Maštoviti mali eseji

Knjigu Čitanje u krevetu i druge kratke priče ne bismo mogli smjestiti u neki poznati književnoteorijski „pretinac“. Ona je zapravo ambivalentna, jer je tridesetak uradaka stilski i stvaralački osmišljeno kao minieseji u kojima se svaka odabrana tema tretira kao središte svekolikih zbivanja (Ogledi o porijeklu, General, Krijesnice, Svijetliti, Simfonija ljeta).

Izd. Biakova, Zagreb, 2013.

Prozne crtice (Fligelhorn, klavir, bas, Veliki bijeli kit, Helikopterom) samo šire obuzetost odabranom temom, ponavljaju i obnavljaju neka pjesničko-filozofska stajališta. Svjestan činjenice da se naša svakodnevica vrti u tzv. zatvorenom krugu, Boris Gregorić pokušao je iznaći i istaknuti neka druga bivstvovanja izvan već utanačenih, općepriznatih načina ophođenja. Tako će kao gorljivi promicatelj nekih možda već zaboravljenih radosti bivanja osmisliti Krijesnice kao čudesni preobražaj prirode koju zbog globalnih zatupljenosti i ne opažamo: „Jasno je, krijesnice lagano bruje u opojnome ozračju ranog proljeća. Često lagano udare o stvari koje im se nađu na putu. Udare tako o klupu u vrtu, o okno kuće, o par bosih stopala na travi. Ispod stopala, krijesnice se igraju, na vlatima trave, jedne na drugima. Zelenkasto se pale i gase kao mali leteći semafori. A tko zna kakva je slika svijeta iz perspektive jedne krijesnice?“

Gregorić pomno odabire riječi koje prate njegova promišljanja, bogatstvo asocijacija i nesputan tijek meditiranja. Kao zaljubljenik u knjigu (Čitanje u krevetu), Boris Gregorić ilustrirat će svoja maštanja navodeći misli poznatih stvaralaca. Tako će znamenitu misao u kojoj Curzio Mallaparte naglašava kako se „borimo i patimo za vlastitu kožu“ uporabiti da bi na ironičan način osvijetlio ovaj naš globalni trenutak života: „Što je pak danas fascinantno i čudnovato jest da su možda već rođene generacije koje neće iskušati onu lakoću življenja koju donosi čarolija pravoga proljeća, pa onda istinskoga ljeta. Koliko god kontrolirani mediji orvelijanski govorili o globalnom zatopljavanju, mi se ipak skromno i pomalo skrušeno – smrzavamo“ (Simfonija ljeta).

Mogli bismo reći da su Gregorićevi esejčići maštoviti solilokviji – samogovori koji se uglavnom drže podalje od frivolnosti, ali ne i od realnih strujanja svakodnevice: „Želimo reći moćnicima i vlastodršcima: pustite ljude svijetliti u mraku ili ćete kad-tad skupo platiti zbog vašeg dugoročnog rata protiv svjetlosti, vaših neprestanih pljački, laži, smicalica, ratova! (…) Ali, misliti je filozofski, čovjek ide u smjeru svjetionika, a stvari se podnose paradoksalno i sve lakše i teže… Lakše jer smo iskustvom naučili brzo prepoznati opne nevidljivog zatvora, teže jer svjetionika, ljudskih svjetionika, nikad nema dovoljno“ (Svijetliti).

Gregorićevi miniogledi elokventni su i uvjerljivi, a lakoća pisanja čini ih prepoznatljivima. Autor sam naglašava svoj spisateljski kredo: „Pitanje procesualnosti, pitanje serijalnosti, čine mi se kao osnovice moga shvaćanja kreativnog pisanja – shvaćanja koje usprkos banalnosti našeg ‘stvarnosnog’ vremena uvijek nastoji pronaći jedan zeleni gaj, šumarak, jednu oazu poetike proze (znači pitanje filozofije književnosti), lingvistike svakako, te slavne Valeryjeve rečenice da pravi tekst nikad ne može biti konačan, već samo napušten, ostavljen za neki novi pokušaj (ogled, esej)…“