Moć riječi u dobu viška riječi

Duhovnu dramu Navještenje (L’Annonce faite à Marie) Paula Claudela, u prijevodu Janka Marinkovića, premijerno izvedenu u osječkom HNK-u, u prilagodbi Petra Selema i režiji glumice Branke Cvitković, publika je nagradila dugotrajnim pljeskom. Možda i odveć kratkim, s obzirom na aplauze kojima nagrađuje postdramske premijerne uratke kakve često gledamo na našim pozornicama, koje zahtjevnija publika zaboravi čim iziđe iz kazališta.

Snaga aplauza, ne mislim na unaprijed naručene, istinskim kazališnim poklonicima pokazuje je li predstava dobra ili loša. Ali je i znak, jasan dokaz gdje se nalazi hrvatski teatar, odnosno ima li sadašnjost hrvatskoga kazališta umjetničku budućnost. Pogotovo ako je više nego očigledno da taj teatar već dugo iz neobjašnjivih razloga ustrajava na ponavljanju već viđenih eksperimenata u kojima se mikroskopski traže teme koje se malo tiču nas i naše kazališne umjetnosti, a koje publika točnije identificira od kazališnih autora.

Autori predstave na visokoj su umjetničkoj razini predočili biblijsku i Claudelovu ideju po kojoj je riječ Bog i glavni lik Navještenja / Snimio Frane Jelavić

To i ne čudi jer u zaglušnom govoru neartikuliranih misli, glasova sve sličnijih vapajima, buci decibela, u kakofoniji ničega – zapravo u svemu onome što nudi konstruktivističko shvaćanje života i svijeta u glavama suvremenih kalkulantskih teatarskih ekvilibrista – teško je naći smisao teatru kakav nudi predstava Navještenje, koja se temom i porukom može oduprijeti konstruktu i naći put izlaska iz tog labirinta, koji bi bio i put spasa iskonskoga kazališta.

Opći neukus, profanacija duhovnoga, nedostatak kriterija i traženje duhovnosti u meandrima mefistofelovskoga ili u oživljavanju propalih utopističkih ideologija, a osobito poticanje i davanje prostora netalentu upakiranu u blještavu ambalažu kulture spektakla i estrade, ne nude uzore koji bi bili putokaz iskonskom teatru i spas od beznađa. Pitanje je što u svemu tome može i Navještenje i njegova duhovnost. Ali bez takvih uzora teško je othrvati se stvarnosti postmodernog umjetničkog cinizma, a pogotovo neoliberalnoj totalitarističkoj moći: tržišta, manipulacije, medija, politike i hedonizma.

Umjesto da se ozbiljno posveti dramskosti vremena i prostora te rastvori sadržaje koji su marginalizirani i stoga jer su duhovni – ne samo zbog religioznosti nego zbog potrage za neistraženim kompleksnim čovječjim sadržajima – naš se moderni teatar bavi sadržajima kojima je ta vrst duhovnosti anakronizam, nedostojan trendovskog interesa.

Stoga su mu sadržaji površni, poruke banalne – a i kada pristane na njih kao na zrcalo u kojem se vidi banalnost stvarnosti, tada je takvo kazalište primarno u službi politikantstva i trivijalizacije života, u kojemu misaona publika ne nalazi sebe. Ili nalazi sve ono što zaglupljuje, tendenciozno interpretira ili riječima kamuflira još neotkrivene i suptilne unutarnje duhovne prostore. U takvu teatru ne samo da je nepoželjno nego je i blasfemično zazivati moć riječi kakvu nudi Claudelovo Navještenje.

Zato riječi u Navještenju; njihov dramski naboj i bogatstvo sadržaja nisu prazni oklop fraze ni površina ispod koje se ne nalazi ništa doli ledeni zvuk odljuđenosti, nego su luka spasa čovjekova duha. Ne samo za čovjekovu religioznost, za vjernika u Boga i Njegovu ljubav, nego su i mjesto u kojem se susreću i prelamaju sve čovjekove sumnje, strahovi, beznađa i nade.

Riječi su kondenzat čovjekove sveukupne energije. One su mjesto kontemplacije; vjerske i duhovne; od njih živi ljubav i istina, u njima se zrcali grijeh i oprost. U njima začinje, stasa i raste prostor u kojem se pojedinac suočava sa svime što ga čini i od čega živi civilizacija koja se boji „prijeći prag nade“. Među ostalim riječi u Navještenju govore, kako u kazališnoj knjižici piše Ivana Šojat Kuči, i o „katarzi, uzdizanju iznad ovozemaljskih sudova i pravdi, o oprostu i ljubavi, o onom većem od života i propadljivosti, vjeri koja razgrće brda i mora za prolaz prema Božanskom“.

I koliko god Navještenje bilo prožeto lapidarnim, lirskim dijalozima i bilo „nadahnuto srednjovjekovnim misterijima i klasičnom starogrčkom dramom“, ono je i mjesto susreta suvremene ispraznosti, „sraza dobra i zla, onog biblijskog na zemaljskoj, obiteljskoj razini“ i božanskoga na univerzalnoj, duhovnoj razini. Vjera u Boga i nevina ljubav Violaine (Jelena Perčin) nasuprot ljubomori njezine sestre Mare (Maja Lučić), koja je zaljubljena u njezina zaručnika Jacquesa (Vjekoslav Janković), pokretač su drame o ljubavi i ljubomori, grijehu i oprostu, vjeri i trpljenju, poniznosti i oholosti, žrtvi i svetosti u kojoj Claudel propituje svevremenost čovjekove sumnje u Boga i božju ljubav.

Poštujući Claudelovo djelo, njegovu religijsku dimenziju, adaptator i dramaturg Selem, a osobito redateljica Branka Cvitković, predstavu su gradili na iskonskoj snazi riječi i zavidnoj glumačkoj interpretaciji njihova sadržaja. Moć riječi, njihova dubina, međusobni odnosi, timbar i boja, rastvarali su dramske sadržaje koji su nadilazili razinu konverzacije te duboko zadirali u višeslojnost i nudili bogatstvo glumačke interpretacije. Ekspresivnost riječi opčinjavala je i u svakom trenutku potvrđivala svoju neprolaznu moć, pretakala se u teatarsku magiju koju ne vide oni koji svijet doživljavaju isključivo vizualno. Zahvaljujući svemu tome autori su predstave na visokoj umjetničkoj razini predočili biblijsku i Claudelovu ideju po kojoj je riječ Bog i glavni lik Navještenja.

Pljesak nakon predstave nagrada je ponajprije riječima, koje su s osječke pozornice zvučale svečano jer su nudile čovjekovo biti, jer su znale doprijeti do onih kojima su upućene, jer je u njima živjela nada u dobu beznađa. A ponajviše jer su ih glumci ispunili sadržajem u koji se moglo povjerovati. Uz već spomenute i ostali glumci uzveličali su tu svečanost riječi. Davor Panić (otac Anne Vercors) bio je spona između grijeha i božanske tajne, dojmljiva roditeljica trpnica bila je Tatjana Bertok Zupković (Majka), Vladimir Tintor ponudio je svjesnost grijeha u liku Pierrea de Craona, a glumačkim minijaturama pridružili su im se Mario Rede i Aljoša Čepl.

Režiju jednostavnih rješenja i bogata sadržaja veoma su dobro upotpunili scenografija u duhu kršćanske simbolike (Darko Petrović), malo manje sakralna glazba (Igor Valeri) i u skromnosti raskošni kostimi (Jasmina Pacek) te odlična rasvjeta Zorana Mihanovića.