Ni ale nam već ne fale

Najjužnija točka slavenstva nalazi se na mjestu koje se lako može proglasiti paradigmatskim: na tromeđi država koje se uglavnom ne trpe i koje jedna drugoj stvaraju samo probleme. Točnije: dvije ih stvaraju trećoj, bespomoćnoj. To je jedan nenaseljeni otok u Prespanskom jezeru i zove se Golem grad ili Zmijski otok. Na makedonskoj je strani, a cijelo je jezero podijeljeno između Grčke, Albanije i Republike Makedonije (kojoj susjed, Grčka, osporava i da se tako službeno zove, pa se zove kao ni jedna druga država: Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija). Paradigmatsko je u cijeloj priči i o slavenstvu i o njegovu okruženju možda baš to zmijstvo. No ono vrijedi i za unutarslavenske odnose, koji se mogu prispodobiti otrovnim i neotrovnim zmijama, ovisno o stupnju neprijateljstva (Bugara prema Makedoncima, Grka prema Makedoncima, Albanaca prema Makedoncima, Srba prema Makedoncima, Srba prema Hrvatima, Hrvata prema Srbima, Čeha prema Slovacima, Slovaka prema Česima – bez obzira na mitteleuropski uljuđeni celofan – Rusa prema Poljacima i vice versa; Rusa prema Ukrajincima i obratno itd.). One karike koje se ne dodiruju, pa onda i ne taru, lišene su i zmijskog ugriza, pa onda i ubojita otrova.

U svijetu bajki susrest ćemo se s vilama i sa zmajevima, nadnaravnim bićima koja treba pobijediti pa da u kraljevstvu opet zavlada mir. Nekoć je i vladao, a onda je taj zmajski re­meti­lački faktor sve upropastio i sebi podčinio. Naravno, zmaja će pobijediti onaj tko shvati da će ga snagom teško nadvladati, nego da mu valja pribjeći pameti. Jer ale, hale (tur. ala, zmija), aždahe, aždaje (tur. ejderha, ejdeha od perz. ežderha, ežder, zmaj), mitološka golema čudovišta s nogama i krilima, a mogu biti i višeglava, imaju silnu moć; navode tuču na ljetinu, proždiru ljude i životinje, ulijevaju strah. Odatle valj­da toliki zmijoliki ili zmajoliki čuvari u obliku kopči na remenju (ežderlije), tolike skladno isprepletene grivne, a o prostranim tetovažama da i ne govorim. Kad ih stave na tijelo, ljudima vjerojatno daju osjećaj moći i snage, možda i mudrosti (Eskulapova zmija na štapu, simbol liječničke mudrosti). Tko pobijedi tu mitsku neman, postat će hrabri zatočnik (borac, junak, vitez, i za nagradu uvijek dobiva vladarovu kćer za ženu – tek će kasnije ustanoviti da li za kaznu ili za nagradu), no zatočnik je i osoba koja se sva predala ostvarenju neke ideje. Vjerojatno su takve bile i vile zatočnice, jer, zna se, njih ima dobrih i zlih, no rijetki znaju da ih odaje već i samo ime. One su zapravo zatočne zmije, koje su se ujesen zarekle da neće leći na zimski san dok koga ne usmrte. To im je ideja vodilja. A zmajsko i zmijsko iz istog su legla: prasl. *zmьjь dalo je zmaja, a ženski oblik *zmьja dalo je zmiju. Jer i jedno i drugo ishodi iz ie. *dhg’mijo-, onaj koji se nalazi u zemlji, koji plazi po zemlji, jer je i sama zemlja iz istoga korijena, *dhgh-m-és. Takva bića lezu, puzaju, plaze, gmižu (od prasl. *gъmъzeti, micati se u većem broju), pa se i ti glagoli vežu poglavito uz reptile, zvane i gmazovi, no ne samo uz njih. Gmaz je postverbal B. Šuleka za gmizavce i gmizavice, danas općenito za sve što gmiže, pa tako i za zmije. No brzo se proširio na sve životinje koje gmižu, pa tako i na gamad. To su obično nepoželjni kućni kukci: stjenice, uši, žohari i sl. Dakako, ima i ljudi takvih osobina koji pobuđuju odbojnost i gađenje. Takve ljude smještamo među ološ. Po „sitnosti“, gamad obuhvaća i značenje sitne ribe, a toponim Gamzigrad zidine staroga grada u kojem ima mnogo zmija.

