tog doba, nisu uopće razlikovale. Konačno, spomenuti su ugovori dokazali i njihovu vezu s kućom „savršenoga trgovca“ koju u traktatu iz 1458. opisuje Benedikt Kotrulj.

Što su posebnosti dubrovačke stambene arhitekture?

Stambena arhitektura Dubrovnika, čak i u odnosu na ostale gradove Dalmacije, pokazuje neke osobitosti. Naime, veza između urbanističke podloge i na njoj izgrađenih kuća odredila je i njihovu tipologiju. Mnoge su odredbe osiguravale da se sve do potresa 1667. gradi unutar blokova i na parcelaciji određenoj regulacijama u 13. stoljeću. Stoga se ni u 15. i 16. stoljeću, u doba gospodarskoga procvata i povećanja broja stanovnika, ne mijenjaju pravci ni širina uskih srednjovjekovnih ulica, nego se uz njih, u nedostatku prostora, podižu sve više kuće. To se donekle zapaža i na predjelu Prijekog, izvorno određenu za stanovanje nižih slojeva pučanstva, mahom obrtnika, ali ponajprije na Pustijerni i središnjem dijelu grada, gdje kuće podižu pripadnici vlasteoskih rodova i najimućniji pučani. Svi su se oni bavili trgovinom, a to jasno pokazuju i prizemlja kuća, gdje pohranjuju robu. I dok iz dokumenata doznajemo da se u prvoj polovici 15. stoljeća reprezentativni kat s dvoranom nalazio na drugom, pretposljednjem katu kuća, od sredine 15. stoljeća dvorane se nalaze na posljednjem, trećem ili četvrtom završnom katu, koji je rastvoren najvećim prozorima najbogatijeg ukrasa. Sačuvane kuće toga tipa pripadaju gotičkom, ali i renesansnom razdoblju. Ima ih čak i u središnjim dijelovima grada, gdje za izgradnju u većim pravokutnim blokovima nije bilo tako strogih prostornih ograničenja. Na osnovi toga zaključujemo da na tipologiju kuća 15. i 16. stoljeća, koju potvrđuju i organizacija unutrašnjeg prostora i kompozicija pročelja, nisu imale nikakva utjecaja mijene stilova. Štoviše, slojevitost kuća otkriva se na sasvim neočekivan način: srednjovjekovnom, odnosno gotičkom rasporedu prostorija dodaju se renesansna pročelja.

Izd. Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku, 2013.

Kako se na dubrovačkim kućama uočavaju odrednice i koncepti pojedinih stilova?

Kuće 15. i 16. stoljeća imaju znatno veću vrijednost za praćenje stilskih kretanja nego što se dosad uvažavalo i navodilo u stručnoj literaturi. Primjerice, arhivski dokumenti iz 14. i 15. stoljeća i najranije sačuvane kuće pokazuju da se gotički stil ne svodi samo na karakteristične oblike i ukrase otvora, nego da se već u to doba na pročeljima teži za njihovim simetričnim rasporedom. I pročelja sa središnjom poliforom između dvije monofore s početka 15. stoljeća nastaju po uzoru na znatno starije predloške. Nedvojbeno, pojedini oblici gotičkoga stila dugo traju i ponavljaju se pa ne treba čuditi da se Filipu de Diversisu 1440. sve te kuće čine kao da su „ zasnovane i izgrađene od iste građe, od istog graditelja i gotovo u isto vrijeme“. No istih godina obnavlja se Knežev dvor, na kojem se u Dubrovniku pojavljuju i prvi oblici rane renesanse, a jednako je važno da se na Dvoru prvi put primjenjuje kombinacija elemenata jednog i drugog stila. Otada će tzv. gotičko-renesansni stil upravo na stambenoj arhitekturi biti u neprekidnoj uporabi sve do sredine 16. stoljeća. Izbor gotičkih ili renesansnih oblika na kućama neće biti ni slučajan ni proizvoljan, već podređen nekim pravilima. Sama se ta pojava može objasniti s jedne strane učestalim obnovama kuća, pri kojima vlasnici zahtijevaju od klesara ponavljanje prethodnih, njima poznatih oblika; s druge pak strane, po važnosti mjesta koje na pročeljima zauzimaju, očigledno je da oblici gotičkog stila imaju za naručitelje vrijednost simbola, statusa, tradicije, kontinuiteta. Sve što se dokazalo na stambenoj arhitekturi (kako na gradskim kućama, tako i na ljetnikovcima) bitno mijenja i dosadašnju stilsku periodizaciju dubrovačke arhitekture. Ne treba zaboraviti da usporedno s uporabom „mješovitog stila“ nastaju i kuće u „čistim“ ranorenesansnim oblicima, na kojima klesari pokazuju poznavanje antičkih ukrasnih motiva. No mnogo je važnije naglasiti da poznavanje nekih pravila renesansnoga klasicizma u koncepciji pročelja i uporabi klasičnih redova u Dubrovniku pokazuju doista jedino kuće. Oba ta pravca renesansne arhitekture uvode i pitanje stranih utjecaja.

