Likovi iz Alisinih snova

Klasična djela dječje književnosti Alisa u zemlji čudesa i Što je Alisa otkrila iza zrcala engleskog pisca Charlesa Lutwidgea Dodgsona, pseudonima Lewis Carroll, već stoljeće i pol oduševljavaju čitatelje i nadahnjuju autore u drugim medijima za različite transpozicije. Zato ni baletna pozornica, kao nadasve prikladan medij za iznošenje nadnaravnih i bajkovitih sadržaja, ne zaobilazi Alisu i njezine višeznačne premise mašte, psihologije i fantastike. Poigravanje logikom, rušenje konvencija i besmislene situacije bili su revolucionarni u viktorijansko doba, no jednako su, kao i danas, ukazivali na apsurde racionalnog svijeta kako bi se u konačnici svaki pojedinac mogao prema tom svijetu odrediti i naći svoje mjesto u njemu.

Petra Vargović Stanciu i Mirna Sporiš s baletnim ansamblom HNK-a / Snimila Ines Novković

Balet Alisa nastao je prema zamisli i libretu uglednoga suvremenog britanskog koreografa Ashleyja Pagea (1956) i njegova suradnika, scenografa i kostimografa nove premijere Baleta Hnk u Zagrebu, Antonyja McDonalda. Praiz­veden je prije tri godine u Škotskom baletu u Glasgowu. Izvornu glazbu skladao je američki skladatelj Robert Moran, sudionik zagrebačkog Muzičkog biennala 1977. Moran se pročuo kao autor izvanserijskih glazbenih formi skladanih, primjerice, za desetke tisuća izvođača, cijele gradove, desetke nebodera, zrakoplove, za desetke orkestara i zborova, a rado piše i balete. Partitura Alise prelazi uobičajen sastav klasičnog orkestra, izrazito je ritmizirana i dinamična u brojnim prizorima. Premijernu izvedbu 13. lipnja pripremio je gostujući engleski dirigent Paul Hoskins.

Je li Pageov balet Alisa – u svakom pogledu zahtjevna produkcija – dječji balet i je li uvršten u repertoar HNK-a kao dječja predstava? Čini se da jest iako to nigdje nije bilo izričito rečeno. Moranova glazba, izrazite suvremene zvukovnosti, slijedi karakter Carrollovih priča. Scenografija i kostimografija Antonyja McDonalda živopisna je i maštovita, bajkovito šarena. Kostimi odlično, ali nenametljivo karakteriziraju likove, osobito Gusjenicu, karte, Cvilibebu i Cvilibibu.

Ono što bi djelo eventualno lišilo epiteta baleta za djecu neki su tek ovlaš naznačeni elementi. Page uvodi lik Charlesa, pratitelja Alisinih pustolovina, samog literarnog autora Dodgsona tj. Carrolla, pa se putovanja zemljom čudesa odvijaju u njegovu snu. Alisa postupno odrasta i udaljuje se od svog tvorca i mentora. Je li taj odnos autora i njegova lika odnosno stvarnog Dodgsona i stvarne kćeri njegovih prijatelja, Alice Pleasance Liddell, kojoj je prvu priču 1864. namijenio, bio i ostao samo u području čiste nevine mašte ili se odmaknuo u područja nedoličnog ili čak nedopuštenog, iz predstave nije bilo jasno ni vidljivo. Kao da su neke kodirane poruke postavljene, ali su odmah poništene. Jer nekoliko dueta Charlesa i Alise, u kojima se Moran najviše koristi melodičnošću, sasvim su lirski i bezazleni.

Iz toga proizlazi i koncepcija lika Charlesa koji ne iznosi nikakvu psihologiju i nema određeni karakter, a trebao bi. Charles je jednostavno Alisin bezlični baletni princ za spomenute duete pa ni njegov tumač Tomislav Petranović nije mogao pružiti više od elegantne figure. Naslovna junakinja mnogo je opsežnija uloga pa je Petra Vargović Stanciu imala više prilike za uspješno i ljupko dočaravanje Alisinih začudnosti. Bio je to balerinin velik povratak na pozornicu nakon dulje odsutnosti, u glavnoj i naslovnoj ulozi, a ukazano povjerenje potpuno je opravdala. Imala je glumačke i interpretativne izražajnosti za Alisinu djetinjastost kao i za ozbiljnije trenutke sazrijevanja, uz lijepe i lake plesne linije.

Još tridesetak likova motalo se po Alisinim i Charlesovim snovima, a svaki član Zagrebačkoga baleta uložio je vidljiv trud u njihovo tumačenje. Predvodili su ih Guilherme Gameiro Alves kao Krvnik, Mai Kageyama kao Bijeli zec, Valentin Stoica kao Gusjenica, Mirna Sporiš kao Kraljica Herc, Kornel Palinko kao Jajo-Jojo te Natalia Horsnell i Ivančica Alajbeg kao Cvilibeba i Cvilibiba.

Ashley Page, nekadašnji prvak londonskoga Kraljevskog baleta, ugledno je ime britanske koreografske scene od sredine osamdesetih naovamo. Zagrebačku su Alisu postavili njegovi asistenti Paul Liburd i Martin Lindinger. Page je tijesno surađivao sa skladateljem pri nastanku baleta, zasigurno suglasan da glazba određuje duljinu prizora. On ih ipak nije uspio plesno dovoljno oživiti, ostajući uglavnom na narativnosti fantastičnih prizora i nedostatno inventivan u koreografiji, primjerice u flah duetima Charlesa i Alise ili ponavljajući u beskraj njezine piruete i skokove. Često su i djeca i odrasli shvatili, ili uopće nisu shvatili, što je pisac želio reći, a Page im to i dalje objašnjava. Alisa nažalost pati od viška narativnosti na štetu plesnosti.