S takve gamadi (i ljudske) elegantno ćemo kliznuti do gada. Zanimljiv je taj gad, koji nam je danas prezentniji u svojem prenesenom značenju (čovjek niska morala koji pobuđuje gađenje, pokvarenjak, podlac – kakav je to gad!) nego u izvornom značenju (gad = zmija, i to muška zmija, češ. had), a potom i nečist, izmet, gnus. Prvotno je prasl. *gadъ i značio gnusobu, nešto gnusno, odvratno, i takvu životinju, jer ie. *gouH- znači govno, gnoj, gnusobu, odatle i ogavan. Sve se to, ako i ne izgovaramo, odnosi i na ljude takva kova. Sve u vezi s gadom ima isti negativni predznak: gadarija je prljavština, gnusoba, podlost, niskost, pa onda i takvi gadni ljudi, a i mnoštvo zmija, jer je gadija zmija; gadan je onaj koji pobuđuje gađenje, odvratnost, jako ružan, odvratan, zao, nepošten čovjek; gadljiv (često se pogrešno rabi umjesto gadan kao da je sinonim, a nije) jest onaj koji je sklon gađenju, kojemu se što gadi (gadljiv na prljavštinu); gadost je svaka gnusoba, prljavština, podlost, niskost, gadarija; gadura i gadulja zla je žena, niska morala, podla.

Ni guja (obično uz pridjev ljuta) nije ništa bolja od gada. Osim što je i ona, naravno, zmija, više se spominje kao zla, podla, podmukla, opaka osoba – u narodnim pripovijetkama ili u bajkama obično predočuje odnos snahe i svekrve. Prepoznaje se po zmijskom pogledu, po rašljastu jeziku u ljudskim ustima, zmijska je narav zna prevariti, pa se ona polakomi za pilićima i pačićima i tako pokaže svoju pravu ćud. No njezino je ime zapravo hipokoristik (ime odmila) od guž. Praslavenski, on je bio o¸žь, a potom je dobivao razne oblike – uz već spomenuti guž, javlja se i kao gož, vuž, rus. už, zmija, češ. užovka, bjelouška. Ovamo imenom, a i zbog oblika, ide i riba ugor, a sve to iz ie. korijena *angu(h)i-, lat. anguis, zmija (a anguilla je jegulja). Guž je u narodu poznat kao neotrovna zmija koja pije kravlje mlijeko (odatle i uzrečica pije kao guž), kravosas, a sljepić, premda gušter, ljudi doživljavaju kao slijepu zmiju. Imenica gujavica, što bi se moglo smatrati deminutivom od guje, zapravo nije zmija nego vrlo korisna kišna glista koja rahli zemlju i prerađuje trulo lišće u humus.

Za neke zmije otrovnice kažemo da su zmije ljutice. Zašto? Zar se i one mogu ljutiti? Mogu. Kača (gujina, možda i tabuistička riječ; u slovenskom i u kajkavskom često se kaže žedna k’o kača) zvuči gotovo djetinje, no ona je otrovna zmija, prvotno možda i poskok. Jer dolazi od skakati, skočiti, dizati se. A i poskok kad napada može poprilično skočiti uvis. Kača je izvedena od gada (muška zmija) – gačka / gaška (ženska). Kačiti je značilo skakati iz vode, dizati se na površinu (ribe), ljutiti se, dražiti koga. Prvotno je značenje glagola dignuti uzrokovati da se tko uznemiri, da skoči, da se pomiče odozdo nagore (ie. *kāk-, skakati, grč. kēkiō, kipim, izvirem, izlazim na površinu; i za ljutita čovjeka kažemo da se pjeni). Sada je i toponim Kačjak, inače čest, razumljiviji. To je mjesto gdje se legu zmije.

U mnogim primitivnim religijama zmija je predmet kulta, jer se ona često smatra zlim počelom svijeta, zlim bićem koje je donijelo zlo na svijet, pa takvoga stvora treba umilostiviti. U Bibliji zmija je Sotona, a u renesansi simbol đavla. U Otkrivenju (12, 7–9) veliki Zmaj, stara Zmija koja se zove đavao, Sotona, zavodnik cijeloga svijeta, biva zbačen na zemlju, gdje nastavlja rat protiv Boga. Proždrljiva je to nemam koja vehementno uništava svoje žrtve. U kolikim pričama takva neman terorizira cijelo kraljevstvo, nitko joj ne može dohakati, dok se konačno ne nađe netko tko će je suprotnim vrlinama uništiti i donijeti ljudima slobodu i mir. I dok legendarni sv. Juraj iz Kapadocije ubija zmaja snagom Isusa Krista, dvije skromne službenice Božje pobjeđuju zmaja (đavla) postojanošću svoje vjere. Njih dvije na slikama i prikazuju sa zmajem. To su sveta Margareta i sveta Marta. Sveta Margareta znakom križa na prsima razderala je zmaja iznutra (prethodno ju je on, naravno, progutao). A sveta Marta, ona marljivica koja je tako tiho i usrdno služila druge i obavljala svakodnevne kućne poslove (dok je njezina sestra Marija bila sklonija društvenosti), prikazuje se na slikama sa žlicom ili kuhačom u ruci, sa svežnjem ključeva za pojasom (simbol domaćice), no i ona je škropilom svete vode pokorila zmaja tako da joj otada krotko počiva do nogu. Ili si ti, mudrice jedna, možda ipak znala da ga se ukrotiti može i kuhačom?!