Je li hrvatska arhitektonska baština dobro prepoznata u svijetu?

Možda će se jednog dana na to pitanje moći odgovoriti potvrdno. Osim nekih velikih i skupih „predstavljanja“ naše baštine inozemnoj publici, u upoznavanje znanstvenih krugova s hrvatskom arhitekturom svih razdoblja više su truda uložili pojedinci. Na međunarodnim simpozijima govori se o relevantnim spomenicima i problematici, što objavljeno ostavlja i trajnijeg traga. I neki naši časopisi tiskaju prijevode znanstvenih članaka i studija, a ne samo njihove sažetke. Za veće pothvate – prevođenja knjiga na strane jezike, a da to nisu samo one namijenjene turistima – čini se da sredstava nema. Govoreći o području kojim sam se bavila, mogu reći da su dubrovački ljetnikovci danas priznati kao sasvim specifična vrsta ladanjske arhitekture, jedinstvena u europskim okvirima. Jednako tako i dubrovačke kuće pobudile su veliko zanimanje znanstvenika koji se bave stambenom arhitekturom 15. i 16. stoljeća. Zbog svoje tipologije, zbog klesane opreme te infrastrukture koja se pri istražnim radovima otkrila, ta se tema našla i na programu rimskog poslijediplomskog studija povijesti arhitekture. No nezahvalno je čak i najvažnije spomenike dubrovačke arhitekture predstavljati stranim znanstvenicima, jer kad ih posjete, uza sav interes i divljenje, ostaju doista zaprepašteni njihovim stanjem. U svojim su sredinama navikli posjećivati kuće, palače ili vile, dobro restaurirane i u kultiviranom okruženju.

A kakav je naš odnos prema baštini kojom ste se bavili?

Stambena arhitektura kojom se bavim može se nazvati „ugroženom vrstom“. U nas je i sama struka zaostala u onom vremenu kada se arhitektura predstavljala sakralnim, fortifikacijskim i eventualno javnim građevinama. Godinama su se tražila i dobivala sredstva za obnovu, restauraciju, pa čak i rekonstrukciju takvih građevina. Istodobno se stambena arhitektura zapostavljala, a njezina obnova uvjetuje namjenom, pa makar i neprikladnom. No obnova koja zbog namjene teži adaptaciji, a ne restauraciji, nužno umanjuje spomeničke vrijednosti. Bez nabrajanja pojedinih slučajeva kojima smo svjedoci na dubrovačkom području može se reći da je spoj novca i neznanja poguban. U nerazmjeru je i dosadašnji ulog u školovanje restauratora za slikarstvo i kamen, naspram onih koji trebaju preuzeti restauraciju arhitekture, a to nije isto što i projektiranje. U protivnom, sva istraživanja i elaborati služe samo kao pokrića. Uz to, posljednjih se desetljeća ništa nije poduzelo da Konzervatorski zavod sačuva autoritet, da postane i brojem suradnika i njihovom stručnom spremom dorastao svim pritiscima politike, turizma, novih vlasnika, novca koji u Dubrovniku pokreće po spomenike opasne ambicije. Po novoj registraciji svi su arhitektonski spomenici pod naslovom „pojedinačno nepokretno kulturno dobro“ izjednačeni. Dokinuto vrednovanje zaštićenih spomenika od nulte do treće kategorije omogućilo bi da se zbog propusta u obnovi nekom spomeniku snizi kategorija.

U takvim okolnostima i sama se pitam čemu pisati. Pronašla sam smisao u knjizi Vrijeme ladanja usporednim prikazom najvećih vrijednosti ljetnikovaca Rijeke dubrovačke i svega lošeg što se u tom prostoru dogodilo u posljednjih pedeset godina. U knjizi Kuća u Gradu namjera mi je bila predstaviti najbolje primjere stambene arhitekture 15. i 16. stoljeća, bez obzira na stanje u kojem se nalaze i na pogrešne planove. No što reći o sudbini kuća u gradu koji ostaje bez stanovnika? Komu objasniti da je njihovo premještanje iz grada u okolicu uzrokovalo ondje prekomjernu izgradnju koja je izbrisala ne samo stoljetne granice između gradskog i ladanjskog prostora nego je devastirala i krajolik – bitni kontekst ladanjske arhitekture? I Vrijeme ladanja i ova posljednja knjiga – Kuća u Gradu – namijenjene su ponajprije Dubrovčanima. Većina njih, pogotovo novih stanovnika, i ne zna što se nalazi iza zatvorenih vrata kuća njihova grada. Kada bi bolje poznavali vrijednosti svojih kuća, ne bi ih tako olako pregrađivali, oštećivali i uništavali važan dio povijesti Grada. Ukoliko sami ne postanu svjesni potrebe njezina očuvanja, sve sam sigurnija da će od dubrovačke gotičke i renesansne stambene arhitekture uskoro ostati samo knjige. U želji da knjiga Kuća u Gradu nađe čitaoce, zahvalna sam da ju je objavio dubrovački ogranak Matice hrvatske.